Njemački skladatelj Karheinz Stockhausen nazvao je teroristički napad 11. rujna “najvećim umjetničkim djelom u čitavom kozmosu”. Iako je taj događaj očigledno bio zločinački čin, ono što se po njegovom mišljenju tada dogodilo, skok iz sigurnog, skok iz onoga što obično uzimamo zdravo za gotovo u životu, upravo je ono što umjetnost ponekad u malim omjerima uspijeva učiniti, a umjetnost upravo to i treba činiti inače postaje ništavna. Terorist koji otima zrakoplov i njime se zalijeće u neboder pri tom ne misli o sebi kao o umjetniku, dapače, on ne misli o sebi niti kao o teroristu. On je osoba koja ubija i umire u ime svojih uvjerenja, u ime slobode i upravo takvu osobu na Zapadu shvaćamo ozbiljno, takva osoba oblikuje način na koji mislimo o svijetu oko sebe. Upravo tu poziciju priželjkuju mnogi umjetnici, a stupanj u kojem teroristi utječu na masovnu svijest točka je umjetničke propasti kao kreatora osjećajnosti i razmišljanja. Prijetnja koju predstavljaju teroristi odgovara našem neuspjehu da kao umjetnici budemo “opasni”. Ono što teroristi dobivaju, umjetnici gube. (Unatoč tome, stvarnost nas tjera kao umjetnike da pronađemo način na koji ne samo da možemo pružati otpor, već se i boriti.)
Terorizam me inspirirao za niz projekata: T-FORMANCE, T-FAKTOR, I FUCK ON THE FIRST DATE i KAZALIŠTE VAŠE I NAŠE MLADOSTI. Na primjer, T-FORMANCE, pri čemu se ovo T odnosi na terorizam, interaktivni je antispektakl ostvaren u suradnji sa Oliverom Frljićem u veljači 2007. u kojem publika aktivno provjerava svoju uvjerenost u takozvane bolje običaje. Moral, demokracija i zdrav razum susreću se s taštinom, urođenom ili naučenom krvožednošću, pa i lakomislenošću u odlukama koje donose isključivo sami posjetitelji-sudionici, i time reprezentiraju ne samo sebe osobno nego i, ukoliko se pedesetak ljudi uzme kao relevantni uzorak, opću društvenu klimu. Osobni odabiri počinju već pri ulasku u dvoranu, jer je trećini posjetitelja ono onemogućeno. Građanska svijest, ljudska solidarnost i sve ono u što bi se većina zaklela u drugoj situaciji, već tu prestaje biti općenitost, a da sam demokratski team-building još nije ni počeo.
Godine 2002. u Moskovskom kazalištu Dubrovka teroristi su doslovno stupili na pozornicu. Grupa od 50-ak Čečenskih terorista prekinula je izvedbu mjuzikla Nord-Ost i zarobila oko 850 osoba zahtijevajući povlačenje Ruskih snaga iz Čečenije. Publika je prvo mislila da je to dio predstave, a da se radi o terorizmu su shvatili tek nakon što se zapucalo u reflektore u dvorani. U prosincu 2007. godine u &td-u 20 je osoba osiguravalo predstavu KAZALIŠTE VAŠE I NAŠE MLADOSTI s 200 “taoca”. Nadzirali smo publiku kako bi provjerili prenosi li ispravno našu poruku. Publika je imala mogućnost nazvati prijatelje i rodbinu i reći im što se dešava. Publika je bila izmanipulirana efektom iznenađenja, dobila je samo onoliko koliko je sama htjela uložiti u svoje kazališno iskustvo putem prihvaćanja ili odbijanja “ucjene”. Publika je morala nadoplatiti da bi svoj status “taoca” (kazališnih posjetitelja) zadržala do kraja predstave. Publika je to i činila spremno čekajući… Nešto… Da bi dobila iluziju. Jesu li danas jedina djelotvorna politička sredstva ona teroristička? Ponekad je lucidnije prokrijumčariti ideologiju u kojoj živimo u izvedbu, umjesto da se o njoj samo retorički razglaba s pozornice.
Projekt KAZALIŠTE VAŠE I NAŠE MLADOSTI bio je zapravo interaktivan događaj s izravnim korištenjem novih tehnologija. S publikom smo komunicirali mobilnim telefonima, a integralni dio predstave bila je i opsežna kampanja na internetu. Riječ je o događaju, prije nego predstavi, koji je počeo kampanjom putem elektronske pošte i preuzetih identiteta eminentnih hrvatskih kazališnih autora, izvođača, poznavatelja i teoretičara gotovo mjesec dana prije prve izvedbe. Projekt se nastavio scenskom akcijom u kojoj je gledateljska volja (pravo izbora?) stavljena na kušnju i završava benevolentnim vraćanjem novca onima koji nisu zadovoljni. Svi posjetitelji zamoljeni su da ostave upaljene svoje mobilne telefone, rijetkima koji ih nemaju daju ih izvođači, i tada su prisiljeni birati – platiti za nastavak takozvane predstave, o kojoj ništa ne znaju, ili izaći iz dvorane. Oni koji ostanu dobivaju SMS-poruke kojima ih izvođači nagovaraju na različite izvedbene činove. Predstava se nakon kazališnih izvedbi nastavila i dalje u virtualnoj zbilji, na blogu gdje posjetitelji, i oni koji varaju da su takvi, iznose mišljenje: oduševljenje, neslaganje, gađenje, ljutnju, bilo što. Na blogu se mogu naći informacije i dezinformacije, baš kao i u predstavi.
