#8 “OVDE JE / OVDE JE MOJA ZEMLJA / OVDE JE / OVDE JE SVE ŠTO IMAM / OVDE SU / OVDE SU MOJI SNOVI / OVDE JE / OVDE JE MOJA DRAGA”

track #8 U ŠKRIPCU: "KAO U BOJI" (1:48) ALBUM: “GODINE LJUBAVI”, PGP-RTB, 1982.

Kada Badiou opisuje militantnu nasuprot službenoj umjetnosti, opisuje ju kao procesualnu, odnosno kao onu umjetnost u kojoj je proces jednako vrijedan rezultatu. Međutim kada procesualnost, način nastanka, postane gradivni element predstave, sasvim mi je jasno da će to odrediti rok trajanja predstave. Primjerice kada su u tijekom rada na predstavi privremeno zaposleni beskućnici ili žene prijavljene na Hrvatskom Zavodu za Zapošljavanje, želja da predstava proputuje Hrvatsku (čime bi polučila svoj mišljeni učinak) u produkcijskom smislu postaje utopija. Na projektu TIMBUKTU je bilo uključeno 40-ak ljudi (i 13 pasa). Da bi se predstava uopće izvela, svi se oni moraju pojaviti i odraditi svoj dio posla. Beskućnici, psi, ali i ljudi koji su brinuli o psima postali su dio izvedbe – što predstavu čini produkcijski izrazito nezahvalnom. Ali to je cijena koja se plaća ako privremeno zapošljavamo beskućnike ili udomljavamo napuštene pse.

Sličan model privremenog zaposlenja ponovljen je u projektu SRCE MOJE KUCA ZA NJU u koprodukciji s Plesnim centrom Tala i u dramaturškoj suradnji s Oliverom Frljićem koji se bavi rekonstrukcijom mitske utakmice na Wembleyu u kojoj je Hrvatska pobijedila Englesku rezultatom 3:2. Nogomet kao fenomen oduvijek mi je bio zanimljiv i blizak – početna faza Montažstroja bila je “teatralizacija nogometne kulture”. Nogometna kultura u smislu svevladajuće masovne potrošačke kulture. Također je zanimljivo da je muška nogometna reprezentacija grupa ljudi koja predstavlja Hrvatsku u određenim događajima. Ljudi se s njima identificiraju, na njih su ponosni kada pobjeđuju, na njih se ljute kada gube. Pitanje koje je ishodište SRCE MOJE KUCA ZA NJU jest: Predstavljaju li zaista nogometaši Hrvatsku, odnosno, koja je prava slika Hrvatske mimo glorifikacije sportske pobjede praćene erupcijom nacionalnog ponosa? Tako su se u ovom projektu na pozornici našle nezaposlene Hrvatice koje su tom prilikom obukle dresove hrvatske reprezentacije. Žene koje je sustav izigrao, žene koje je sustav odbacio. Žene koje kopaju po smeću tražeći plastične boce. Uz 12 nezaposlenih žena, u projektu sudjeluje i 12 plesačica, također u dresovima nogometne reprezentacije.

Unatoč grubim dezinformacijama u medijima (prije svega izdanja EPH) da su nezaposlene žene volontirale i, dakle, bile potpuno ekonomski eksploatirane u projektu, koncept je upravo i bio da ih se privremeno zaposli. Osim toga dobile su priliku reći svoju priču i suočiti javnost s nebrigom koja ih je koštala, a koja isto tako može koštati svakoga od nas. Ni ova predstava također nije naišla na odaziv sponzora, ali to je bilo za očekivati jer su u današnjoj Hrvatskoj i nezaposlene žene same krive za svoju sudbinu. Nakon kašnjenja premijerne izvedbe nekoliko mjeseci zbog nekooperativnosti vodstva Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, na dan premijere i na drugoj izvedbi dupkom popunjeno gledalište erupcijom emocija ustalo je i u suzama dugo pljeskalo prije svega hrabrosti nezaposlenih žena da na svom primjeru oslikaju hrvatsku stvarnost.

Bilo je izrazito važno da hrvatsko nogometno kazalište kakvo je SRCE MOJE KUCA ZA NJU zaigra u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK). Kada takvu predstavu staviš u simbolički reprezentativan prostor za čitavu nacionalnu kulturu, i dovedeš nezaposlene žene, problematiziraš nogomet i nacionalnu euforiju oko njega – onda to ima smisla. Mislim da bi ta predstava u bilo kojem drugom zagrebačkom prostoru izgubila odnosno “promašila” vlastiti kontekst. U Hrvatskoj, a ni šire, nema institucionalnog kazališta sa stalnim ansamblom u kojem bi bilo moguće producirati predstavu poput SRCE MOJE KUCA ZA NJU, Kao što su glumci mogli reprezentirati napuštene pse i/ili beskućnike u projektu TIMBUKTU, tako su i glumice mogle reprezentirati nezaposlene žene, međutim mislim da je način predstavljanja ključan za uspjeh direktne političke geste. Mislim da se ne može sve reći samo sadržajem, političko kazalište mora podjednako birati i razmatrati formu, sadržaj i način predstavljanja da bi bilo imalo učinkovito. Upravo tako u političkom teatru dobivamo upliv eksperimentalnog i procesualnog. Otkad radim modele svjestan sam da to nisu proizvodi u klasičnom smislu kao što je možda bila koja predstava kada je Montažstroj činila stalna trupa. Nemoguće je sa SRCE MOJE KUCA ZA NJU ići na turneju. Ako je poanta bila privremeno zaposlit nezaposlene žene, time je automatski znatno skraćen rok trajanja projekta.

Smatram da je moja pozicija, pozicija umjetnika, privilegirana. Kao umjetnik i kao pripadnik srednje klase (iako se po tretmanu i vrednovanju osjećam kao da ne pripadam nikamo, odnosno onima obespravljenima) imam luksuz iz jedne relativno privilegirane pozicije učiniti nešto (barem u polju vidljivosti) za one de-privilegirane. Ali to je luksuz: zahvaljujući okolnostima u kojima sam odrasao nisam vezan kreditima pa da moram potvrđivati sustav, i se smijem baviti svojim malim protestima. Nisam tako direktno vezan uz čvrste ekonomske odnose, smijem mijenjati svoje radno vrijeme i imam jednu dozu slobode u radu. To vidim kao vlastitu moć i odgovornost: “Etika je estetika budućnosti”, u tome se potpuno slažem s Lenjinom. Beskućnici i nezaposleni su proizvodi društva, odnosno relativno nevidljivog nasilja koje sustav nad njima provodi. Pitanje solidarnosti koje iščezava nešto je što želim aktualizirati u svom radu. Govoriti danas o solidarnosti znači prije svega prihvatiti neminovnost borbe protiv njezina uništenja. Pokušavam ustrajati na neprekidnom prokazivanju nepravde i odbijam da se nepravda (TIMBUKTU, SRCE MOJE KUCA ZA NJU, VATROTEHNA 2.0) ili zločin (GENERACIJA 91-95, MAUZER) normalizira i da se takve pojave čini dijelom uobičajenog (objašnjivog) protoka svari, dapače da postanu zalog naše budućnosti. Ako bi društvo bilo pravednije i kazalište bi bilo bolje, a možda ga društvo ne bi ni trebalo. Kad vidiš toliku količinu govana u društvu, kazalište je dobar medij da o tome govoriš.