Ramzi Yousef je nakon detoniranja bombe iz garaže WTC-a izjavio kako se nadao da će poginuti barem 250.000 ljudi kako bi SAD-u demonstrirao koliko je života trenutno nestalo u atomskom bombardiranju Hiroshime i Nagasakija. Iako je njegov čin zločin, ovom je izjavom otvorio mogućnost inverzije pitanja “Tko je terorist?”. Možda možemo zaključiti da je najzdravija opcija kada se društvo samo prema sebi odnosi kritički umjesto da svoje smeće trpa pod tepih što je upravo bio pokušaj predstave MAUZER a njezina recepcija je dokazala kako Hrvatska, kao i SAD odbija pogledati krv na svojim rukama u uvjerenju da je “terorist” uvijek onaj “drugi”. Zaboravlja se ipak da rat nije bajka s jednoznačnom podjelom na dobro i zlo, već situacija gdje nitko nije nevin.
Predstava MAUZER u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih rađena je prema motivima GROBNICE ZA BORISA DAVIDOVIČA Danila Kiša i MAUZERA Heinera Müllera. Jedan od literarnih predložaka bila je i knjiga “Gotovina – stvarnost i mit” autora Ivice Đikića, Davora Krilea i Borisa Pavelića koju su Gotovinini odvjetnici tužili zbog klevete (iako smo kao predloške koristili i građu u kojoj se Gotovina veliča kao neupitni heroj). Osnovna ideja koja se provlači predstavom jest biografija revolucionara koja je kao i sama povijest često nepotpuna, krivo interpretirana ili mistificirana. Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča vodi nas i do pitanja suvremenosti i do biografija svakoga od nas i do onoga što smo činili i činimo u vremenu u kojem živimo. Rupe i proturječnosti u biografiji fikcionalnog lika koji je u Kiševoj pripovjetci predstavljen kao povijesna osoba, naveli su me da u današnjoj Hrvatskoj potražim lik o kojemu su mišljenja podijeljena između atributa herojstva i zločina. Iz igre detekcije koju donosi predstava izranja lik generala Ante Gotovine, sa svim kontroverzama, nelogičnostima te političkim i mafijaškim elementima svoje biografije.
Dva mjeseca prije presude generalu, u nabijenim kolektivnim osjećajima većine građana u kojima se teško pronalazi distanca za samokritičnost, sporna biografija jednog hrvatskog heroja jest razlog za ovu predstavu. Bavi li se netko drugi na ovim prostorima problemom vlastite odgovornosti u ratovima i nakon njih nije moje pitanje, ne bavim se odnosom reciprociteta među državama i narodima. Samo znam da postoje mrlje na biografiji moje zemlje, ili sjenke na mojoj vlastitoj savjesti i savjesti ljudi oko mene i o tome sam želio govoriti.
Mrlje u prošlosti moje zemlje rezultirale su prizorom koja ima poveznice sa izvedbenim aktivizmom. Radi se o čitanju imena i prezimena srpskih civila (kojima su poznati ime i dob) pobijenih na području pod zapovjedništvom Ante Gotovine tijekom operacije Oluja ali i danima nakon završetka operacije, dok su glumci u isto vrijeme pokušavali četkama očistiti hrvatsku zastavu položenu na pod. Govoriti iz te pozicije, zahtijevati veću društvenu pravdu i svijest, veće poštovanje prema ljudskom životu bez obzira na nacionalnost, može dovesti do toga da te shvate kao kazališnog provokatora, pseudo-moralista, izdajnika naroda kojem najveće svetinje ovoga naroda ne znače ništa. Kada bi društvo bilo jednako kritično prema medijskoj slici svijeta koja mu se servira i koju uzima zdravo za gotovo kao što je kritična prema jednom izdajici koji blati herojsku svetinju našeg naroda, možda tada ne bih imao niti potrebe “očistiti zastavu”.
Interakcija sa posjetiteljima koja nije sasvim dobrovoljna a koja je primijenjena u Mauzeru vodi do još jedne dileme političkog teatra: ostvaruje li se veći učinak kada publika sudjeluje samo empatički odnosno sjedi i sluša, ili kada joj se poruka iznosi kroz interaktivnost izvedbe. Taj paradoks nije riješen a obje metode primjenjujem ovisno o pojedinoj predstavi. U kontekstu samog Mauzera mislim da je interaktivnost na simboličnoj razini izrazito jaka gesta pozivanja na pojedinca na odgovornost. Ljudsku. Društvenu. Političku. Bilo koju. Odgovornost koju imamo, ali ju često zaboravljamo.
MAUZER je ipak u političkom smislu nesretna i neuspješna predstava jer se preko nje još jednom pokazao i dokazao elitizam kazališta, njegova velika mana, kojom ono okuplja zajednicu istomišljenika koji samo potvrđuju teze koje se predstavljaju umjesto da ih izazovu. MAUZER je evidentno govorio članovima publike ono što su oni sami već odavno znali, samo se do sada rijetko tko od njih o tome usudio (javno) govoriti. Ali, zašto bi i trebalo govoriti o tome kada smo već svi to znali? Ima mnogo onih koji smatraju da u umjetnosti ne bi trebalo govoriti o onome što se već obrađuje u medijima. Uloga umjetnosti bi trebala biti nešto drugo. Mediji su sveprisutni i gotovo svemoćni. Mediji filtriraju baš sve i svakog u današnjem društvu. Mediji imaju društveni legitimitet da govore “Istinu”. Otkada znam za sebe, svi su smatrali da je ono što vide na Dnevniku nacionalne televizije Istina. Moje je mišljenje da je kazalište medij kao i svaki drugi. Izreći da kazalište danas ne može prokazivati i govoriti o društvenim zlima je imbecilna, jer time delegiramo koji mediji smiju a koji mediji ne smiju govoriti o određenim problemima. Tom logikom, kao umjetnik, ne bih se trebao baviti problemom beskućnika, ili nezaposlenih… Ako kazalištu oduzmemo edukativnu i političku funkciju, ostaje mu samo funkcija zabave, “cirkusa” odnosno potvrđivanja sustava u kojem nastaje – a to je nešto što me apsolutno ne zanima.
Ne zanima me potvrđivanje sustava u kojem vidim mrlje i rupe, ne zanima me proskribirana politička korektnost i ponavljanje politički korektnih gesti. Niska razina političke korektnosti ili čak nekorektnost može imati jače učinke ako o kazalištu razmišljamo kao vrsti karnevala gdje su ključne i izvedive pa čak i poželjne inverzije vladajućeg poretka. Angažirana umjetnost ipak ima moć, da pokazuje, upire prstom, dovoljno je idealistična, nešto se njome želi i pokušava učiniti. Zanima me politički nekorektno kazalište koje može ogoliti čak i nešto “o čemu smo svi već sve znali”. Jer umjetnik se, za razliku od medija koji se bave kvazi-istinom, ne bavi istinom uopće (kazalište laže), odnosno, ne bavi se svojom subjektivnom pozicijom i iz nje progovara i upravo tako može nešto učiniti na svijest drugih.
MAUZER je igrao pred pogrešnom publikom. To je predstava koja je zapravo trebala biti odigrana za ljude koji su se okupili na Trgu Bana Josipa Jelačića i plakali nad osuđenim generalom, trebala je igrati na dan presude, i dan prije i dan poslije… Ali ja nisam ravnatelj kazališta da s predstavom sustavno tražim publiku kojoj je predstava namijenjena. Ne treba zaboraviti – u kazalište publika treba doći. U kazalište se publiku ne može natjerati. Da bi se predstave odigrale pred onom publikom na čiju odgovornost najviše pozivam, u određenom trenutku najpodobnijem za poruku koju šaljem te dosegle željeni broj izvedbi odnosno gledatelja, za takvo ostvarenje je potrebna određena moć, i to ne samo kazališna i financijska, nego i opće društvena koju ja kao umjetnik niti imam, niti ću je ikada imati. Jer tu moć o kojoj govorim, nemaju čak niti ravnatelji i ravnateljice institucija čija su guzice ustvari na vjetru baš poput moje, ali se njihove njišu baš onako kako požele oni koji su ih ondje postavili i koji ih financiraju.
Kazalište ponavlja geste neoliberalnog kapitalizma u kojima nitko nije nezavisan. Ciljevi mog umjetničkog djelovanja ne moraju se nužno u mnogome razlikovati od ciljeva aktivista ili angažiranih novinara. Ali to djelovanje se ipak odvija u različitim medijima. Za mene osobno, bitno je uvidjeti i osvijestiti paradokse koji su upisani u medij kazališta.
