Pet godina otkako je aprecijacija CHF-a eskalirala do dužničke krize, reklame u kojima bankari mlade parove šalju u svijetlu dužničku budućnost ponovo zauzimaju prime time televizijske termine. Istodobno, banke se prezentiraju kao žrtve nepravednog zakona o konverziji, ostajući pritom pri tezi da dužnicima u francima nitko nije kriv što su se svojevoljno odlučili uzeti baš te kredite. Tako Z. Bohaček piše: “Oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka”. Ne bi li se doskočilo takvoj nepromišljenosti, pokreću se programi financijske pismenosti, a među argumentima o njihovoj važnosti, “slučaj franak” pojavljuje se kao nezaobilazna referentna točka, implicirajući da je krivnja za dužničku krizu prvenstveno na lošim individualnim odabirima.
Čini se stoga nužnim, ne samo radi postojećih dužnika, već i radi onih budućih, obratiti pozornost na dosege slobodnog izbora koje su pojedinci imali prilikom podizanja kredita sredinom nultih godina, tj. približiti u citatu spomenute “konkretne okolnosti”. Potrebno je napraviti skicu za, moglo bi se reći, kritičko financijsko obrazovanje, kao alternativu klasičnim programima financijske pismenosti, koje bi uključivalo podizanje svijesti o strukturnoj poziciji klijenata u odnosima s financijskim sektorom. Važno je napomenuti da ovdje iznesena perspektiva ne staje niti na jednu od krajnjih pozicija u pogledu pitanja slobode izbora prilikom zaduživanja. Bilo koja od dvije generalizacije: da svi jesu ili nisu imali izbor, neodrživa je. Istina je negdje u sredini i obuhvaća međuigru strukturnih uvjeta i individualnih odluka. Na to nas podsjećaju suvremene sociološke teorije koje propituju odnos strukture i djelovanja odbacujući jednostavne redukcionizme u bilo kojem smjeru (npr. Berger i Luckmann, Bourdieu, Giddens). Dakle, redukcionizam problema dužnika na razinu pogrešnih individualnih odluka je neodrživ. Točno je da su među dužnicima u francima bili i oni najbogatiji, koji su kredit koristili u svrhu nekretninske investicije te su pritom imali potpunu slobodu odabira načina investiranja. Točno je i to da su među dužnicima u francima bili i oni na rubu kreditne sposobnosti, kojima je upravo taj ugovor bio ponuda koju ne mogu odbiti. Točno je i to da su mnogi bili negdje između ovih dviju krajnosti.
Koji su, dakle, kontekstualni faktori koji su određivali granice slobode izbora i jesu li se oni promijenili danas, dva su pitanja kojima ću se pozabaviti u nastavku. Tri su ključna kontekstualna faktora koja u ovom kratkom izlaganju treba istaknuti: nepostojanje alternative rješavanju stambenog pitanja na dug, strukturna ograničenja u dostupnosti bankovnih usluga i informacijska asimetrija. Pritom je važno napomenuti da će se ovaj tekst prvenstveno baviti stambenim kreditima koji imaju posebnu važnost, obilježja i rizike, neusporedivo značajnije u usporedbi s kratkoročnim potrošačkim kreditima. Za sve tvrdnje iznesene u nastavku moguće je naći primjere u Crnoj knjizi, pri čemu se za neke interesantnije upućuje na točna mjesta u tekstu.
U vrijeme zamaha zaduživanja u švicarskim francima u Hrvatskoj nije postojalo uređeno tržište najma nekretnina, kao što ono ne postoji niti danas. U tom smislu postojala je sloboda izbora između nereguliranog najma, ostanka u roditeljskom domu i kupovanja nekretnine na kredit. Dužnici su, pritom, imali vrlo dobru sliku o tome kako bi njihov život izgledao ako (zajedno sa svojim partnerima i djecom) ostanu živjeti kod svojih roditelja. Imali su i prilično dobru ideju o tome kako izgleda podstanarski život. O trećoj su pak opciji, životu s dugoročnim zaduženjem, imali zasigurno najnejasniju ideju, s obzirom na to da je stambeno kreditiranje u Hrvatskoj bilo na počecima ekspanzije. Cijene stambenog prostora su rasle, zaposlenost i plaće su rasle, kamate na kredite su padale, te se mnogima ova opcija učinila dobrim izborom. Ono što su dužnici naknadno naučili bilo je to da je izbor zapravo bio između ostanka kod roditelja, nereguliranog najma i dužničkog odnosa u regulatornom sustavu koji ne poznaje zaštitu prava korisnika financijskih usluga i koji uči “u hodu”. U skladu s time, prvi je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine, kada je velika većina dugoročnih kredita koji su danas u otplati već bila plasirana.
Potom, postojalo je nekoliko ograničenja u dostupnosti banaka i kreditne ponude. Prvo, da je dio zaduženih radi niskih primanja bio kreditno sposoban samo u švicarskom franku, poznato je i često ponavljano. Uz to, ponude kredita u kunama češće nisu nego jesu bile dostupne, jednako kao i fiksne kamate, pa je ugovor s valutnom klauzulom i varijabilnom kamatom bio za većinu jedini izbor. Treće, zaposlenima s ugovorom na određeno ili RPO ugovorom, omogućavano je da podignu stambeni kredit, ali samo u određenoj banci s kojom poslodavac ima ugovor. Četvrto, u nekim su slučajevima prodavatelji uvjetovali podizanje kredita u određenoj banci. Peto, bankovna je mreža u Hrvatskoj teritorijalno distribuirana temeljem akvizicija u privatizaciji krajem 1990-ih. Tako, uz prisustvo svih banaka u Zagrebu, Zagrebačke u Krapinsko-Zagorskoj i Varaždinskoj županiji, Erste ima posebno jaku mrežu u Primorsko-goranskoj županiji, HYPO u Osječko-baranjskoj, Splitska u Splitsko-dalmatinskoj, OTP u Dubrovačko-neretvanskoj i Zadarskoj itd. Posebice u manjim mjestima, nisu svima bile dostupne niti približno sve banke.
Prilikom ugovaranja kredita, banka je uvijek bila u boljoj poziciji nego klijent. Od klijenta se (nakon 2006. i od HROK-a) traže sve relevantne informacije za procjenu rizika, dok s druge strane, tijekom kreditnog booma nultih godina, pitanje informacija koje banka treba dati klijentu uopće nije bilo regulirano. Informacije koje bi netko dobio o uvjetima kreditiranja i rizicima ugovora ovisile su jedino o kompetenciji i dobroj volji osobnih bankara, pod pritiskom da ugovore što više usluga. Također, bila je prisutna izuzetna netransparentnost postupka procjene kreditne sposobnosti i vrijednosti nekretnine, radi čega se događalo da klijenti u postupak podizanja kredita krenu uvjereni da će dići kredit u eurima, a potom, nakon što su već dogovorili kupoprodaju, u banci saznaju da su kreditno sposobni samo u švicarcima.
Imajući u vidu sva ova ograničenja, vidljivo je da se potencijalni dužnik može naći pred vrlo ograničenim izborom. Štoviše, većina spomenutih ograničenja prisutna je i danas, iako je situacija u pogledu ponude kunskih kredita povećana, uz manju razliku u visinama kamatnih stopa u usporedbi s kreditima s valutnom klauzulom. U pogledu tržišta najma situacija nije značajnije napredovala, a u pogledu informacijske asimetrije danas je u Hrvatskoj situacija ipak nešto bolja: HNB je 2014. godine usvojio Odluku o sadržaju i obliku informacija koje je kreditna institucija dužna dati potrošaču prije zaključivanja ugovora o pružanju pojedine bankovne usluge“. U postupak procjene kredite sposobnosti klijenti i dalje nemaju uvid, no procjena vrijednosti nekretnina je od 2015. godine zakonski regulirana. Ugovori danas moraju sadržavati formulu kojom se transparentno navodi parametar o kojemu ovisi kretanje varijabilne kamate. No jedan od često korištenih parametara – euribor – danas je na povijesnom minimumu i predstavlja novu “tempiranu bombu” kamatnog rizika. I opet je HNB javno upozorio na rizik, a da pritom nije osigurao da sve banke svim klijentima omoguće informirani izbor manje rizičnog parametra. Možemo stoga očekivati novu reprizu glasovitog “bili ste upozoreni”.
