DEUS EX MACHINA

Ja sam deus ex machina, starogrčka kazališna funkcija, ovdje u obliku novogrčkog boga Yanisa, Yanisa Varufakisa. U antičkom teatru pojavljivao sam se kao neočekivana sila na kraju drame, da razriješim sukobe koji se nisu mogli razriješiti sami od sebe, baš poput ovoga kojem ste svjedočili u zadnjih 120 minuta. U kazalištu smo, sve što vidite na sceni reprezentira nešto drugo. Ove cijevi reprezentiraju banke i financijski sustav, jabuke predstavljaju kredite – zelene kredite u eurima, žute kredite u kunama, a crvene su krediti u švicarskim francima. Ružičasti baloni koje ste gledali u prvom dijelu predstave predstavljaju kreditni i nekretninski balon koji se napuhivao u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća, a mjehurići mjehur koji se rasprsnuo na Wall Streetu 2008. godine… Ova scenografija iza mene je paus papir koji reprezentira projekcijsko platno na kojem se projecira broj koji reprezentira iznos našeg javnog duga, matematički prikaz našeg kolektivnog dužničkog odnosa prema vjerovnicima, ma tko i ma gdje oni bili. U ruci držim računalo tipa Ipad Pro koje je proizvela korporacija Apple, najvjerojatnije u Kini, i pomoću njega jednostavno upravljam scenografijom. Mogu vam pokazati koliko u ovom trenutku iznosi javni dug po glavi stanovnika Republike Hrvatske. Ili koliko je dužan svaki zaposleni građanin RH. Dakle, svaki od glumaca ovdje na sceni dužan je točno toliko. Pravo je pitanje koliko se nas ta brojka uopće tiče? Je li ona samo scenografija u našem stvarnom životu ili ćemo zbog javnog duga vrlo brzo, za samo godinu ili dvije, naša prirodna bogatstva, naše vode, šume, otoke… morati ponuditi vjerovnicima kao kolateral? Hoće li zbog rasta ove brojke naša djeca za 10 godina morati plaćati za obrazovanje, a mi sami za 20 godina ostati bez zdravstvenih usluga koje su naši roditelji u starosti imali? Javni dug je fikcija sve dok se ne upiše u nas, u naša tijela, sve dok nam živote ne učini dužničkim životima. On je vrijednost koju smo uzeli iz budućnosti, ono što ostavljamo budućim naraštajima. Ovi teletabisi reprezentiraju buduće generacije koje će, ako ih uopće bude, za 100 godina vraćati naše dugove, i to ne samo one financijske. Vratimo se u sadašnjost: ja sam deus ex machina i ovdje sam da vam ponudim neka jednostavna i praktična rješenja. U antici je oprost dugova bio uobičajeni postupak, postojao je jubilej kao redoviti mehanizam brisanja dugova, nakon kojeg bi svi kretali ispočetka, od nule. A kad bi izbile revolucije ili prevrati prvo bi se uništavale ploče, baš poput ove, samo glinene, na kojima su se zapisivali dugovi. Danas ne moramo razbijati ploče, sve te vrtoglave, trilijunske brojke su već virtualne, zapisani na serverima i kompjuterima, dovoljno je pritisnuti gumb. Sve je samo stvar dogovora. Ja ću sada napraviti jedan simboličan čin, to će biti veća fikcija od svega što ste vidjeli večeras, možda i najveća fikcija koju ćete ikad doživjeti u kazalištu. Ona podsjeća koliko se lako to može napraviti i u stvarnosti.