Nitko ti u Hrvatskoj neće dati posao i nitko te neće žaliti…Ako imaš više od 55

Borut Šeparović, šef legendarnog Montažstroja, ovaj je tjedan u Lisinskom predstavio svoju novu predstavu “55 +”. U razgovoru za Magazin Šeparović govori o društvenoj angažiranosti svojeg novog projekta, odnosno o dobnoj diskriminaciji koja ometa normalan život onih koji su prešli peto desetljeće života.

Vi ste drugačiji od svih ostalih kazališnih redatelja?

– Pa, i nisam toliko drugačiji. Ja, kao redatelj, manipuliram, pokušavam artikulirati ono što, možda, drugi redatelji ne artikuliraju, a moj postupak traženja izvođača je drugačiji…

Manipulirate?

– Kao i svi redatelji na svijetu.

Znači, točan je onaj vaš slogan “Kazalište laže” u predstavi “Srce moje kuca za nju“?

– Apsolutno. Kazalište laže. Ali, ponekad, kad najviše laže – može govoriti istinu.

I vi lažete?

– Na svoj način, ali lažem.

“Montažstroj”, to ste, zapravo, vi?

– Nisam.

Kako niste? “Montažstroj” postoji već 23 godine. Bez vas ne bi nastao niti bi se održao…

– U tom smislu jesam.

Sve je kriv Maljevič

Vaša aktualna predstava se zove “55+”, izvode je 44 naturščika…

– Da. Imali smo nedavno dvije izvedbe u Lisinskom u Zagrebu, neki dan u Puli… Svaki od tih 44 neglumaca izgovara “najvažniju minutu u svom životu” u onoliko sekundi koliko ima godina. Nije teško zaključiti da je u našem društvu dobna skupina “55+”, dakle oni iznad 55 godina, potpuno – otpisana. Na njih nitko više ne računa. Nitko im ništa ne daje. Nitko ih ne želi. Nitko ih ne zapošljava. Skupili smo 140 kandidata u toj dobi, iznad 55, i izabrali njih 44. Uz njih nastupa još i petero mladih volontera.

Predstava je…

– Uspješna.

Vaše predstave prije dvadesetak godina bile su vrlo atraktivne i – vrlo bučne…

– Danas nisu više toliko bučne, atraktivne jesu, ali su i mučne.

Sigurni ste da je ta “jednominutna istina” vaših 44 protagonista zaista – istina?

– Ja nisam bio policajac niti sudac koji bi provjeravao istinitost svih informacija koje su mi rekli. Polazio sam od toga da su to priče koje oni žele podijeliti s javnosti – nešto što njima znači. A kad kažem da se ne radi o istinitosti, mislim prije svega na to da su i te priče ponavljanjem kroz pokuse predstave, ali i kroz ponavljanje u njihovu životu, postali narativni konstrukti. Čovjek koji ima 56 godina za priču je imao 56 sekundi, točno onoliko sekundi koliko ima godina. Kazalište nije mjesto istine. Utoliko te priče i mogu biti neistinite. Bitno je ono što nosi tu priču, poruka koja se želi komunicirati.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista