S Borutom Šeparovićem htjela sam razgovarati na samom početku prvog lockdowna dok smo uspaničeni pokušavali smisliti kako će u novim uvjetima preživjeti posao kojim se bavimo. Borut je odbio moj prijedlog za razgovor preko Zooma, nije bio raspoložen.
Na intervju koji smo dogovorili godinu i pol dana kasnije Borut stiže s holterom koji mu prati rad srca. Posljednji put smo se vidjeli početkom lipnja ove godine, deset dana kasnije doživio je težak infarkt. Taman je počeo s montažom materijala za svoj novi projekt – koji je i povod našeg razgovora – digitalna predstava u 15 fragmenata pod nazivom “Radnička cesta” koju već tri tjedna možete vidjeti na https://radnickacesta.montazstroj.hr/.
“Sjećam se da sam ti tada rekao da nije vrijeme da svoj mrak dijelim s javnosti. Osjećao sam tada veliku nelagodu, nismo mogli ništa raditi osim čitati knjige i gledati serije i dugo, dugo šetati, a tada smo, mislim, kao slobodni umjetnici, dobili prvu potporu od države. Nisam siguran je li ta nelagoda do danas nestala. Ona se osjeća i u “Radničkoj cesti”, govori 54-godišnji Borut Šeparović, vjerojatno najpoznatije ime domaćeg nezavisnog teatra koji sa svojim Montažstrojem još od 1989. godine radi predstave kao nitko drugi. I to u svjetskim okvirima.
U “Radničkoj cesti” pratimo priču o dvojici radnika – Edi (Bernard Tomić) i Đuri (Domagoj Janković) koji rade u tvrtki za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobitele i koji otmu konzultanta koji dolazi restrukturirati njihov posao što posljedično znači i gubitak njihovih radnih mjesta. Uvjereni su da je konzultant Kinez, no on je ipak “naš čovjek” – Franz Haller – glumi ga Goran Grgić. Sve se događa tijekom nekoliko sati jedne noći u praznom pogonu, a tu je još i mladi noćni čuvar, netom diplomirani politolog Tomo (Matej Đurđević). Sveukupno ova serija traje dva i pol sata i snimljena je uređajem iPhone 12 Pro Max. Većina fragmenata snimljena je u jednom kadru. Priču nose izuzetni glumci, a otmica završava u krvi…
“Likovi u Radničkoj cesti dosta jasno iznose svoje dvojbe i osjećaj nelagode koji je u njima izazvao lockdown. Iako je ideja za ovaj projekt postojala otprije, željeli smo se baviti fenomenom bossnappinga (kada radnici u znaku protesta otmu direktore tvrtki u kojima rade op. a.), a tijekom novonastale krize ta je ideja samo još produbljena – pojavom automatizacije i digitalizacije radnih procesa uslijed lockdowna zbog čega danas milijuni ljudi ostaju bez posla u cijelome svijetu. Projekt sam radio s koautoricom teksta i dramaturginjom Anom Prolić i zajedno s glumcima pokušali smo u priču unijeti sve te nove osjećaje i dileme koje je potaknula koronakriza”, govori Borut te pojašnjava kako se produkcijski mijenjala “Radnička cesta.”
“Prvotna namjera nam je bila raditi kazališnu predstavu u koprodukciji s Teatrom Exit, no u tome su nas osujetili pandemija i potres. Kako je završio prvi lockdown, postalo mi je jasno da u novim uvjetima konstrukcija igranja nezavisnih kazališnih produkcija – koje žive od prodaje ulaznica za svoje predstave – postaje neodrživa. Pa smo promijenili kurs i odlučili to snimiti. No projektna sredstva dostajala su samo za honorare glumcima i autorima za pripremu projekta. Bez igranja repriza – s digitalnom verzijom projekta – ostajali smo bez daljnjih honorara. Znači, umjetnici koji su pristali na ovaj projekt znali su da on ulazi u polje ilma, no da se radi budžetom jedne nezavisne kazališne predstave. Ni u jednom trenutku nije dolazilo u obzir da korisnicima na internetu naplaćujemo svoj ilm, to ne bi imalo nikakvu gledanost, a ni mi ne bismo nešto zaradili”, priča Borut koji naglašava kako je ovakva pandemijska prilagodba jednog kazališnog projekta unikatna u regionalnim okvirima, a možda i šire.
“Radnička cesta” je umjesto nekoliko mjeseci nastajala godinu dana. Takva je realnost izvedbenih umjetnosti u doba pandemije. Stalno su se događale odgode – netko bi se razbolio, ili bi završio u izolaciji, poslu bih se vraćali nakon duge stanke uopće se ne snalazeći dokle su zapravo došli….
“Proces je bio jako usporen, možda temeljitiji, priznajem, no za mene, naglašavam, pun nelagode. Jer radili smo u uvjetima u kojima nismo mogli poštivati epidemiološke mjere, u privatnom stanu. Uvijek su nad nama visila pitanja – hoćemo li svi doći na probu, što ako je netko negdje nešto ipak pokupio, kako glumiti s maskom na licu…”, s dozom neuroze u glasu prisjeća se Borut. No, zašto je uopće radio, pitam ga. Jer su dobili novac za taj projekt i morali su ga potrošiti?
“Dobro pitanje. Mogli smo napraviti nešto preko Zooma, nešto bezbolno, da opravdamo novac koji smo dobili i da to nitko ne primijeti. Dogodila se zanimljiva podudarnost. Ja sam prije više od 15 godina upravo diplomirao s naslovom – “Digitalna izvedba”. To je bilo 2004. godine, a podnaslov je glasio – “Ništa nije stečeno bez gubitka”. Nagledao sam se tih kvazi digitalizacija, kada se upale 3-4 kamere i prenose kazališne predstave koje se onda serviraju ljudima i ponekad im se još i naplaćuje. Meni je neugodno kad to gledam.”
No, Hrvatska je u nekom ozbiljnom lockdownu bila zapravo vrlo kratko – na prividu normalnog života se odavno inzistira, pogotovo u kulturnom, kazališnom životu. No, Borut Šeparović se s takvom politikom ne slaže.
“U ozbiljnim zemljama, kao što su Nizozemska – gdje sam živio, i Slovenija, kazališta za vrijeme drugog i trećeg vala nisu radila. I sada se ponovno zatvaraju. Kod nas su radila valjda zato da se opravda što je toliko mnogo ljudi u njima na stalnoj plaći. Meni su to bile puno ozbiljnije politike, a one su značile da samostalni umjetnici dobivaju i adekvatnu potporu. Nerazumljivo mi je da smo mi, izvedbeni umjetnici, morali opravdavati svoju egzistenciju nekakvim digitalnim prilagodbama preko interneta, proizvoditi zapravo masu dreka koji nitko neće pogledati, a kamoli kupiti, ali eto moraš raditi da bih opravdao svoju poziciju. A zašto su onda recimo uslužne djelatnosti poput konobara mogle sjediti doma i za to dobivati potporu? Ne vidim tu logiku. Danas ponovno imamo rekordne brojeve zaraženih, a ni ljude nismo uspjeli uvjeriti da se cijepe. Jer nikad zapravo tom problemu nismo pristupili dovoljno ozbiljno i konzekventno. Ja to govorim iz svoje subjektivne perspektive, jer sam se uz sav svoj oprez zarazio covidom-19 i poslije zbog toga, što je naravno nedokazivo, imao vrlo ozbiljne posljedice.”
No, Borute, iluzija je da možemo kontrolirati virus.
“No, ja znam da sam virus dobio na probi, u radnoj sredini, od kolege koji je došao zaražen s neke druge probe. Srećom, nisam nikog drugog zarazio”, ljut je Borut. A na moju opasku da je to bio njegov izbor – da radi svoj novi projekt za vrijeme pandemije odgovara – negirajući.
“To je bio jedan oblik prisile. Nisam mogao reći ne i zadržati neki svoj umjetnički integritet. Ponavljam, zemlje poput Nizozemske, Slovenije, Njemačke dale su ozbiljnu potporu umjetnicima u periodu kada se nije moglo raditi. Otkazivali su se festivali, nije se forsiralo kazalište. Ja mogu razumjeti da se iz ekonomskih razloga forsira da nešto mora nastaviti s radom. No, nezavisno kazalište je samo po sebi ekonomski neodrživo. Govoriti da je to bio moj izbor jedno je jako “liberalno” gledanje na stvari. Ne znam zašto nam nadležni nisu samo osigurali potpore, kao u ostatku Europe, i pustili nas da tih nekoliko kritičnih mjeseci tijekom sva 4 vala pandemije jednostavno budemo doma. To više jer se već dulje govori o tom famoznom univerzalnom temeljnom dohotku (UTD) – kod nas zasad baš i ne, ali u svijetu je to tema već nekoliko desetljeća. U Republici Hrvatskoj je tek 700 do 800 samostalnih umjetnika i nas se prisiljavalo da radimo umjesto da nam se – kao recimo konobarima, platilo da odsjedimo valove doma. Mi smo jednostavno propali kroz rupu u sustavu. Za nas nije postojala zaštitna mreža. Ja sam se zarazio 1. veljače u trenutku kada se još nisam ni mogao cijepiti”, govori Borut koji u ruci drži cigaretu, ali ne puši. Jer ne smije. Tijekom našeg razgovora zapalio je samo jednom.
Borut je imao srednje jake simptome bolesti. Kaže kako je nakon deset dana visoke temperature otišao u bolnicu, tamo su mu rekli da na plućima ima znakove blage upale pluća, saturaciju je imao 99 posto i poslali su ga kući. No, oporavak je bio nešto teži, dugo je osjećao umor, probleme s pamćenjem, dakle tipični postkovid sindrom. No, “Radničku cestu” je trebalo dovršiti. Uzimao je, kako su mu savjetovali, Aspirin Protect od 100 miligrama tri mjeseca, svaki dan. “Pet dana nakon što sam zadnji put popio Aspirin, dobio sam težak infarkt, koji je bio posljedica tromba”, vrlo otvoreno o svojoj bolesti priča Borut. Sam osjećaj infarkta uspoređuje s onim potresa. “Osim što se nije treslo sve oko mene već u meni samom”, kaže. Imao je nevjerojatnu sreću da je ubrzo došao do liječničke pomoći, u toku takozvanog zlatnog sata od infarkta. Tri puta je deibriran. S oprezom priča o tom iskustvu jer, kaže, ne želi reklamirati smrt, no govori mi kako nije stigao misliti o tome da odlazi i da ga je preplavio osjećaj mira i sreće.
“Svaki put kada sam dolazio k sebi trebalo mi je dugo da shvatim gdje sam i što se zbiva, da je fenomenalan prim. dr. med. Edvard Galić sa svoj dva medicinska tehničara i strojem iznad mene i da mi pokušavaju razbiti tromb. Koliko sam poslije shvatio, nisu bili baš sigurni da ću preživjeti. Drugog jutra, kada mi se stanje stabiliziralo, prilikom vizite kardiolog Galić poželio mi je – sretan rođendan. I dodao kako me guglalo u međuvremenu te mi rekao s osmijehom – a vi ste onaj koji radi ilm o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici.” (A neizgrađena Sveučilišna bolnica jedan je od brojnih projekata kojim se bavi, op. a.)
“Da me sada pitaš bojim li se smrti, odgovorio bih ti ne. No, imam užasan strah od lošeg života”, efektno poentira Borut. Koji pri susretu djeluje pun energije, intenzivan i karizmatičan kakav je oduvijek. No, pet mjeseci nakon infarkta još uvijek je ljut što mu se to dogodilo (ide na psihoterapiju, što je dio standardnog oporavka od srčanog udara) i postavlja si mnoga pitanja.”S druge strane sam naravno sretan što sam preživio, no pitam se kako to da sam ja imao sreće, a netko drugi nije. I pitaš se onda zašto si ostao ovdje. To je, naravno, sve proces, no s vremenom sam došao do zaključka da sam ostao kako bih svakodnevno činio neko dobro”, priča Borut koji me s ironičnim ponosom obavještava kako je još uvijek na bolovanju. “Ja sam samostalni umjetnik na bolovanju, prvi put u životu.”
Pedesete godine jest doba kada se svi počinjemo ozbiljno suočavati sa smrću no kao da je zla kob prije vremena počela kositi članove Montažstroja ili one koji su blisko surađivali s grupom. U razmaku od samo nekoliko mjeseci prije pet godina otišli su i kiparica i modna dizajnerica Ivana Popović koja je u ranim danima radila s Borutom i glazbenik i autor Ante Perković s kojim je Borut napravi neke od svojih najuspješnijih predstava kao što je “A gdje je revolucija, stoko”, a prije dvije godine umro je i Oleg Mađor s kojim je Šeparović krajem osamdesetih i utemeljio Montažstroj. Ove je godine iznenada otišao i majstor svjetla Miljenko Bengez s kojim je surađivao na nekim od najznačajnijih recentnih projekata.
Nekako se opet vraćamo na covid-19. “Hitna je došla po mene tek kada im je moja djevojka Ana Prolić rekla da sam nedavno prebolio covid-19. To je očigledno sistemska bolest i zna se da njezine posljedice mogu biti i srčani i moždani udari, no uzorak je vjerojatno još uvijek premalen i još se nedovoljno zna o bolesti da se to može sto posto ustvrditi. Korona nije gripa, to je mnogo opasnija bolest. Nisam završio na kisiku, ali sam naknadno dobio – infarkt. Ja sam bio među onim kretenima koji su se striktno držali pravila. Ne zato što sam se bojao za sebe, nego prvenstveno za svoju mamu. Ja jesam nosio taj strah. E sad, može mi se reći – ti jesi anksiozan tip pa si se na to zakačio. Ja sam dovoljan inteligentan i paranoičan da si to mogu sam izgovoriti.”
Naravno, razgovor je neizbježno skrenuo na temu demonstracija protivnika cijepljenja i covid-potvrda što je mene nagnalo na pitanje ne romantizira li Borut radničku klasu? Gledajući “Radničku cestu”, glavni junaci učinili su mi se nekako previše obrazovani – i 30-godišnji Edo u hudici s Dinamovim grbom koji je, eto, već sedam godina zapeo u istom proizvodnom pogonu, i njegov deset godina stariji kolega Đuro, umoran i očajan sindikalist s obitelji, koji mora raditi dva posla kako bi preživio.
“Ja ovo mogu lako braniti”, kreće Borut i nastavlja s objašnjavanjem. “Edo na samom početku kaže kako je počeo studirati, ali da je puknuo, jer je nestabilan i da je onda morao raditi. Također kaže da je stalno na internetu gdje sve možeš saznati. On je jedan od danas tipičnih usamljenika i gubitnika – uostalom upravo takvi tipovi su tema moje predstave “Mladež bez Boga”.
Postoji cijela jedne podzemna voda takve ekipe koju ne vidiš, a često i ne želiš vidjeti. A takve ljude tek primijetiš kada pričaju teorije zavjere na televiziji. A desnica parazitira na tome. Ja sam imao privilegij da sam u projektu – ne znam smijem li uopće ime danas reći – “Mali čovjek želi preko crte” (to je stih iz poznate pjesme Šarlo Akrobate no Dušan Kojić Koja je zabranio Montažstroju da se koristi tim imenom za naslov projekta, op. a.) – radio intervju s mnogo pripadnika različitih društvenih skupina među kojima je bio tada još mlađahni Živi zid, pa smo radili intervju s ljudima iz Udruge Franak, pa smo radili intervju s Bad Blue Boysima – no oni na kraju nisu bili skloni tome da s time izađu u javnost. Boysi s kojima sam ja razgovarao su bili vrlo pametni i obrazovani. A što se tiče Đure koji je sindikalist… Radeći na jednom drugom projektu s Ivanom Dragičević intervjuirao sam ljude iz 3. maja i Željezare Sisak. Sindikalisti su obično vrlo obrazovani, oni su se školovali uz rad i vrlo su elokventni. Tako da ja ne bih odbacio realnu mogućnost susreta takva dva lika kao što su Edo i Đuro.”
Borut Šeparović često u svojim predstavama radi s neprofesionalnim glumcima. S druge strane, mnogim mladim ljudima je upravo iskustvo Montažstroja bilo presudno za izbor glume kao svog zanimanja. U “Radničkoj cesti” svi su glumci profesionalci i vrlo dobri – i Domagoj Janković i Goran Grgić i Matej Đurđević, no po nekom intenzitetu izvedbe i na kraju ulozi koju tumači – sociopata – izdvaja se Bernard Tomić koji je sa Šeparovićem radio predstavu “Generacija 91-95” iz 2009. , (baš kao i u “Mladeži bez boga” iz 2019. koja je i danas na repertoaru). Čak sedmero mladih protagonista (tinejdžera) iz te predstava na kraju je završilo na studiju glume. Tomić je odličan u međuigri s Matejem Đurđevićem koji glumi naivnog, netom diplomiranog politologa koji tek privremeno radi kao noćni čuvar, uvjeren da će uskoro dobiti neki posao na kojem će moći napredovati.
“Matej je, baš kao i lik koji tumači, netom završio fakultet, što nam je bilo važno za cijeli priču. I svi ti mladi glumci bez stalnog angažmana su danas na vjetrometini. Ako im ne pomažu roditelji – teško preživljavaju. Oni se ne vole žaliti, zato ja govorim umjesto njih. Oni su pravi prekarijat. Uostalom – kao i svi slobodni umjetnici.”
Dovoljno sam stara da se sjećam samih početaka Montažstroja. Svjedočila sam gotovo svemu – sjećam se kako su se vozili na vatrogasnom vozilu centrom Zagreba u performansu Achtung Alarm najavljujući svoju predstavu “Vatrotehna” (1990.), tog silnog uzbuđenja kada je u ZeKaeMu izvedena njihova “Rap Opera 101” (1991,), a onda, kako je počeo rat i srušio se svijet koji smo do tada poznavali, kao iz druge galaksije došao je spot “Croatia in Flame” s moćnom koreograijom Montažstroja, Boxerovom glazbom, u režiji mladog i beskrajno talentiranog Ivana Roce. Spot je završio na MTV-u, tada najvažnijem mladenačkom mediju na svijetu, a od toga je prošlo tri desetljeća.
“Sjetili su se toga sada kada je bila obljetnica pada Vukovara i bio je prilog o tome na Hrvatskoj televiziji. Drago mi je da nekome to još nešto znači, no ja sam odavno ravnodušan prema tome”, kaže Borut koji pak podsjeća da je 1991. godina kada dolazi internet i world wide web. “I nitko od nas toga tada nije bio svjestan – MTV je tada na svom vrhuncu, CNN tek grabi, kabelske televizije preuzimaju kontrolu tog medijskog svemira, a mi kroz taj rat postajemo glavna vijest. Meni je već tada bilo jasno kako je mali doseg kazališta i da je važnije raditi videospotove. No, da danas napravimo tako nešto, to bi se utopilo u moru dostupnih informacija. Znamo kako danas rade algoritmi i tko su danas inluenceri. Tada je bilo dovoljno poslati videokazetu na MTV pa da te oni puste ako nađu da im je to zanimljivo. Danas stvari funkcioniraju na posve drugačiji način. Zato sam ja danas jednako ponosan na “Radničku cestu”, bez obzira kakav će biti njen doseg kao i na “Croatia in Flame”.
“Radnička cesta” nije prvi iskorak u film Boruta Šeparovića. U svojoj biografiji on već ima dokumentarni ilm – “Potrošeni” (2014.) koji je nastao tijekom rada na predstavi “55 +”. Film je imao premijeru na ZagrebDoxu i iako je prikazivan i nagrađivan na festivalima, nikad nije prikazan na Hrvatskoj televiziji jer, kaže Borut, nikad ne bi prolazio na natječajima. Njegova umjetnička biograija broji nekoliko desetaka predstava, performansa, umjetničkih akcija, izložbi, predavanja, a ipak mi kaže kako bi jednom volio razgovarati o svim svojim nedovršenim projektima. “I Radnička cesta je trebala ostati nedovršena”, kaže, pa podsjeća na svoj nikad dovršeni dokumentarac “Protunapad” o razminiravanju u Hrvatskoj. Ili na “Hrvatski slučaj Hinkemann” koji je trebao raditi s mladim Oliverom Frljićem i Anicom Tomić, dok su bili još studenti na Akademiji.
“Ja sam kao osoba nedovršeni projekt pa zato valjda tako dugo radim na ilmu o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici”, s podsmijehom kaže i dodaje: “Možda sam zato i ostao živ, da dovršim ilm o Sveučilišnoj bolnici. Sada me se to pitanje javnog zdravstva i osobno tiče”.
Kraj 1990-ih i početak 2000-ih Šeparović je proveo u Nizozemskoj. Je li mu žao što se vratio u Hrvatsku? “Ne. Žao mi je samo zbog kćeri koja živi u Nizozemskoj, no u svakom drugom pogledu ne. Nikad se tamo nisam prestao osjećati strancem. Meni je u ovom podneblju mnogo jasnije što i zašto radim. To mogu objasniti na primjeru jednog od mojih najdražih i najuspješnijih projekata – predstavi ‘Timbuktu’, koju sam radio prema romanu Paula Austera, s pravim beskućnicima i psima lutalicama. S tim projektom sam i završio Das Arts u Amsterdamu i nudio ga raznim nizozemskim producentima, no nisam naišao na razumijevanje. Oni tu temu jednostavno nisu prepoznali. No, kako je vijest o toj predstavi prenio France Press, o tome se pisalo od Amerike do Kuvajta, Japana, Južne Afrike – to je bila svjetska vijest jer tako nešto nitko nikad nije radio. No to meni u Nizozemskoj nije prošlo.”
Za kraj našeg dugačkog razgovora Borut se prisjetio gostovanja Montažstroja u New Yorku 1996. s predstavom “Everybody Goes To disco, From Moscow to
San Francisco”. Predstava je dobila odličnu kritiku u New York Timesu. U publici su bili i neki neobični likovi – tadašnji ataše za kulturu u hrvatskom konzulatu u New Yorku Jakov Sedlar, ali i David Byrne i Keanu Reeves. “Nakon predstave pozvala me u svoj atelje jedna fotografkinja koja se specijalizirala za snimanje teatarskih zvijezda kao što je Bob Wilson ili Rosas…. Valjda me htjela fotograirati za svaki slučaj, ako ipak postanem zvijezda. Pitala me kakvi su mi planovi i ja sam joj rekao da se selim u Nizozemsku. Ona se začudila i upitala me – pa što će ti to? Ja znam tu scenu, to tebi ne treba, ti si dobar takav kakav jesi. No, ja je nisam slušao i u to se vrijeme nisam dobro osjećao u Hrvatskoj. Pazi, to je bilo doba kada je Montažstroj imao svoju agenticu u Njemačkoj. Mi smo u to vrijeme imali jednom mjesečno turneje po SAD-u. Ne za naše iseljenike, već za Amerikance. No, ja je nisam poslušao, otišao sam u Nizozemsku i kasnije se vratio u Hrvatsku. Tada su nas najavljivali kao nove europske kazališne zvijezde. Ali ja sam tip koji voli sebi pucati u nogu i ne voli ponavljati stvari, pa čak i ako su uspješne.”
Na moje pitanje za kraj kada će se vratiti u kazalište, na kazališnu scenu, Borut odgovara: “Ne znam. Osjećam, nakon svega što mi se dogodilo, zazor prema kazalištu. Nisam siguran je li to ono čime se želim baviti do kraja života. Privlači me i dalje hibridni dokumentarizam, rub dokumentarnog i igranog ilma… ali više od svega me vodi da činim nešto dobro i ljudima korisno. Nisam siguran je li to umjetnost.”
