Na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj udruženi dužnici napisali su “Crnu knjigu” – knjigu svjedočanstava o okrutnim posljedicama dužničke krize na svakodnevne živote ljudi. Na živote onih koji su se zbog želje da sebi i svojoj obitelji osiguraju dom našli u poziciji dužničkog ropstva. Dužnici koji su napisali “Crnu knjigu” napisali su i posvetu koja je glasila – “nama i njima”. Pritom se ovo “nama” očigledno odnosilo na dužnike same, koji su tada tek zbijali redove za borbu koja će u povijesti biti zabilježena kao prva kolektivna tužba građana protiv banaka u Hrvatskoj. Ovo “njima” vjerojatno se odnosilo na pripadnike bankarskog sektora, poglavito na menadžere i dioničare banaka, koji su iskoristili tržišnu priliku plasiranja rizičnih kredita građanima, ne imajući na umu niti na savjesti ideju da se balon ekonomskog optimizma i rasta može rasprsnuti u trenutku.
Na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj jedna je banka pokrenula marketinšku kampanju povodom proslave stote obljetnice svoga djelovanja. Otvorila je vremenski trezor te pozvala građane da u njega pohrane njima drage predmete. Ti predmeti bit će sačuvani stotinu godina te predani budućim naraštajima 2114. godine. Vremenski trezor pohranjen je na razini -2 ispod glavnog gradskog trga hrvatske metropole, zaštićen je elektronskom i mehaničkom zaštitom, dvostrukom bravom, video nadzorom, alarmom za potres, vodu i vatru. Doima se kao da vremenska kapsula ove banke može izdržati i one najcrnje apokaliptične scenarije budućnosti koje gledamo na filmovima. “Za sto godina sve mora izgledati kao danas” – govorili su predstavnici banke 2014. godine, potičući građane da u vremensku kapsulu pohrane svoje “emotivne depozite”.
Ova dva naizgled nepovezana događaja sudarila su se u trenutku kada su udruženi dužnici odlučili pohraniti “Crnu knjigu” u vremenski trezor kako bi tim medijskim činom osujetili plan banke da povrati povjerenje građana, povjerenje izgubljeno uslijed prve velike ekonomske krize s početka 21. stoljeća. U tom trenutku i banke i dužnici potvrdili su jedno uvjerenje – svijet će za stotinu godina izgledati isto kao i danas. Banke će i dalje biti tu, a jedna banka u Hrvatskoj slavit će dvije stotine godina svoga poslovanja te će tom prilikom otvoriti vremensku kapsulu prepunu nekih davnih uspomena kako bi dokazala da je vrijedna našeg povjerenja! Ne samo da je čuvala naš novac, nego i predmete koje vrednujemo na drugačiji način, kojima pripisujemo simboličku ili emotivnu vrijednost, nemjerljivu novcem.
Ova marketinška kampanja banke, kao i odgovor dužnika na tu kampanju, sažimaju bit dugova – dugovi vežu našu budućnost za sadašnjost, oni se stvaraju s uvjerenjem da će budućnost izgledati isto kao što izgleda naše danas, jer jedino ta istovjetnost može omogućiti urednu isplatu dugoročnih kredita. Čak i kada se nađemo u problemima na tom putu otplate dugova – neupitno je da se isti moraju vratiti ili namiriti nekim drugim vrijednostima kojima dužnik raspolaže, kako bismo “stvar” sveli na nulu kao što je i bilo planirano, kako bismo potvrdili da pristajemo vratiti ono što smo posudili od budućnosti.
Predstava “Crna knjiga” nastala je u pokušaju propitivanja upravo te dogme da naša budućnost mora izgledati isto kao što izgleda naša sadašnjost. Ovo propitivanje ne izvire iz pukih želja ili fantazija o utopijama… Ono proizlazi iz činjenice da budućnost ne može i neće izgledati isto kao sadašnjost. Poglavito zbog toga što odnose dominacije i eksploatacije s ljudskih odnosa preslikavamo na odnose naspram našeg zajedničkog doma – ove planete. Kada tako postavimo stvari, podjela iskazana u posveti “Crne knjige” – nama i njima – doima se irelevantnom. Ekonomija koja funkcionira u korist manjine, a na štetu većine, u tom trenutku može biti shvaćena kao opasnost za sve nas, čak i za njezine zagovornike.
Predstava “Crna knjiga” koristi kazalište kao vrijeme i prostor za zajedničku spoznaju o dužničkoj krizi koja u našoj stvarnosti još uvijek traje i čije zaplete i rasplete možemo svakodnevno pratiti u medijima kao u nekoj društvenoj drami. Predstava “Crna knjiga” koristi tu “društvenu dramu” kao primjer svih drugih kriza koje su se dešavale ili se upravo odvijaju po cijelom svijetu. Onkraj svega – “Crna knjiga” pokušava ogoliti sustav u kojem živimo na njegove osnovne premise satkane oko ideja da je svaki pojedinac vlastiti poduzetnik, pa čak i u ostvarenju osnovnih životnih potreba, da je svaki neuspješan pojedinac sam kriv za vlastitu sudbinu, da smo svi u svojim dugovima sami, jednako kao što sanjamo ili umiremo sami… Onkraj političke korektnosti ili malograđanskih iščuđavanja, vrijeme je da priznamo samima sebi da unatoč empatiji ili solidarnosti koju možemo osjetiti “mi”, koji posjećujemo kazalište – naspram “njih” koji su u stvarnosti prošli gore od nas, upravo ove premise živimo i potvrđujemo svakodnevno, često bez ideja o alternativi, često s osjećajem nemoći da bilo što promijenimo.
Predstava “Crna knjiga” odriče se mogućnosti da gledatelju pruži katarzu. Ne samo zato što se radi o dokumentarnoj predstavi koja prikazuje u stvarnosti još nerazriješene događaje, već zato što bi se slični događaji mogli ponoviti u vidu novih ekonomskih (i drugih) kriza u našoj bliskoj budućnosti. “Crna knjiga” zbog toga ostaje otvorena kao kazališno vrijeme i kao kazališni prostor. Ona je otvorena mogućnostima koje možemo ostvariti. Ona je otvorena idejama koje se nužno ne uklapaju u političko-ekonomske mantre neoliberalnog kapitalizma. Ona je također posvećena – “nama i njima” – baš kao i “Crna knjiga” dužnika. Predstava “Crna knjiga” ostaje otvorena prema tome da podjelu na “nas” i “njih” izmjestimo iz konteksta neizbježnih kontradikcija društva u kojem živimo, da ju usmjerimo na odnos nas kojih živimo sada i onih koji će živjeti u budućnosti. Na nas koji njima dugujemo puno više od matematički izraženih dugova.
