Šestorica mladića starih između 16 i 20 godina sudjelovali su u projektu VATROTEHNA 2.0 – rekonstrukciji prve Montažstrojeve cjelovečernje predstave VATROTEHNA iz 1990. Prva paralela uspostavljena između dvije predstave udaljene dvadeset godina jest činjenica da su izvođači VATROTEHNE 2.0 u vrijeme procesa bili stari kao i izvođači VATROTEHNE kada je ona nastala. Originalna VATROTEHNA je bila izvedena u staroj Badelovoj destileriji u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Nastala je prema motivima Eshilova Prometeja, mitu o lučonoši i “onom koji misli unaprijed”, koji je izdao bogove donijevši ljudima vatru zbog čega vječno mora trpjeti Zeusov bijes. Mit o Prometeju je metafora promjene, aktivnog djelovanja za boljitak većine. Početni plan je bio napraviti remake predstave, točno onako kako je izgledala prije dvadeset godina. Ali uskoro je kroz produkcijski segment projekta postalo da je to nemoguće: VATROTEHNA iz 1990. nazvana je prema sponzoru, poduzeću za promet na veliko opreme za vatrogastvo, civilnu zaštitu i narodnu obranu, te zaštitu na radu. U 2010., u neoliberalnom kapitalističkom okruženju u kojem se i umjetnost svodi na parametre ekonomske isplativosti, ovakva predstava u nezavisnoj produkciji nije mogla pronaći sponzora. Možda bi baš poduzeće Vatrotehna sponzoriralo rekonstrukciju predstave da nije u međuvremenu otišlo u stečaj. Pogon Destilerije Badel, koji još prije dvadeset godina bio u ruševnom stanju, a posljednjih godina je obećan upravo organizacijama nezavisne scene, danas je toliko uništen da bi Montažstroj kao organizator izvedbe morao potpisati izjavu kojom preuzima odgovornost za živote gledatelja. Materijal od kojeg su rađeni kostimi prije dvadeset godina, glot, više se ne proizvodi, kao ni megafoni i ručne sirene (rekviziti predstave) koji su se proizvodili u Jugoslaviji sve dok tvrtke koje ih proizvode nisu propale. Tada smo zaključili da je obnavljati Vatrotehnu nemoguće, te da je jedino što možemo učiniti govoriti o svojevrsnom propadanju koje je uslijedilo nakon 1990.
Izuzev produkcijskih uvjeta koji su učinili nemogućim obnavljanje predstave, postalo je jasno da se mladi prije dvadeset godina i danas strahovito razlikuju. Svi izvođači VATROTEHNE 2.0 su izjavili da nisu poput Prometeja, i da se nikada ne bi žrtvovali za drugoga. “Mi smo medijski izmanipulirana gamad koja uopće nema svoje mišljenje” navod je jednog od njih. Oni reprezentiraju čitavu svoju populaciju, mlade koji su stalno na “fejsu”, koji nemaju ambicija, nemaju kritičkog stava. “Mrzim prosvjede jer se onda promet zablokira” izjava je još jednog od izvođača kao i da “su si radnice Kamenskog same krive”. Zašto bi se empatizirali s njima kada ne osjećaju niti vlastitu perspektivu? Ove navode ne koristim pejorativno, nego kritički: to je populacija mladih kakvu je odgojio naš sustav, to je razlog zašto antivladin Facebook prosvjed nije uspio i nije mogao uspjeti. To je populacija koja je odgojena prema isključivo materijalnim vrijednostima, to nije mladež koja vjeruje u bolje sutra.
Projekt VATROTEHNA 2.0, inventarizirao je učinke ekonomske tranzicije odnosno restauracije kapitalizma te ujedno je i obilježavao dve decenije rada Montažstroja. Kada je Montažstroj započinjao svoje djelovanje živjeli smo bili u socijalizmu i nismo razmišljali o kapitalizmu, nismo zamišljali ovako brutalnu liberalnu agendu u Hrvatskoj, imali smo druge ideale i mogli smo zamišljati da od društva u kojem smo bili tada postoji i nešto bolje. Današanja mlada generacija danas ne može zamisliti alternativu vladajućem društvenom ustroju i to je prvo i ključno. To je ono što VATROTEHNA 2.0 pokazuje. “Kapitalizam nema alternative” i “Lakše nam je zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma” – tužne su, ali točne rečenice iz predstave. VATROTEHNA 2.0 zasigurno nije aktivizam, ali pokazuje zašto aktivizam u našoj državi ima slabašan učinak. Iako kao pojedinci možemo biti su-kreatori društva u kojem živimo ako se za to odlučimo, nitko ne želi preuzeti odgovornost na sebe. Bez te odluke, samo potvrđujemo postojeći sustav, zgražajući se nad svakidašnjicom, ali bez volje da na nju efektivno utječemo.
Ključno je pitanje kome su onda predstave poput VATROTEHNE 2.0 namijenjene, jer je potpuno jasno da uski krug kazališnih posjetitelja ili stručnjaka ili umjetnika ne mari previše za probleme postojećeg sustava, niti predstavlja kritičnu masu građana koja bi dovela do neke promjene u društvu. Paradoks je da Montažstrojevu publiku često čini mlada, urbana populacija, koja bi i sama otišla u Varšavsku, i zato se čini iritantnim i neučinkovitim vrištati megafonom u lice i uho publici “Gdje je revolucija, stoko?” Kako da predstava koja poziva na pobunu izvrši neki učinak kada se ponekad čini jednako teško napuniti kazališnu dvoranu kao i skupiti ljude da prosvjeduju? Elitizam u teatru izaziva skupljanje zajednice sofisticiranih, mrežu istomišljenika koji potvrđuju teze koje se predstavljaju umjetno da ih izazovu. Umjesto kontrapunkta različitih mišljenja u javnom prostoru, ove se zajednice zatvaraju u malen krug. Ipak, sasvim sam siguran da je u publici VATROTEHNE 2.0 sjedio određen broj ljudi na čiju je svijest trebalo djelovati. Na kraju krajeva, poduža lista onoga što je propalo u našoj državi zadnjih dvadeset godina tiče se svakoga tko u Hrvatskoj živi. Od umjetnika se pak s druge strane očekuje da manifestno potvrđuje sustav u kojem nastaje. Rado bih ga i ja potvrđivao, da u njemu vidim išta dobro. Skloniji sam rečenici “Ova mala država velika je hrpa smeća” koja se izgovara sa pozornice u VATROTEHNI 2.0.
