#2 “MOJE SU NEBO VEZALI ŽICOM / PO MOME MOZGU CRTAJU ŠEME”

U lipnju 2010. Ivana Dragičević-Veličković i ja postavili smo pred video-kameru i porazgovarali sa sedamdesetak Hrvata i Hrvatica. Tražili smo protagoniste među studentima, radnicima, seljacima, umirovljenicima, braniteljima radi sudjelovanja u projektu koji javno zagovara i izravno potiče na društvene promjene: “Danas kad slušam mlade nemam osjećaj da oni išta žele. Da, imaju neki cilj, put, da ih išta veseli! Imam osjećaj da im je toliko sve dano kao mogućnost da postaju zbunjeni. / Biti mlad podrazumijeva neko otvoreno neslaganje s društvom i traženje društvene promjene. / Mladost kao metafora promjena danas je čisti mit. / Ja iskreno ne znam puno toga i sve ono što sam vidio na vijestima je ono što znam. Koliko sam ja čuo, oni su zapravo blokirali neke učionice, nisu dopuštali predavanja, spavali su na fakultetu i tako… / Mi smo radili i često riskirali, radili akcije koje su toliko radikalne, i nismo imali pojma kakve će biti reakcije, i jedino mjerilo dali smo uspjeli je javnost. Imamo protiv sebe hrpu masovnih medija, hrpetinu novaca, PR agencija, odvjetničkih ureda, sudskih postupaka, političara itd. Jedino što imamo na našoj strani je javnost… / I sad gledaš te ljude, dobar dio novinara, dobar dio reakcija je bio – koji kurac se oni sad bune. Toliko smo svi skupa utopljeni u taj jad da se agresija se ne usmjerava na nekakve uzroke tog jada nego na onoga tko pokušava iskočit… na bilo koga tko pokušava nešto promijenit, a to je karakteristika frustriranih društava. / Mene baš ljuti u Hrvatskoj opća nezainteresiranost ljudi po pitanju bilo čega. Jer, neću reći da ne žele razmišljati svojom glavom jer svatko razmišlja svojom glavom, ali potpuno su nezainteresirani za neke stvari koje mogu u svojoj sredini promijeniti, a kamoli na nekom većem pogledu. / Čini me nezadovoljnim sve. Kad gledaš u globalu sve ne štima. Cijelo društvo ne štima. Boli me način na koj se vodi država, ne vjerujem niti jednom političaru, mislim da potpuno upropaštavaju našu zemlju. Ne mogu reć bili dobri ili loši jer stvarno po meni skoro pa nema dobrih političara, svi gledaju svoju korist./ To su okupatori. Suvremeni. Svoje zemlje. Najgore je kad se narod prevari i pomisli da oni njega oslobađaju, a oni njega okupiraju i uzimaju njihova dobra i sebi ih prisvajaju. / Moj stari se borio za nezavisnu Hrvatsku. Tako on kaže, al mu nije baš drago na šta je ta država ispala na kraju. / Nisam ništa mislio, znao što nas čeka. Samo se tuklo po državi i nitko se nije pitao kakvo će biti uređenje? Di ću ja raditi? Dal ću preživiti? / Pa baš je zato toliko naših branitelja napravilo samoubojstva, suicide jer kad su vidili šta se dogodilo i njima je došlo muka, i nitko ih ne pogleda… / Mislim da se nisu borili za kapitalizam, mislim da su se borili za Hrvatsku, što god to značilo, za samostalnu državu. Ali mislim za ovakav kapitalizam da se nitko nije borio. / Mene najviše je boljelo, koliko je moja zemlja propala. Koliko tvornica se zatvorilo, koliko je ljudi ostalo bez posla, koliko ljudi se ubilo zbog toga. / Masa nije dobra. Ulica ne rješava stvari. / Sve što se kroz povijest postiglo, postiglo se nasiljem. Svaka država, stvaranje države je nasilje. Država je institucija koju moraš ucijepit u podsvijest, to je trauma, moraš ucijepit jednu traumu. Sve je to nasilje. Ekonomija takva kakva je je nasilje. / Moji kolege su još uvijek u MUP-u, još uvijek u vojsci. Ne mogu si zamisliti da ja sad stojim s jedne strane, a oni da su s druge strane. / Ne možeš mjenjat društveni sustav sam, i ako ljudi nisu fakat ne zadovoljni i ne postoji ta energija stvari se ne mogu promjeniti, u Hrvatskoj je očito ljudima dobro. / Nisam, nikada nisam bio onaj koji kaže da treba jurišati, da treba nekoga prebiti, da treba negdje nešto razbiti. Mi trebamo sve što je moguće sačuvati. Ali na demokratski način rješavati. / Ja mislim da je nama svima već došla voda do ušiju, i jako malo treba da to pukne, ja se bojim konkretno toga. / Znate u čemu je razlika između Grčke i Hrvatske? Grci imaju državu. Njihov izlazak na ulicu nitko ne bi rekao da je to antidržavno, da oni rade na urušavanju svoje države. Pad vlade u Italiji, nitko ne bi nazvao propašću Italije, tamo padaju vlade svaki čas. Kod nas jedno ljuljanje stolice premijerke se dovodi u razinu potresa razine 8 stupnjeva. / Zato što ja mislim da zato što nismo spremni da budemo Grčka. Ljudi su tamo konačno postali aktivni građani. To ne možeš povezati s našim prosvjedima, naši prosvjedi nisu ništa. / Pogledajte prosvjed, tražite ljude da dođu na prosvjed, pa nema nikoga. / Imamo tu jednu kulturu, sjedni, pusti, nemoj, a koja baš uključuje to da ljudi jako puno plaču i cvile a jako malo rade stvari da bi se nešto promijenilo./ Npr. studenti sa seljacima ne mogu na prosvjed. Zašto? Zato što traže novce od istog gospodara, iste države iz proračuna i oni su konkurencija… Kapitalizam se zasniva na tome. / Hrvati su pičke, ako je dobro meni jebe mi se za tebe, ako je meni krepala krava nek tebi krepaju dvije… / Ne želimo revolucije. Revolucije su prošlost. / Nedostaje solidarnost upravo zato što se čovjek, pojedinac, se osjeća ugroženim, pa misli prvo na sebe, pa onda na drugoga. / To je katastrofa da se na prosvjed okupi 500 ljudi bilo to za studente, bilo za radnike… / A savez studenata, seljaka i radnika? To je jedna lijepa maoistička ideja. / Meni ljudi kažu Vi se borite za besplatno školstvo, a ljudi nemaju što jesti i prose po ulicama. / Pratila sam od početka i jednostavno mi nije bila jasna ta njihova parola Znanje nije roba! Znanje je roba. U kapitalizmu, sve je roba. / Da su izašli na ulice bilo bi jako vidljivo da ih je malo. Na ulici, na trgu. Nije ih bilo bog zna koliko. / To je ono što ja ne mogu shvatiti. Kad će se u ljudima probuditi osjećaj odgovornosti. Ne prema drugima. Ne prema društvu. Prema samome sebi.”