Kada sam počeo raditi u kazalištu, ono što me privlačilo je bilo upravo dati kazalištu ono što kazalištu (po konvenciji) pripada. Posljednjih godina zanima me dati kazalištu ono što mu ne pripada, barem ne po konvenciji. Proboj prema stvarnosti intrigantan je potencijal političkog kazališta. Ključna odrednica kazališta je da se događa sada i ovdje te da ima neku vrstu interakcije, bilo empatičke bilo doslovne. Kazališna izvedba me privlači upravo na taj način: kao interaktivna, rizična i visoko problematična praksa, kao istraživanje što kazalište jest i što ono može biti. I par godina nakon njenog nastanka, svojim nenadmašnim kazališnim dostignućem smatram predstavu TIMBUKTU koja je nastala na istoimenom romanu Paula Austera. To je ljubavna priča o psu i čovjeku koji si međusobno pripadaju. Nakon smrti svoga vlasnika-beskućnika, pas Mr. Bones započinje potragu za svojim novim skrbnikom i prijateljem uvjeren da će svoga vlasnika opet sresti na mjestu zvanom TIMBUKTU kamo odlaze ljudi i psi nakon smrti. Kao što Paul Auster nije htio napisati roman o psima, tako ni ja nisam htio raditi predstavu o životinjama. Predstava prvenstveno govori o osjetljivim pitanjima današnjice: o napuštenosti, o pravima i potrebama onih koji žive blizu nas i pokraj nas, ali koji nisu ujedno i naši bližnji, o društvenom otpadništvu i ulozi odgovornosti. Pritom je poseban izazov bio približiti ovu tematiku mladima i stvoriti angažirano kazalište koje je sposobno bez zadrške ukazivati na određene problema društva u kojem žive, pogotovo kad mediji i javnost radije prakticiraju kolektivno potiskivanje i šutnju. ZKL Scena Travno postalo je poprište Austerovog romana na čijoj sam dramatizaciji surađivao s Jasnom Žmak. Za ovu predstavu imao sam sasvim intiman motiv: 2008. godine kada je projekt započeo, moj veliki prijatelj labrador Max imao je 13 godina, i bilo mi je više nego jasno da ćemo se uskoro rastati, što se dogodilo niti godinu dana kasnije. Glavni izvođač u predstavi je pas po imenu Cap u ulozi Mr. Bonesa. Iz publike mu glas posuđuje glumac a kroz izvedbu ga vodi njegov trener. U predstavi je također sudjelovalo 12 pasa iz azila u Dumovcu: TIMBUKTU je naime predstava koja vam vraća novac od ulaznice ukoliko udomite glumca. Htio sam da se predstava veže uz mogućnost udomljavanja psa, odnosno da umjetnička fikcija ima konkretan učinak u stvarnosti.
Ideja predstave u kojoj je pozornica ispražnjena za pse čini mi se prilično radikalnom u odnosu na moje ranije radove, svakako radikalnijom od mojih radova iz 90-ih koji su se prije svega bavili tijelom i njegovima granicama. Tada se ipak radilo o relativno konvencionalnoj kazališnoj reprezentaciji. U predstavi o napuštenim psima, te napuštene pse moguće je reprezentirati dresiranim psima. Napuštene pse mogu utjeloviti i glumci. Ti glumci mogu koristiti lutke ili ne. Sve su to moguće metode, a mene je zanimala ova krajnja metoda, dovesti prave napuštene pse koje posjetitelji mogu udomiti. Jednostavnost te geste je promijenila i način reprezentacije u odnosu na konvencionalnu. Ne mislim da političko kazalište nužno mora biti postavljeno kao eksperimentalno. Ali ta gesta mijenja paradigmu. To je jedna direktna i jednostavna gesta u kojoj se susreću etika i estetika, gdje čak i kuja koja sere na pozornici može biti neka nova estetičnost u kazalištu. Za mene je osobno najveća vrijednost ovog projekta upravo pojava tog sasvim konkretnog upliva kazališta u život, najdoslovniji mogući prekid iluzije zbog koje kazalište zovemo kazalištem, a život životom. Pojam pasivnog gledatelja godinama se pokušava aktivirati, ali čak i kad se gledatelj potakne na djelovanje, ono ne prelazi okvire pojedinog projekta i njegovo jednosatno ili dvosatno trajanje. TIMBUKTU je proširio pojam gledateljeve odgovornosti i van kazališta, apelirajući na svakodnevnu građansku odgovornost svakog pojedinca u publici. TIMBUKTU je također primjer kako pomaknuti publiku od svijesti do angažmana. Koraci nisu veliki. TIMBUKTU je također potvrdio tezu da je političko kazalište često ritual potvrđivanja za one koji su već uvjereni: Na predstavu su mahom dolazili psećeljupci, koji već i sami imaju pse pa je bilo teško za očekivati da će ih oni udomiti.
Ljubav prema životinjama i njihova prava teme su inherentne ovom projektu, ali nisu ono najvažnije. Pitanje drugosti zbog koje određene društvene skupine završavaju na margini društva kao i psi lutalice pokušali smo postaviti na najdirektniji mogući način: pojavom beskućnika u kazalištu u ulozi samih sebe. I dok će napušteni psi uvijek dobiti svoj komad medijske pažnje, beskućništvo je svima mrska tema, ona koju će i mediji i javnost rado ignorirati. Tezu “ti ljudi su sami krivi za svoju egzstenciju” ne mogu potpisati jer živimo unutar sustava koji dopušta da se to dogodi svakome. Ta je predstava je prije svega bila namijenjena djeci, i njihovom osvještavanju da ne popuše onu (neoliberalnu) tezu da su oni u lošoj poziciji sami krivi, a to je jako bitno. Oni su sami krivi koliko su si krivi i psi što su napušteni, a kako psi nisu krivi jer su napušteni od čovjeka, tako nisu ni beskućnici koji su napušteni od društva. Iako su beskućnici u predstavi prezentirali sami sebe, na kraju sam ipak ja koji progovaram o njima odnosno o sustavu koji ih je odbacio. Niti jedna vrsta dokumentarizma nije oslobođena konstruiranja pa time niti diskursa. S obzirom na to suočio sam se s nizom etičkih dvojbi u režiji prisutnosti beskućnika u kazališnoj dvorani. – Podvrgavam li beskućnike još jednoj bezočnoj manipulaciji? – Ponavlja li njihova šutnja u dvorani uobičajene geste društva prema njima? Svakako nisam želio potencirati banalnu paralelu koja se uspostavlja između životinja koje nemaju svoj dom i ljudi bez stalne adrese, iako identifikacijske procese takve vrste nije moguće sasvim izbjeći. Lako je bilo upasti u zamku tipa radikalizacijom izvedbe time da oponašaju pseći lavež pri ulasku u auditorij. Nisam to htio, želio sam im barem privremeno, u trenutku izvedbe, dati dignitet koji im je često oduzet u stvarnosti. Pokušao sam ponuditi svojevrstan model njihove političke vidljivosti, ma koliko on bio fragilan i kratkotrajan. Zato beskućnici nijemo stoje u gledalištu, a profesionalni glumac se javlja kao njihov glasnogovornik ili svojevrsni korovođa. Sva druga rješenja vodila su do brojnih nesavladivih i nepoželjnih implikacija.
Činjenica je da je projekt privremeno zaposlio 12 beskućnika. Činjenica je da su osjetili veliko zadovoljstvo i ispunjenje samim time da netko s njima razgovara kao sa čovjekom a ne kao sa smećem. Činjenica je da im je bilo stalo do predstave te da su međusobno razvili odnos poticanja i motiviranja na rad kako bi se primjerice izbjeglo kašnjenje na probe. Također, kako oni nisu u izvedbenom prostoru za vrijeme predstave, predstava je odigrana 2 puta samo za njih, na njihov zahtjev. Kapital koji su dobili sudjelovanjem na ovom projektu nije samo ekonomski već i simbolički: Za njih je bilo važno bar na par trenutaka imati osjećaj vrijednosti, ponosa, integriteta – svega onoga što su davno izgubili. To je ono što sam im pokušao dati angažmanom na sceni. Ali nažalost ja im mogu pružiti ograničenu vidljivost, donekle artikulirati bitna pitanja koja ih čine ugroženom skupinom, ali kao umjetnik ja ne mogu riješiti njihovu životnu situaciju, pa čak ni privremeno.
Činjenica da je posredstvom predstave TIMBUKTU udomljeno tek troje pasa mogla bi biti obeshrabrujuća i poražavajuća. Dovoljan je mali odmak da se shvati da je već i mogućnost da je u kazalištu takvo što napokon moguće dovoljan razlog za vjeru u njegovu moć. Zato smatram da se umjetnost mora postaviti kao neka vrsta otpora u sustavu u kojem živimo. To je moj prilog stvarima u koje vjerujem. S druge strane beskućnike nitko nije pomislio niti mogao udomiti. Zato ova predstava ima prizvuk neke bizarne “priče za laku noć”, priče koja može imati happy end samo djelomično. Iako je TIMBUKTU uspio pomaknuti publiku od svijesti do angažmana, kazalište prvenstveno radi na svijesti gledatelja. Promjena svijesti, nadam se, može dovesti i do angažmana, ali ne u kazalištu već u stvarnosti. Često mislim da je kazalište zadnji šupak svijeta, zadnji od svih šupaka, ali primjeri kao TIMBUKTU pokazuju da je i u tom zadnjem šupku moguće nešto napraviti. Kazalište može biti najgora stvar na svijetu, ali može biti i najbolja… Ovisi što i kako u njemu radimo. Kazalište na malim primjerima može pokazati što se u širem kontekstu može učiniti. Kazalište mijenja neke odnose u malom. Sitne, jednostavne geste za mene su užasno važne. Mali popravci svijeta. Kada u to ne bih vjerovao, odmah bih se prestao baviti kazalištem.
