Umjetnik nije aktivist. Ipak mislim da sam ponekad uspio proizvesti čisti agitprop kao primjerice spotom CROATIA IN FLAME snimljenim u ranu jesen 1991. Godine. Antiratni, domoljuban, namijenjen mladoj publici. Imao je vrlo urbani karakter, s jasnom političkom porukom (“… say yo for Croatia – say no for the war”). Njegova glavna namjena jest bila osvještavanje mlade internacionalne publike o onome što nam se dešava u Hrvatskoj te istovremeno promocija Hrvatske. Tada sam kao umjetnik imao osjećaj da o tome trebam govoriti. Mislim da je taj spot u tom određenom povijesnom kontekstu imao učinak vrlo sličan nekoj aktivističkoj akciji. Puno se ljudi s njim identificiralo pogotovo jer je bio umjetnički kvalitetan a opet dovoljno “pop”. Međutim unatoč svakom učinku kojeg te predstave mogu polučiti, ja nisam aktivist, ja sam samo umjetnik kojeg zanima distributivna pravda, smatram da se za neke stvari treba zalagati. Voljeti svoju zemlju ne znači sjediti i ne činiti ništa, gledati kroz prste i ne uočavati propuste koji se dešavaju. Ja volim Hrvatsku i baš zato imam osjećaj odgovornosti činiti sve što mogu za podizanje svijesti o nekim problemima ili bar malim ispravcima okrutne stvarnosti. Nadam se da time što činim barem doprinosim svoj dio u su-kreiranju nekog boljeg društva. Apsurdno je čuti da u predstavama kao što su GENERACIJA 91-95 ili SRCE MOJE KUCA ZA NJU ili pak MAUZER izražavam odbojnost prema svojoj domovini: baš naprotiv. Ali činjenica jest da moju domovinu za mene ne čini nedodirljiva politička i poduzetnička elita već obični ljudi i beskućnici i nezaposlene žene, ljudi koji kopaju po smeću kako bi došli do kruha, branitelji.
Za mene je ključno pitanje o umjetnikovoj poziciji. “Na čijoj si strani?” “Jesi li ju odabrao?” – Smatram da jesam. Znam tko su moji prijatelji i znam prema kome sam i zašto solidaran i tko ima moje političke simpatije kao što znam tko su mi neprijatelji. Odabrao sam poziciju u kojoj ću dati svoj glas lajavim psima i šutljivim beskućnicima, ili nezaposlenim ženama, bez obzira što se na kraju uvijek radi o meni koji progovaram o njima, točnije o sustavu u kojem su stradali. Jer kazalište laže. Niti u jednom obliku dokumentarizma odnosno pseudo-dokumentarizma ne postoji sadržaj koji je oslobođen od svojevrsne organizacije, a time i diskursa. Mislim da je i to bolje nego da oni ostanu bez ikakvog glasa kojim mogu svoje probleme učiniti bar malo vidljivijim u javnosti. Majakovski je svoju poeziju stavio u službu revolucije i nije zbog toga postao lošiji pjesnik – dapače. Direktno i transparentno stavljam svoj rad u službu nekog boljeg svijeta. Želim ljudima dati nešto drugačije od onoga što ih već zadovoljava. Artikulirati pitanja, ne davati odgovore, jer se odgovori kao i aktivizam nalaze u stvarnosti i svakodnevnom djelovanju, a ne u kazalištu. Ne potvrđivati sustav, već ga propitivati i sjebat ako je nužno. To je pozicija iz koje djelujem a ona se nimalo ne razlikuje od kulturnih djelatnika koji su odabrali svoju poziciju time da su na primjer potpisali potporu gradonačelniku Milanu Bandiću. Taj čin je jednako direktan kao i ono što ja činim. U tome nema nikakve razlike osim što ja ne želim potvrđivati sustav a oni ga tim potpisima potvrđuju. Ista stvar – samo se nalazimo na suprotnim stranama. Polje koje ispunjavam je polje tzv. društvene odgovornosti, polje na čije se ispunjavanje obavezuju korporacije, polje koje bi trebalo biti odgovornost svih nas, ali kako je odgovornost svakog pojedinačno tako prestaje biti odgovornost bilo koga.
Kad sagledam broj paradoksa u mediju kazališta u kojima njegov potencijal jenjava a potreba da se nešto konkretno čini raste, pitam se zašto se uopće bavim ovim pizdarijama? Zato što želim komunicirati s ljudima i publikom, zato što u tome uživam. Uživam u komunikaciji koju nudi kazalište, komunikacija koja se dešava “sada” i “ovdje”. Zato što volim inicirati stvari i zato što tražim odgovore na neka pitanja. Zato što se čini da kazalište neupitno utječe na ljude, da se smiju, da plaču ili da razmišljaju. Nažalost, čini se, rijetko kad više od toga. Zbog toga se mogu svaki dan pitati koja je svrha kazališta, ali se njime bavim jer sam se na to nepovratno navikao i čini se da bez toga ne mogu. Zato što me intrigira proizvesti nešto “realno”, iako kazalište sadrži dvije realnosti: realnost i nerealnost, paralelnu laž i istinu. Kazalište je istinito iako se temelji na laži, i najčešće laže kada pokušava reći istinu. Kazalište je konstrukt unatoč svom dokumentarizmu kojeg pokušavam postići, konstrukt koji ne nastaje samo u mojoj zamisli već i u očima gledatelja. Kazalište ne ostavlja ništa za sobom osim trenutka ili dva neke blijede uspomene. Kazalište nestaje u trenutku svog nastanka. Zato ga volim ali ga zbog istih razloga i mrzim. Intrigira me u kazališnom mediju činiti nešto što se opire svim definicijama kazališnog medija. Potiče me kazalište koje unatoč svojoj poroznosti može utjecati na ljudski život. Frustrira me što su ti učinci samo mali koraci, mali popravci. Zato se često pitam ne bih li se trebao baviti nečim drugim, nečim boljim, ali mislim da je bitno da netko govori stvari koje pokušavam reći. Mislim da je pokušaj promjene svijeta u kojem živimo važniji od konstantne frustracije činjenicom da se to ne može postići. Mislim da ne mogu promijeniti svijet, ali mogu pokušati promijeniti svijest ljudi u društvu u kojem živim. … Bar nekoliko ljudi. Tek nekoliko ljudi. Ili čak nekoliko. Tražiti načine na koje kazalište može imati neku moć u kreiranju nekog boljeg društva, jedino je što mi preostaje, jer ako je kazalište samo dekoracija i zabava, potvrđivanje odvratnog sustava u kojem živimo, onda ono više nema nikakvog smisla. To je moj zadatak – a kao što je Mejerholjd rekao – na kazalištu je samo prvi impuls, ostalo je u rukama publike.
