Nemogućnost građana da se ujedine u osnovnim interesima, te pitanje solidarnosti u društvu bili su ishodišna točka za nikad ostvareni hibridni glazbeno-izvedbeni projekt MLADOST NE OPRAVDAVA BESVIJEST koji je u ljeto 2010. trebao producirati Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu. Okosnicu projekta trebalo je činiti izvođenje uživo reinterpretirane novovalne glazbe. Predviđeni koncertni repertoar je sastavljen od obrađenih pjesama predstavnika novog vala koje se sadržajno naslanjaju na temu studentske blokade i radničkog/sindikalnog organiziranja. Koncertnu formu prekidaju montirane video snimke razgovora s predstavnicima društvenih grupa koji su na su na izravan ili neizravan način vezani uz temu društvene promjene. “Tražimo protagoniste među studentima, radnicima, seljacima, umirovljenicima, braniteljima za sudjelovanje na projektu koji javno zagovara i izravno potiče na društvene promjene.” – to je bio (nikad objavljeni) tekst oglasa/najave za ovaj projekt. Nažalost, od čitavog projekta osim glazbenih snimki te ogromne količine video materijala i transkripta tih razgovora ništa se više nije dogodilo: projekt je završio na pitanjima na kojima je i začet. Rezultati bili prilično razoružavajući i crni, no šutnja o ovoj problematici ne pridonosi pronalasku odgovora. Tako doduše nije mislila uprava Kulture Promjene Studentskog centra, koja je odlučila da projekt MLADOST NE OPRAVDAVA BESVIJEST nije potrebno raditi i koja je odlučila prenamijeniti sredstva odobrena za taj projekt na neke druge aktivnosti kuće. Od umjetničkog pitanja o društvenoj promjeni tako je ostao samo transkript i sudski spor sa Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu.
Transkript razgovora pokazuje zbog čega se čitav niz prosvjeda koji su se održavali u Hrvatskoj u posljednje dvije godine, od antivladinih, studentskih te prosvjeda Zelene akcije i Prava na grad, nažalost u konačnici ispostavili kao relativno bezopasni po vladajuće strukture (iako su potencijalno bili puno opasniji od bilo koje kazališne predstave). Današnje društvo je postideologično: prevladavajuća ideologija mladih (ali i ne samo mladih) jest cinizam. Uzgred, taj i takav cinizam uopće ne vidim kao oblik otpora, dapače. Ideološke pozicije ne uzimaju se za ozbiljno. Upravo taj nedostatak (snažne) ideologije očituje se na primjeru predstavničke demokracije, koja je previše konsenzualna, previše okoliša između reakcionarnog i revolucionarnog, između progresivnog i konzervativnog. Kad se svi slažu da je takva demokracija dobra, možemo zaključiti kako je to mlitavo stajalište, koja se uzima zdravo za gotovo. Premda mi se, na neki način, dopala prosvjedna “dramaturgija hodanja” tijekom antivladinih prosvjeda u veljači 2011. kao kolektivan izvedbeni čin, samo gašenje tih prosvjeda zorna je slika našeg društva koje je “razmrvljeno” i u kojem ne postoji mogućnost ujedinjenja ili ostvarenja konsenzusa oko osnovnih interesa, kao niti osjećaja kolektivne solidarnosti. Prosvjednici su pokušavali hodanjem “regrutirati” ljude, što na kraju nije rezultiralo stvaranjem kritične mase građana. Strahovi, zazor, manjak ustrajnosti ali i volje šireg građanstva za priključenjem, nedostatak političke ili ideološke platforme, zloupotreba poruke prosvjeda u dnevno-političke svrhe – sve su to razlozi zašto ovaj, ali i ne samo ovaj, Facebook prosvjed nije bio učinkovit.
Svrha projekta poput MLADOST NE OPRAVDAVA BESVIJEST nije bila niti mogla biti preuzimanje odgovornosti građanske inicijative. Umjetnički projekti to jednostavno ne mogu činiti. Ali, jedna od funkcija angažirane umjetnosti jest pozivanje/prozivanje publike na njezinu vlastitu građansku odgovornost. Problem (ne)ustrojavanja (novog) političkog subjekta koji izostaje u današnjem društvu razlog je zašto smatram da umjetnost ima pravo pokazati prstom na društvene probleme, ali i na to koliko malo činimo da bismo išta učinili u vezi s njima. Kapitalizam može biti izazvan jedino izranjanjem nekog novog političkog subjekta. Kao što sam rekao, umjetnici i aktivisti mogu doprinijeti uzbunjivanju i osvještavanju javnosti, ali prava društvena promjena jest u rukama svih nas – i to svih nas pojedinačno. Jer kada je ta odgovornost od svih zajedno, onda lako postaje ničija.
Analitičnost i kritičnost društva prema samom sebi i svojevrsno osvještavanje o poziciji pojedinca u društvu i njegovoj odgovornosti ne događa se u obrazovnom sustavu, niti u medijima. Mnogo je navoda iz spomenutog transkripta u kojima se vidi kako ljudi misle da školstvo samo odgaja debile kojima će moći upravljati za dvadesetak godina. Također treba imati na umu da su djeca i mladi danas pod strahovitim utjecajem masovnih medija. Treba isto tako imati na umu da je taj društveni fenomen relativno nov i njegove posljedice ćemo tek vidjeti za kojih desetak godina. Zato veliki potencijal vidim u političkom/angažiranom kazalištu za mlade (što sam uspio ostvariti u projektima GENERACIJA 91-95 i VATROTEHNA 2.0) te političkom/angažiranom kazalištu za djecu u što se zasada nisam upustio. Mislim da je vrijedno mlade i djecu učiti nešto što neće naučiti u školi, pri tome ih tretirati kao subjekte i pružiti im izazov izvedbe i sudjelovanja u umjetničkom činu. Kao što se kaže, na mladima svijet ostaje, čime je u mladima “sjeme zla” ali i “sjeme nade”. U krajnju ruku, ako kazalište ikako može utjecati na mlađe populacije da budu manje cinični, rezignirani, apatični, neosvješteni, egocentrirani, nesolidarni, socijalno neosjetljivi te izloženi iskučivo materijalističkim vrijednostima, svakako vrijedi pokušati. Možda bi takav rad bio doprinos nekim novim prosvjedima i akcijama – opasnijima po trulež u državi i društvu.
