Mukotrpno produkcijsko iskustvo TIMBUKTU-a potvrda je da Hrvatska čvrsto živi neoliberalan poredak čiji je Amerika tek najizrazitiji simbolički eksponent. Od tridesetak natječaja kojima smo pokušali osigurati sufinanciranje projekta sa svih adresa smo dobili odbijenicu. Najčešće bez ikakva obrazloženja, iako je projekt na svim razinama odgovarao propozicijama natječaja. Odbijene ponude za sponzorstva popraćene su obrazloženjima da njihova tvrtka ne želi sudjelovati u milostinji niti potpomagati mješance. Kako smo naknadno saznavali, sponzore smo nalazili izuzetno teško iz razloga što se korporativni kapital prije svega ne želi “identificirati” s beskućnicima. Beskućnici su sami krivi za svoju sudbinu, a psi nisu čistokrvni pa ne zavrjeđuju pažnju onih tvrtki koje de facto profitiraju na ljubavi prema životinjama. Problemi kojima se predstava bavi upravo su potvrđeni u produkcijskim naporima da se predstava uopće dogodi. Potraga za sponzorima često završava negativno i zato što korporacije jasno uviđaju kako kazalište nije dovoljno medijski vidljivo, kako oni kažu ima “low-visibility”, pa je puno bolje ulagati u sportske događaje kako bi njihov logotip vidjelo više od par stotina ili tisuća ljudi koji će pohoditi kazališnu predstavu.
Postoji teza da ljudi koji se bave određenim društvenim problemima – problemima beskućnika, nezaposlenih, obespravljenih – zapravo čine na štetu tim populacijama a ne u korist. Umjetnici koji se bave takvim problemima zapravo daju izgovor društvu i državi da te probleme zaobiđu. Ovaj paradoks community arta nikako nije zanemariv: ukoliko nije dovoljno uspješan, postane “defenzivan” i pridonosi normalizaciji postojećeg stanja. Zbog tog paradoksa često se pitam jesu li i moje predstave imale takav učinak. Integrira li se etička/estetička proizvodnja u opću proizvodnju tržišne robe? Čak i kad kazalište zagovara i “izvodi” anti-kapitalizam, ono nikoga ne spriječava da i dalje bezbrižno konzumira. Neosporna je činjenica da tržište apsorbira umjetnost, anti-umjetnost i ne-umjetnost. Kapitalizam je sustav izuzetnog i fleksibilnog probavnog sustava: on može apsorbirati svaki oblik napada te time pomiriti “sile otpora”. Anti-kapitalizam jest integriran u kapitalizam. To je ključan paradoks ne samo za kazalište i umjetnost već za svaku ljudsku djelatnost društveno odgovornog, angažiranog ili revolucionarnog usmjerenja. Dobar primjer za to jest pojava punka kojeg je inkorporirala glazbena industrija kako bi si produljila životni vijek u razdoblju vlastite dekadencije. Upravo taj primjer pokazuje kako nešto što je alternativno i nezavisno nikako nije odvojeno od mainstreama. Dapače, to su samo stilovi unutar mainstreama. Ima li išta što bolje odjekuje na MTV-u od protesta protiv MTV-a? U tom smislu dobar je primjer tvrdnja da su aktivističke akcije protiv devastacije Varšavske samo doprinijele popularizaciji novog trgovačkog centra. Ne bih se s tim složio, ali ta tvrdnja dobro demonstrira mehanizam kojim kapitalizam guta bilo koji oblik otpora.
Kazališna umjetnost koja je ekonomski neisplativa i samostalno neodrživa, veoma se teško uklapa u zakone slobodnog tržišta. Ta je činjenica u očitoj kontradikciji s naporima kulturne politike koja umjetnost tjera na funkcioniranje po kanonima tržišne logike. Nezavisno odnosno van-institucionalno kazalište u tom je sustavu najranjivije jer je najzavisnije o sustavu javnog financiranja. Ukoliko nezavisno kazalište ne proizvodi nešto što potvrđuje sustav u kojem živimo, najlakše ga je odstrijeliti i cenzurirati ignoriranjem. Upravo takvu politiku vodi Ministarstvo kulture prema Montažstroju posljednjih 5 godina. Takva politika svojevrsne “cenzure” uskraćivanjem financijske potpore ugrožava i organizacije aktivističke djelatnosti. Logika je jednostavna: na tržištu kapitala i tržištu informacija svi smo ovisni o kapitalu. To dovodi u pitanje bilo kakvu antikapitalističku inicijativu. Ali ta pozicija je bitna iako je paradoksalna. Zato smatram da ne treba dići ruke od svega. Mislim da taj oblik destrukcije ne vodi negdje. Radije tražim razloge za optimizam. Taj optimizam temeljim na uvjerenju da radom dajem svoj doprinos društvenoj promjeni. Mislim da je to bolje nego činiti ništa. Ako je naše polazište da je okrutan sustav u kojem živimo nepobjediv, možemo pokopati nadu da će ikada biti bolje. Zato me zanima prokazivanje odvratnog sustava – kapitalizma. Zanimaju me ljudi koji su kolateralne žrtve tog sustava. Zbog ljudske pohlepe koja se smatra inherentnom ljudskoj prirodi, postaje prihvatljivo da ti zarađuješ na račun drugog, pa makar taj završio na dnu. Ljudi koji imaju višak radije kupuju jahte, nego da to što imaju vrate društvu za ljude koji su možda jednom pali da im se pruži prilika da počnu ispočetka. A društvo to i potiče. Ja s tim imam problem. Smeta mi da se ljude smatra šljamom samo zato što su završili kao beskućnici. Odbijam tezu da su oni sami krivi za to.
Savršeno sam svjestan da u ovoj, hrvatskoj “tvrdo kuhanoj” inačici kapitalizma bilo tko može završiti na cesti. Ako su čak i ljudi danas potrošna roba, to je dovoljan razlog da umjetnost o tome govori. Umjetnost pri tome može a ponekad i mora biti direktna, tako da se poruka ne mora čitati između redaka. Pokušavam uočavati probleme, prokazivati ih i borit se za neka moja uvjerenja, onoliko koliko u ovom kontekstu sa svojim znanjem i sposobnostima mogu.
