55+ u potrazi za društvenom pravdom

Borut Šeparović, ravnatelj "Montažstroja" o novom projektu "55+": Bez solidarnosti i konsenzusa među svim generacijama neće doći do nikakve društvene promjene. Transfer znanja i iskustva sa starijih na mlađe bi zasigurno mogao dovesti do zanimljivih pojava.

No nalazimo se u situaciji u kojoj smo svi segregirani i cijelo društvo funkcionira na sukobu umjesto na sinergiji i koheziji.

“Nastao je skok iz jednog sistema u drugi, a ja se osjećam kao da sam zaglavila negdje između”, riječi su kojim šezdesetpetogodišnja Vera Sekula opisuje skupini osoba starijih od 55 godina kako se osjeća u mirovini. A svojevrsna debata na kojoj sudjeluje u prostorima Međunarodnog centra za usluge u kulturi u zagrebačkom Travnom, tek je kruna njenog dana koji je bio ispunjen dramskim i plesnim radionicama. Zbog niskih mirovina i društvene segregacija, većina Verinih vršnjaka nije njene sreće. No da bi dan provela tako aktivno, ovoj umirovljenici nisu trebala visoka primanja, već samo jedno odlučno “da” koje je izrekla na poziv za sudjelovanje u novom projektu kazališne grupe “Montažstroj”.

Inovativnim projektom pod nazivom “55+”, članovi “Montažstroja” zajedno s osobama starijima od 55 godina stvaraju kazališnu predstavu i dokumentarni film u kojima će glavni protagonisti biti prijavljeni sudionici. Nakon što će se dva mjeseca družiti na besplatnim radionicama, 55 sudionika projekta će u predstavi “55+” Boruta Šeparovića stati na pozornicu koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” i hrvatskoj javnosti ispričati najvažniju minutu svog života, a Šeparoviću i novinarki Ivani Dragičević Veličković će u istoimenom filmu predstaviti svoju priču u točno onoliko sekundi koliko imaju godina.

Za sudjelovanje u projektu ukupno je odabrano 99 osoba, a njihovi motivi za prijavu bili su različiti. “Glavni motiv za prijavu mi je bila znatiželja, a na kraju sam na radionicama pronašao i društvo”, kaže jedan od sudionika projekta Eduard Pešun. Pedesetšestogodišnji umirovljenik, koji kroz šalu kaže da se zbog broja godina ostalih sudionika napokon osjeća jako mlado, poziv za sudjelovanje u projektu je pronašao na internetu, a budući da novi mediji spadaju u područje njegovog interesa, Pešun se osim dramske radionice priključio i multimedijskoj. Njegova kolegica iz radionice Rozalija Travica u projektu je prepoznala novi izvor održavanja vitalnosti. “Većina društva na nas gledao kao na materijal koji uskoro treba završiti na Mirogoju. A u inat tome ne smijemo se predavati, moramo se baviti tjelesnom aktivnošću”, kaže umirovljena pravnica i dodaje kako smatra da je u današnjim uvjetima mladima još teže nego starima. “Cijelog života sam bila ziherašica i išla na sigurno, a poziv ‘Montažstroja’ bio je nepoznanica pa mi je to bio svojevrstan izazov. Sada mi je drago što sam se odvažila”, objašnjava profesorica hrvatskog jezika Gordana Igrčić, koja hrvatsku naciju opisuje kao većinom konzervativnu i punu predrasuda prema starijim osobama.

Osim minuta slave koje će doživjeti na kraju projekta , sudionici “55+” mogu za sebe reći da zajedno s “Montažstrojem” sudjeluju u borbi za neko bolje društvo u kojem se na osobe starije životne dobi ne gleda kao teret već aktivne sudionike nužno potrebnih promjena o kojima u razgovoru za “H-Alter” govori Borut Šeparović, ravnatelj kazališta.

Nakon tinejdžera ratnika u Generaciji 91.-95., žena s burze u Srce moje kuca za nju i beskućnika u Timbuktu, na redu su došle i osobe starije od 55 godina. Odakle je proizašla ideja za projekt 55+?

Pitanje brige za osobe iznad 55 godina, njihove nevidljivosti i marginalizacije tiče se svih nas. Društvo koje se temelji i održava na izmišljenim sukobima među različitim interesnim skupinama i generacijama rezultirat će time da ćemo se uskoro i mi sami naći u situaciji u kojoj se danas nalaze ti ljudi. Jer, kako su potvrdili sami sudionici projekta, uz to što i oni sami primaju crkavicu od mirovine, indikativno je da se djeca mnogih od njih nalaze na burzi. Mislim da su problemi marginalizacije i getoizacije stare populacije rezultat društva u kojem živimo, a koje i nas ostale vrlo lako može smjestiti u te okvire. Uostalom, važno je podsjetiti mlađe ljude da će doći u period života kada više neće biti vitalni.

Spomenuli ste društvene odnose, no koliko zapravo trenutno političko-ekonomsko uređenje doprinosi marginalizaciji te generacije?

Uređenje u kojem se naglasak stavlja na to da se svatko mora pobrinuti za sebe, dovelo je do toga da više gotovo nitko ne vjeruje u društvo i ono se zbog toga raspada. Postoje, naravno, neki pojedinci unutar mlade i stare generacije koji i dalje vjeruju u taj ideal, no ovakvo društvo za direktnu posljedicu ima to da svatko ostaje prepušten sebi.A ako si malo nemoćniji i nemaš nikog tko bi se osjetio iole solidaran s tobom, pod stare dane ćeš kopati po smeću ili, još gore, nitko te neće niti vidjeti dok ćeš umirati sam. Strašna mi je pomisao da se to danas događa u našem društvu, a da ja i dalje imam za ručak, cigarete i pivo. Čini mi se da i dalje moramo apelirati na to da smo društvena bića koja ne mogu živjeti sama za sebe. Pa makar prikazivali tu problematiku kroz umjetnost.

Možemo li reći da u hrvatskom društvu postoji međugeneracijska solidarnost?

Ključno pitanje je da li više uopće postoji solidarnost. Mislim da u našem društvu ona postoji tek u tragovima. Staviti samo naglasak na međugeneracijsku solidarnost na neki način je dobro jer na politički korektan način potvrđuje 2012. kao europsku godinu međugeneracijske solidarnosti i aktivnog starenja. Ali čemu sve to služi? Nije li i to samo jedna zgodna proklamacija koja vodi tome da ljudima produžimo radni vijek? Cijela Europa “stari” pa se postavlja pitanje tko će raditi kada svi odu u mirovinu. Projekti kao što je 55+ upozoravaju na solidarnost, ali i na zahtjev po kojem pojedinci moraju biti prije svega učinkoviti i isplativi, a kada to prestanu biti – najbolje da crknu, jer su ljudi kao i roba postali potrošni.

Često se koristi floskula kako svijet ostaje na mladima. No koliko bi zapravo starije generacije mogle pridonijeti izgradnji boljeg društva?

Za početak, danas je jako teško definirati tko je uopće neprijatelj s kojim se trebamo boriti. Možemo zamisliti gomilu bakica s kišobranima koje jurišaju na banku ili neku drugu instituciju – pa to sigurno neće promijeniti svijet. Ako mislimo o fizičkom nasilju koje će dovesti do promjene, onda je logičnije da će mladi mijenjati svijet. Ali bez obzira na floskule, mislim da bez solidarnosti, želje i konsenzusa među svim generacijama neće doći do nikakve društvene promjene. Ima istine u tome da što su ljudi stariji na neki način traže i trebaju sigurnost, ali to ne znači da ti ljudi ukoliko žive u strašnim uvjetima ne mogu reći: “Dosta!” Transfer znanja i iskustva sa starijih na mlađe bi zasigurno mogao dovesti do zanimljivih pojava. No nalazimo se u situaciji u kojoj smo svi segregirani i cijelo društvo funkcionira na sukobu umjesto na sinergiji i koheziji.

Na debati koja se razvila tijekom jedne od radionica u sklopu projekta spomenuli  ste odgovornost starijih generacija za situaciju u kojoj danas živimo. Na koji način su one doprinijele njenoj kreaciji?

Ne možemo reći da su se osobe 55+ direktno svojom voljom i krivnjom našli u lošoj situaciji i što su mnogi od njih ostali bez mirovina kakve su zaslužili, no to ih ne amnestira od odgovornosti za ono što se događa u današnjem društvu. Ne smijemo zaboraviti da su oni ti koji su zadnjih dvadesetak godina stvarali Hrvatsku kakvu imamo danas. Oni su tada bili u najboljim godinama da naprave nešto dobro. Meni su u to vrijeme govorili da još  nije došlo moje vrijeme jer sam imao dvadesetak godina. A čije je onda bilo vrijeme? Ako ništa, svi su lijepo uredno izlazili na izbore i glasali, a jako dobro znamo kome su dali glas.

Projekt 55+ je koncipiran na način da sudionicima pružate različite besplatne radionice, dok će dio njih na kraju glumiti u predstavi, a za što neće dobiti honorar. Možemo li reći da projekt zapravo funkcionira na svojevrsnom principu razmjene sredstava?

Kad nemaš novca, ne znači da ne možeš napraviti dobar projekt. Bilo bi sjajno da možemo platiti sve te ljude iako oni nemaju želje biti profesionalni glumci. No kao što je dobar dio njih istaknuo na početnom okupljanju, oni su se prijavili za sudjelovanje u projektu zbog druženja i stjecanja novih vještina, a mi im upravo to pružamo kroz radionice. Obično se takve radionice  naplaćuju. Ne kažem da takve usluge mogu biti posve besplatne, ali svakako mogu biti javno financirane. Naravno da i ovaj rad kojeg mi radimo nešto vrijedi, ali se on javno financira. Takvi sadržaji bi trebali biti svima dostupni kao što bi to trebalo biti i sa školstvom. Zašto ovoj populaciji te radionice ne bi bile široko dostupne? Bili bi zdraviji, ali možda je baš i ideja da što prije odumru… Tjelesna radionica im zasigurno pomaže u tjelesnom zdravlju, a i to što se druže doprinosi njihovom duhovnom zdravlju. Takvi sadržaji postoje u Zagrebu, ali više kao iznimka nego kao pravilo. Model radionica i sadržaja za starije osobe trebao bi se prihvatiti kao standard, a ne kao napor samo nekih individua kojima je to bitno – za to treba postojati šira društvena volja. Ovako će on ostati samo jednokratni dokumentirani kulturni projekt.

U kontekstu javnog financija, koliko je bilo teško pronaći prostor za realizaciju ovog projekta?

Problem ovog projekta je što on nema uobičajenu institucionalnu logistiku i nije klasični kazališni projekt temeljen na institucionalnom prostoru i ansamblu. On praktički počinje iz ničega i zahtjeva kompleksnu koordinaciju ljudi i sredstava kojih je malo. U te svrhe koristimo postojeće infrastrukture poput kulturnih centara, a sve ostalo moramo sami zamisliti i organizirati. Zbog toga svaki dan nailazimo na nove probleme i otpore. Najveći problem je generalna kulturna politika. U Zagrebu postoje kulturni centri koji su u principu prepušteni sami sebi pa se moraju snaći na tržištu. Njihovi prostori osim za kulturne događaje iznajmljuje se i za sadržaje najgoreg komercijalnog tipa. Logično mi je da se u to upuštaju jer nemaju sredstava za programe, održavanje hladnog pogona i plaće zaposlenicima pa je problematično napadati same centre. No projekt je ipak uspio ostvariti neku podršku. Dobili smo neka sredstva i obećanje ozbiljnije podrške od zagrebačkog Ureda za kulturu, no to ga ne abolira od netransparentnog djelovanja.

Koje su vam još institucije pružile podršku?

Ministarstvo kulture je također stalo iza projekta, a snimanje dokumentarnog filma je podržao  HAVC i to u točno onom iznosu kojeg smo tražili. Financirala nas je i zaklada za osobe treće životne dobi Zajednički put i Institut Otvoreno društvo, no to nisu novci domaćih poreznih obveznika. Raspolažemo nekim sredstvima, no to je i dalje tek dvije trećine budžeta koji nam je potreban da sve ovo dovedemo do kraja. Podrška koju smo dobili je više deklarativna a ne takva da možemo zatvoriti financijsku konstrukciju i sa sigurnošću raditi na projektu. Moram napomenuti da je ta institucionalna podrška potpuno izostala u nekim drugim jednakovrijednim projektima kao što je Srce moje kuca za nju iz 2012. godine, koji primjerice nije dobio podršku Ministarstva kulture.

Trenutno radimo na nekoliko lokacija kulturnih centara u Zagrebu, ali finalan proizvod moramo prikazati na reprezentativnom mjestu jer će inače projekt biti marginaliziran za širu javnost. Odabrali smo koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski jer znamo da projekt ne možemo ponavljati pa želimo da te dvije izvedbe vidi što veći broj građana. Ako igramo u običnoj kazališnoj dvorani, vidjet će ga samo oni koji i obično idu na takva događanja. Ako dobijemo širu podršku, a postoje još neke ministarstva koja bi nam mogla pomoći, prvenstveno Ministarstvo socijalne politike i mladih, onda bi smo mogli pokazati predstavu u nekoliko većih hrvatskih gradova. Zašto u mjesec dana koliko ovaj projekt može živjeti, a to govorim jer ovi ljudi ne žele i ne mogu biti glumci sljedećih pet godina, on ne bi bio prikazan u svim većim gradovima?

Budući da se projekt sastoji i od predstave, ali i od radioničkog procesa i dokumentarnog filma koji se bez problema može prikazati u bilo kojem europskom gradu, zanima me da li će institucije osim deklarativne podrške otići i korak dalje. Javili smo se za pomoć i stranim kulturnim centrima i veleposlanstvima, no iako je ovo europska godina međugeneracijske solidarnosti, nismo dobili podršku. Istina je da je projekt lokalan, stvoren za lokalnu zajednicu, no on isto tako promovira europske vrijednosti. No mislim da je problem u tome što i zemlje Europske unije same imaju problem s ovom populacijom i nisam siguran da bilo koji narod želi gledati svoj stare ljude.

Jeste li se za pomoć obratili domaćim tvrtkama?

Obratili smo se na preko 50 adresa iz privatnog sektora te javnih poduzeća kroz natječaje i zamolbe, no ni jedna tvrtka u Hrvatskoj nije htjela stati iza ovog projekta. U njihovom svijetu sve se svodi na milosrđe, a ono nije ništa drugo do li pranje savjesti. Mislim da nam treba više minuta našeg života da pročitamo naglas imena kompanija koja su nas odbila, a to dovoljno govori.

Bavite se društveno angažiranom umjetnošću. No koliko zapravo samo kazalište može doprinijeti široj društvenoj promjeni ako uzmemo u obzir da ga posjećuje zatvoren krug ljudi?

Mislim da je Montažstroj specifičan slučaj jer se još od ranih devedesetih bavi jednom vrstom pop kulture. Bavili smo se mišlju kako određene etičke i estetske vrijednosti proširiti na što veći krug ljudi, a da sve to ne postane nešto poput Thompsona. Montažstroj ima svoju raznovrsnu publiku i nije nužno uvijek okrenut istim ljudima, već predstave posjećuju različite generacije. Posjećuju nas ljudi koji inače za sebe ne kažu da redovito idu u kazalište, budući da većina kazalište identificira s Gavellom ili HNK. Montažstroj u tom smislu ni nije kazalište, već jedinstveni hrvatski kulturni projekt koji objedinjuje različite umjetničke discipline i medijsku kulturu na društveno odgovoran način. Problem je u tome što se kulturni događaji odvijaju za samo jednu elitnu skupinu koja već sama zna što da očekuje kada ide u kazalište. Ako se uspije izaći iz tog modela, onda možemo reći da kazalište može doprinijeti osvješćivanju i omogućavanju preduvjeta za nastanak svojevrsnih džepova otpora. A i to je više nego ništa.

Koliko takvih džepova otpora zapravo ima u hrvatskom kazalištu?

Nažalost, nema ih previše. Vjerujem da postoji velik broj ljudi koji otvoreno promišljaju o onome što nas okružuje i da će biti sve više. Ovo što mi radimo je samo jedna ideja u kojoj netko može otići korak dalje i raditi nešto slično. Nažalost, u ovoj zemlji ima toliko sranja koja vrište zbog kojih bi se moglo napraviti gomila sličnih projekata kao što je 55+. Ali isto tako možemo uvijek samo potvrđivati sustav onakav kakav jest. To je stvar osobnog izbora i ne treba biti pesimist. Kada pogledam ljude s kojima trenutno surađujem, protagoniste projekta 55+,  onda vidim da zaista imam razloga za optimizam.