#14 “VI / ZAROBLJENICI NOVCA”

track #14 ELEKTRIČNI ORGAZAM: "VI" (1:53) ALBUM: "PAKET ARANŽMAN", JUGOTON, 1981.

Inkorporirajući probleme ugovora i legalnosti u samu kazališnu izvedbu, Kazalište vaše i naše mladosti izravno tematizira zakone tržišne ekonomije i potrošačkog društva koji neizostavno vrijede i u svakoj umjetničkoj proizvodnji. Činom javnog potpisivanja ugovora i plaćanja, posjetitelji postaju moje (Autorove) mušterije, odnosno protagonisti izvedbe (kako vam drago), a samim time zahvaćamo i odnose koji se kreiraju unutar same predstave. Ono političko u tome upravo jest: od posjetitelja, preko gledatelja pa sve do protagonista, dostojanstvo ali i odgovornost u KAZALIŠTU VAŠE I NAŠE MLADOSTI stječu se isključivo posredstvom novca. I upravo stoga — posjetitelji dobivaju “kazalište kakvo zaslužuju” kroz njihovu aktivnost i volju da komuniciraju, pa čak do stupnja da im je dana moć “razaranja” izvedbe. KAZALIŠTE VAŠE I NAŠE MLADOSTI traži od svoje publike da zauzme stajalište, da osjeti “težinu” i vlastitu prisutnost na neki “temeljno etički način“. U laboratorijskim uvjetima kazališnog prostora gledateljima je ostavljena mogućnost da se jednom, ukoliko to zaista žele, pobune protiv pravila igre. No, priznajem da sama izvedba ne uspijeva riješiti ključni politički problem koji se ne tiče samo kazališta: “Kako može izvedba, bivajući uvijek već implicirana u dominantnom, izbjeći repliciranje vrijednosti dominantnog?” To je ipak nemoguća misija.

Danas određeni čin mora biti toliko specifičan – da govori sam za sebe. Iako je terorizam plansko nasilje za razliku od aktivizma i umjetnosti, pojmovi učinkovitosti vezane uz sve tri djelatnosti ali i upliv performativnog u njima daje nam mogućnost usporedbe tih pojmova i njihovih karakteristika. Terorizam traži i zahtjeva publiku. To je čin komunikacije, teatralan, komponiran, konstruiran. Teroristička akcija je poput performansa temeljena na svojoj “ontološkoj” neponovljivosti. Terorizam proizvodi još “nešto” osim samog nasilja koje širi. Mijenja rutinu i navike ljudi, mijenja politiku i utječe na ponašanje čitavih zajednica ljudi. Učinkovitost terorizma je ono što priželjkuju i umjetnici i teroristi. Suvremeni terorizam u medijatiziranom svijetu gotovo uvijek podrazumijeva publiku, gledatelje za koje je događaj odigran, odnosno “izveden”. Mi se kao gledatelji ustvari uvijek odnosimo prema medijacijama terorističkih akcija, prije nego prema samim događajima. Većina oblika suvremenih terorističkih akcija barem su djelomično oblikovani performativnim zahtjevima, a ponajviše zahtjevima medija za teatralnost, dramatičnost i spektakularnost.

Mediji tendiraju izvaditi performativno iz ovih akcija (kao slike, udaljene slike) upravo zato što ono performativno terorističkih akcija uprizoruje “ljudsku dramu” koju mediji smatraju udarnim “vijestima”. Te akcije trebaju izazvati efekt šoka, i zato uvjeti njene proizvodnje traže “originalnost” i “svježinu”, odnosno diktiraju izbjegavanje ponavljanja uzorka po kojem se akcija izvodi. A na sveobuhvatnom tržištu informacija šok je nužan kako bi se zadobila medijska pažnja. Upravo je to onaj učinak koji je nasušno potreban i današnjoj umjetnosti. Stoga me zaintrigirao odnos između umjetnika performansa i terorista, prije svega pitanja potpunog posvećenja, razorne kombinacije strasti i pomnog planiranja, te njegove potencijalne učinkovitosti mjerene odjecima u masovnim medijima. Upravo terorizam kao i određenoj mjeri i aktivizam potiče pitanja o mogućim strategijama u suvremenoj umjetnosti pa i u performansu, no ovdje presudnom ostaje sljedeća razlika: umjetnost se ne događa kao sredstvo za neku drugu (političku) svrhu. Smatram da suvremeni umjetnik može i treba učiti od terorizma: ne u svrhu destrukcije već u svrhu učinkovitosti vlastitog poslanja. Crna magija terorizma naspram slabosti bijele magije kazališta. Političko kazalište danas mora učiti kako u svijetu u kojem se sve naizgled brzo mijenja vratiti moć djelovanja, vratiti učinkovitost i mogućnost promjene društvene svijesti. Terorizam može poslužiti kao alat za redefiniranje metoda kazališne prakse koja gubi svoj značaj.