Kako ste uopće došli na ideju da osnujete kazališnu skupinu?
Kako ste dobili epitet nogometnog kazališta? Zašto u predstavi Srce moje kuca samo za nju glume samo žene, kad je nogomet još uvijek “muška stvar”?
Kako publika reagira na vašu interaktivnost?
Timbuktu je bio jedna od vaših najuspješnijih i medijski najpopraćenijih predstava. Je li postigla svoj cilj u senzibilizaciji publike kad je riječ o napuštenim psima i ljudima?
Željeli smo predstavu koje će živjeti i prije i nakon izvedbe. Ako netko nakon predstave udomi psa, tada se ona nastavlja i nakon tih 60 minuta njenog trajanja. Timbuktu je dokumentarno kazalište. Osebujno prije svega jer nema glumaca koji odrade svoje i odu. Glavni glumac sjedi u publici i sinkronizira psa, ali u jednom momentu na scenu uvedu pse iz prihvatilišta, dok se u auditorij infiltriraju beskućnici. Predstava je politička utoliko jer se bavi “drugošću”- i kako se mi, tj. velika većina, odnose prema onima na rubu, “drugima”. Ako čovjek tretira psa kao psa, vrlo brzo će tretirati i drugog čovjeka kao psa.
Koliko pasa je udomljeno?
Predstava je igrala prije točno godinu dana. Svi psi su u konačnici udomljeni, ali zbog predstave samo ili čak njih tri, ovisi kako gledate na to. Ostali psi su nadopunili svoj CV sa sudjelovanjem u projektu. To našim ljudima baš i ne znači mnogo, stoga ih je većina dobro zbrinuta u Njemačkoj gdje njeguju potpuno drugačiju kulturu prema psima. Nismo ni očekivali da će svi psi biti udomljeni. Uostalom, tražili smo odgovorne udomitelje, a ne da pas nakon nekoliko mjeseci završi na cesti. Najteže mi je bilo što smo radili i s beskućnicima. Njih dakako nakon predstave nitko nije udomio. Ljudi koji jednom dođu u tu poziciju izvuku se samo s nadljudskim naporom i uz mnogo sreće kad dobiju adekvatnu podršku društva ili barem najbližih koja najčešće izostaje…
Kako to da u vašem kazalištu glume Ana Stunić i Daniela Trbović?
Anu Stunić znam već nekoliko godina i već smo surađivali na raznim projektima (T-formance, Kazalište vaše i naše mladosti, Firstdate), a Danijelu sam pozvao jer sam se uvjerio (kao i cijela Hrvatska) da zna plesati, a i odlična je voditeljica. Njihova kombinacija mi je bio zanimljiva zbog načina moderiranja i neposredne i spontane komunikacije s ljudima. Predstava u kojoj glume je nastala na fragmentima T-formancea i I Fuck on the first date-a. T faktor nadopunjuje tu triologiju i predstavlja nastavak mog rada na temu terorizma, televizije i teatra.
Koji su planovi za nadolazeću sezonu?
Prvi i ključni plan je da se za “Srce moje kuca za nju” napokon osigura prostor za izvedbu. Osobno, nevezano uz Montažstroj, pripremam projekt u ZKM-u “Generacija 91-95” na temu rata u kojoj nastupaju samo dečki rođeni u tom periodu. S naoružanim mladićima koji velikom većinom još nemaju pravo glasa, ona je pandan predstavi “Srce moje kuca za nju” u kojoj izvode isključivo žene. Za Montažstroj su u pripremi dva projekta: jedan je, ajmo reći ljubavno-plesni, a jedan bi trebao biti obnova predstave “Vatrotehna” iz 1990. U toj obnovi bi nastupili mladi ljudi, kao što smo bili i mi kad smo radili na originalu i svi imali između 16 i 20. Predstavu smo izvodili u prostoru bivše destilerije Badel koji tada još nije bio toliko derutan. Nisam siguran da li ćemo uspjeti predstavu izvesti ondje iako bih to volio, jer bi time na dostojan način obilježili 20 godina postojanja.