Mi znamo što da se radi
Lik i djela Franca Bifa Berardija velika su inspiracija za nastanak predstave. Poslužili smo se njegovim otvorenim pismom kojim napušta stranku DiEM25 odričući se pritom vlastita europejstva te njegovim djelom Heroji u kojem pod istoimenim zajedničkim nazivnikom okuplja većinu naših likova, Erica Harrisa, Dylana Klebolda, Choa Senga Huia, Pekku Auvinena, redom školske ubojice koji su svoje krvave pohode završili samoubojstvom, i Andersa Breivika.
U našoj predstavi ulogu suvremene europske mladeži bez boga preuzimaju upravo ti antiheroji. U romanu Ödöna von Horvátha konformistički profesor čin ubojstva među učenicima lažno naziva tek izljevom zločinačkog individualizma, kako ne bi uzbudio javnost. Bifo pokušava uzbuditi javnost, pokazujući kako društveno-politički procesi i tržišni zahtjevi proizvode takve antiheroje. Ključno je različito u ubojstvu iz 1936. da je prikazano kao produkt puke znatiželje u fašističkom ozračju u kojem se mlade priprema za rat, dok su masovna ubojstva heroja počinjena od 1997. do 2011. popraćena jasnom porukom o tome zašto su ih počinili. I, možda, nesvjesnom željom da budu pobjednici barem na pet minuta. Nacionalsocijalističku Njemačku 1936. i neoliberalnu Europu 2019. izravno spaja socijalni darvinizam. Tridesete godine selekciju su provodile na osnovi rase, a novo stoljeće provodi ju podjelom društva na jake i slabe pojedince koji mogu preživjeti jedino po milosti jakih.
Jedini lik koji dolazi iz Von Horváthova romana, osim profesora koji je poprimio Bifovo naličje, jest Eva. U romanu prikazana kao društveni ološ izvan sustava, zbog čega lako postaje krivo optuženom za ubojstvo, u našoj je predstavi predstavnica prekarijata koji na svojoj koži najviše osjeća brutalnost zakona jačeg. Bifo, u drugom dijelu knjige Heroji, prokazuje poziciju prekarnih radnika koje sustav gura u neizvjesno polje natjecanja, nečovječnosti, nesolidarnosti i depresije. Zastrašujuća je misao koju Bifo iznosi da je samoubojstvo jedini način da današnji radnik vrati kontrolu nad svojim vremenom. Dok je spavanje jedina moguća stanka, skoro pa pogreška koju kapitalizam još nije prepoznao, u koji se nevidljiva ruka tržišta još nije uvukla.
Današnja mladež priprema se na neku drugu vrstu rata u kontekstu STEM-revolucije (znanost, tehnologija, inženjering, matematika) kojom neoliberalni kapitalizam na velika vrata prodire u odgojno-obrazovni sustav u koji uvodi računala, odbacuje humanističke predmete i oblikuje novu radnu snagu za tržište rada te promiče natjecanje koje nam preostaje kao jedini oblik međuljudskih odnosa.
Za predstavu tako postaje važan pojam battle royal, masovna bitka u kojoj samo jedan preživljava. Upravo žanru battle royala pripada trenutačno najpopularnija videoigra, promovirajući svijet u kojem samo najbolji ostaje.
Ödön von Horváth vidio je nadu u mladima koji čitaju zabranjene knjige i odbijaju stupati. Vidio je nadu i u sebi koji je spreman prihvatiti Boga putem istine i pokore. Franco Berardi odbacuje nadu i piše djelo zbog čijeg se pesimizma ispričava čitatelju. Demokracija nikad neće biti uspostavljena, a kapitalizam poražen. Otpor je gotov. Bifo na kraju postavlja pitanje koje postaje ključnom okosnicom predstave: što da se radi kad se ništa ne može učiniti?
