Kako ste uopće došli na ideju da osnujete kazališnu skupinu?
Bilo je to posebno vrijeme na zalasku socijalizma, 1989. Nekolicina nas okupila se s idejom da napravimo drugačiji umjetnički projekt od onoga što se dotad radilo. Bilo je to drugačije vrijeme, drugačiji su bili svjetonazori i mi smo mislili kako bi bilo dobro da pokrenemo naše kazalište. Zapravo mi nikad nismo bili isključivo kazališna skupina, ostvarili smo cijeli niz projekata u najrazličitijim medijima… Primjerice, 1991. smo napravili spot Croatia in Flame (Yo for Croatia!) koji je prikazan na MTV-u. To je bio moment prepoznavanja kod ondašnje generacije u dvadesetima, a zatim i šire. Ljudi su doista voljeli gledati naše predstave. Međutim, kad radiš izvan institucije, bez strukturalne podrške projektima,teško je postići kontinuitet. Bili smo fanatično predani u svom radu, zato smo i bili uspješni. Zvali su nas često u inozemstvo, nastupali smo na prestižnim festivalima diljem Europe i SAD-a, te sam ja konačno zbog ljubavi preselio u Nizozemsku. U Hrvatskoj tada nije bilo uvjeta za rad kakav smo mi željeli. Ali oduvijek sam se osjećao da pripadam ovdje – želio sam raditi
projekte koji ljudima ovdje nešto znače.
Kako ste dobili epitet nogometnog kazališta? Zašto u predstavi Srce moje kuca samo za nju glume samo žene, kad je nogomet još uvijek “muška stvar”?
Kad je Montažstroj počinjao, nogomet je kao društveni i medijski fenomen bio malo drugačiji nego danas. Htio sam postići da ljudi u kazalištu dosegnu svojevrsni trans i snažne emocije kao što je to moguće na nogometnoj utakmici. Dobro nam je zvučalo, a zvuči dobro i danas, Montažstroj kao Hrvatsko Nogometno Kazalište, HNK. U prvim predstavama rekvizit je bila, između ostalog, i nogometna lopta, uz mnogo referenci na pop kulturu i nogomet. Nakon dvadeset godina i usporedbe što smo bili jučer, a što danas, te što se dogodilo s mojom domovinom u međuvremenu, nametnula se ideja da napravimo projekt koji artikulira pitanje “Tko ili što danas uistinu reprezentira Hrvatsku?” Odlučili smo napraviti rodnu inverziju, pa tako nogomet plešu žene. Angažirali smo i nezaposlene žene. Najmlađa ima 27, a
najstarija 63 – svih struka i statusa.
Kako publika reagira na vašu interaktivnost?
Montažstrojeve projekte ne bih olako nazvao interaktivnim već radije participativnim i često dokumentarnim. A participativnost (ili interaktivnost) je specifična samo za dva naša projekta. Primjerice “Kazalište vaše i naše mladosti” je projekt u kojem smo posjetitelje tijekom izvedbe nazivali mobitelom, tražili da doplate cijenu na već kupljenu kartu i potpišu ugovor ili odu. Tematizirali smo kupovinu ulaznice kao sklapanje ugovora, i ponašali smo se kao prava bešćutna korporacija. Naravno da u ovakvim izvedbama uvijek postoji doza rizika, ne možeš predvidjeti kako će publika reagirati, a i svake večeri moraš izmisliti nešto novo jer publika ipak sazna što se zbivalo na prethodnoj izvedbi. T-formance (odnosno njegov nastavak: T-faktor) ima drugu vrstu participacije koja je više nalik igrama na televiziji, recimo kvizovima u kojima ljudi sudjeluju, a mi ih snimamo. U oba projekta ključni je faktor manipulacija; posjetoitelji odnosno sudionici dobivaju dojam da sve odlučuju samostalno, dok zapravo mašinerija ljudi na kompjuterima i mobitelima odlučuje umjesto njih.
Timbuktu je bio jedna od vaših najuspješnijih i medijski najpopraćenijih predstava. Je li postigla svoj cilj u senzibilizaciji publike kad je riječ o napuštenim psima i ljudima?
Željeli smo predstavu koje će živjeti i prije i nakon izvedbe. Ako netko nakon predstave udomi psa, tada se ona nastavlja i nakon tih 60 minuta njenog trajanja. Timbuktu je dokumentarno kazalište. Osebujno prije svega jer nema glumaca koji odrade svoje i odu. Glavni glumac sjedi u publici i sinkronizira psa, ali u jednom momentu na scenu uvedu pse iz prihvatilišta, dok se u auditorij infiltriraju beskućnici. Predstava je politička utoliko jer se bavi “drugošću”- i kako se mi, tj. velika većina, odnose prema onima na rubu, “drugima”. Ako čovjek tretira psa kao psa, vrlo brzo će tretirati i drugog čovjeka kao psa.
Koliko pasa je udomljeno?
Predstava je igrala prije točno godinu dana. Svi psi su u konačnici udomljeni, ali zbog predstave samo ili čak njih tri, ovisi kako gledate na to. Ostali psi su nadopunili svoj CV sa sudjelovanjem u projektu. To našim ljudima baš i ne znači mnogo, stoga ih je većina dobro zbrinuta u Njemačkoj gdje njeguju potpuno drugačiju kulturu prema psima. Nismo ni očekivali da će svi psi biti udomljeni. Uostalom, tražili smo odgovorne udomitelje, a ne da pas nakon nekoliko mjeseci završi na cesti. Najteže mi je bilo što smo radili i s beskućnicima. Njih dakako nakon predstave nitko nije udomio. Ljudi koji jednom dođu u tu poziciju izvuku se samo s nadljudskim naporom i uz mnogo sreće kad dobiju adekvatnu podršku društva ili barem najbližih koja najčešće izostaje…
Kako to da u vašem kazalištu glume Ana Stunić i Daniela Trbović?
Anu Stunić znam već nekoliko godina i već smo surađivali na raznim projektima (T-formance, Kazalište vaše i naše mladosti, Firstdate), a Danijelu sam pozvao jer sam se uvjerio (kao i cijela Hrvatska) da zna plesati, a i odlična je voditeljica. Njihova kombinacija mi je bio zanimljiva zbog načina moderiranja i neposredne i spontane komunikacije s ljudima. Predstava u kojoj glume je nastala na fragmentima T-formancea i I Fuck on the first date-a. T faktor nadopunjuje tu triologiju i predstavlja nastavak mog rada na temu terorizma, televizije i teatra.
Koji su planovi za nadolazeću sezonu?
Prvi i ključni plan je da se za “Srce moje kuca za nju” napokon osigura prostor za izvedbu. Osobno, nevezano uz Montažstroj, pripremam projekt u ZKM-u “Generacija 91-95” na temu rata u kojoj nastupaju samo dečki rođeni u tom periodu. S naoružanim mladićima koji velikom većinom još nemaju pravo glasa, ona je pandan predstavi “Srce moje kuca za nju” u kojoj izvode isključivo žene. Za Montažstroj su u pripremi dva projekta: jedan je, ajmo reći ljubavno-plesni, a jedan bi trebao biti obnova predstave “Vatrotehna” iz 1990. U toj obnovi bi nastupili mladi ljudi, kao što smo bili i mi kad smo radili na originalu i svi imali između 16 i 20. Predstavu smo izvodili u prostoru bivše destilerije Badel koji tada još nije bio toliko derutan. Nisam siguran da li ćemo uspjeti predstavu izvesti ondje iako bih to volio, jer bi time na dostojan način obilježili 20 godina postojanja.
