Za razliku od medija kao što je televizija ili tisak, koji odvajaju događaj od gledatelja, kazalište taj komunikacijski čin puni: događa se ovdje i sada, između publike i izvedbe, uživo. Tu leži njegova moć. Kazališni događaj bez gledatelja nema smisla, a poruka koja se prenosi je neposredna. Isto tako u nekoj konvencionalnoj varijanti kazališne prakse ta komunikacija može biti jednosmjerna – i najčešće jest. Ali kazalište koje se bavi etikom jednako kao estetikom, zasigurno ima učinak na promjene svijesti gledatelja, čak i kad sama izvedba nije interaktivna. Koliko god da je umanjen značaj kazališta kao medija na tržištu informacija, ja pokušavam uvjeriti sebe u njegovu transformativnu moć. Drugim riječima, smatram da umjetnost nosi moć transformacije društvene svijesti. Primjer angažiranog kazališta koje u svojim učincima ima dodirne točke s aktivizmom te transformacijom njenih sudionika i publike jest predstava GENERACIJA 91-95 u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih na kojoj sam surađivao s dramaturgom Goranom Ferčecom.
Predstava je nastala prema romanu Borisa Dežulovića JEBO SAD HILJADU DINARA. Radnja romana prati dvije skupine vojnika, šestoricu pripadnika HVO-a i šestoricu Armije BiH, koji se radi izviđanja ubacuju na zaraćeni teritorij ničije zemlje. Osim što je susret neizbježan, do zapleta dolazi i zbog činjenice da su obje strane prerušene u uniforme neprijateljske vojske. Tematski okvir bazira se na ostavštini Domovinskog rata u kojem kroz fikciju romana i fikciju kazališta progovaraju dječaci rođeni između 1991. i 1995. godine, dakle oni koji nemaju vlastito iskustvo rata ali su ga stekli posredno, u obitelji, školi, medijima… Za rad na predstavi je u prosincu 2008. regrutirano 13 takvih dječaka s kojima se osim glumačkog uvježbavanja radilo na preispitivanju razmišljanja o tom posredno steknutom ratnom nasljeđu, poimanju drugosti kroz prizmu rata, nacionalnosti, religije… Većina njih nije znala gotovo ništa o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, a i o Domovinskom ratu im je znanje bilo oskudno. Njihovo se znanje o ratu temeljilo na onom što su čuli kod kuće ili saznali iz medija. Oni zapravo nisu imali svoj stav. Može se ustvrditi da su tijekom i nakon procesa počeli drugačije promišljati stvari. Kritičnije. Zato je u ovom projektu značajan kapital onaj pedagoški i edukativni. Nikad mi nije bilo bitno da oni misle isto što i ja, već samo da se zamisle, odnosno da ne uzimaju zdravo za gotovo ono što im je servirano kao “povijest” a zapravo je samo jedan njezin aspekt. Zato je u podnaslovu predstave sintagma “sat hrvatske povijesti” u kojem akteri predstave razlažu neke od činjenice o Domovinskom ratu.
Osim edukacije, emancipacijska snaga ove metodologije je velika: U predstavi se odjednom prekida fikcionalna radnja temeljena na Dežulovićevom romanu, a izvođači se predstavljaju imenom i prezimenom, govore o svojim interesima, što im je važno a što nije, čime reprezentiraju vlastitu generaciju. Također govore o onome što znaju o Domovinskom ratu uz obavezan biografski detalje da svatko od njih ima ocjenu odličan iz povijesti. Upravo taj dio izvedbe ali i čitav proces predstave pokazuje velik emancipacijski potencijal umjetničke prakse.
Mislim da je ovaj projekt također svojevrsna model-predstava koju je moguće primijeniti na niz društvenih pitanja i problema, od nasilja među mladima do pitanja perspektive mladih. Višemjesečni proces razgovora, diskusija i razmjene mišljenja iskustvo je u kojem se izgrađuje stav izvođača kako bi poruku u konačnici mogli prenijeti i publici. Za publiku je bitno da to bude dobra umjetnost, da dobro reprezentira populaciju, a ne da to bude tek “neki kurac”. Kao što se tijekom procesa formirao stav izvođača o danoj problematici, tako se i u publici našlo dosta njihovih vršnjaka i prijatelja. Zato smatram da je GENERACIJA 91-95 igrajući pred mnogo mladih, “pogodila” publiku kojoj je namijenjena. Na primjeru ovih dječaka kakvi su bili na početku procesa a sada već mladići sudjelovanje u umjetničkom djelu bio je izazov te poticaj za uspostavu energetskih i društvenih silnica. Kazalište djeluje terapeutski, angažirajuće i edukativno. Mislim da korištenje ovakvog modela ima veći učinak od konvencionalne glumačke reprezentacije likova. Te mladiće su mogli glumiti i glumci, ali tada bi izostala transformacija izvođača te edukativni i emancipacijski aspekt ovog projekta.
Također, uopće nije svejedno gdje smjestiti takav način rada. Mislim da je jako bitno da ovakav pristup uđe u kazališne institucije poput Zagrebačkog kazališta mladih jer time ih počinju mijenjati i problematizirati konvencionalne okvire. Time institucije pokazuju da mogu imati i neke nove svrhe za koje porezni obveznici izdvajaju svoja sredstva. Ne mislim da je nemoguće biti subverzivan u instituciji. Uvesti u instituciju makar i na mala vrata nešto naizgled subverzivno, napuštene pse, nezaposlene, pa i mlade amatere koji glume jednako dobro kao profesionalci – pokazuje moć nečeg drugog, neki novi potencijal, a ne samo moć institucije.
Emancipacijska politika na neki način uvijek mora uništiti ideju “prirodnog reda”, razotkriti ono što jest i kako jest kao samo jednu od mogućih opcija. Mislim da mladići koji su sudjelovali na projektu ovakvu vrstu slobode i emancipacije nisu mogli dobiti u školi. Bez obzira na kakav stav se odlučuju dalje u svom životu GENERACIJOM 91-95 ponuđeno im je nešto drugo: neki novi način mišljenja i rada. GENERACIJA 91-95 je iznimka koja potvrđuje pravilo da izrazito procesualni projekti ne mogu dugoročno postati dobar tržišni proizvod i ići na turneje. GENERACIJA 91-95 je to pomirila: izrazito je procesualna a ostvarila je preko više od 60 izvedbi. Ali bitan faktor u tome jest da su dečki tih šezdesetak izvedbi u domovini i inozemstvu odigrali isključivo volonterski.
