5. lipnja 1989. godine, tijekom studentskog prosvjeda na golemom Pekinškom trgu Tiananmen, čovjek s vrećicama u rukama postavio se sam nasuprot nepregledne kolone tenkova kineske armije i zaustavio je. Pomičući se ulijevo i udesno, mladić je priječio prolazak koloni, a onda čak i “natjerao” tenk da “zapleše s njim”. Zatim se spretno popeo na kupolu tenka i porazgovarao sa tenkistom. Ovaj bezimeni pojedinac izvođač je izuzetnog, možda i najboljeg “plesnog performansa” ikad izvedenog, iako njegova intencija zasigurno nije imala nikakve veze sa plesom niti umjetnosti. Njegova “plesna” izvedba svakako je izraz neviđene ljudske hrabrosti i snage uvjerenja, te odgovora na pitanje “Što pojedinac može učiniti?”
Aktivistička djelatnost se često kroz svoju povijest kao i danas koristila “izvedbom” u raznim akcijama, intervencijama i performansima. Tako na neke akcije Prava na grad i Zelene akcije gledam kao na umjetničke činove i performanse. 26. veljače 2009. godine dva autobusa s lažnim turistima (aktivistima) zaustavila su se ispred Kulmerovih dvora, ili bolje rečeno Todorićevih dvora. Pripadnicima naoružanog osiguranja aktivisti su se obratili rečenicom “Došli smo u hotel!”. Ovim performansom u podsljemenskoj zoni aktivisti su skrenuli pozornost na problem privatne uzurpacije javnog prostora. Zbog tog problema u sustavu omogućeno je da se nešto prijavljeno kao hotelski objekt bespravno koristi kao privatna rezidencija. Simboličnom izgradnjom apartmanskog naselja “Zdrpi i zbriši” odnosno male kućice na Markovom trgu, aktivisti Zelene akcije i Prava na grad 13. srpnja 2011. godine upozorili su na štetnost novog paketa građevinskih zakona. U tim akcijama postoji “izvedbenost”, određena dramaturgija, simboličnost, razina estetizacije, međutim, taj upliv umjetničkog je samo sporedni proizvod jer same akcije nisu zamišljene niti najavljene kao umjetničke.
S druge strane, brojni građani koji su se u podne 08. rujna 1990. odnosno u podne 11. rujna 2010. našli u užem centru Zagreba mogli su pomisliti da prisustvuju aktivističkom činu. ACHTUNG ALARM! (i njegova rekonstrukcija ACHTUNG ALARM! 2.0) bile su umjetničke akcije u sklopu kojih su na vatrogasnim kolima članovi Montažstroja megafonima upozoravali na rizike kojima je izloženo društvo. Umjetnička poruka s uputama o ponašanju u slučaju opasnosti te upozorenjem “Građani, Vaš život je u opasnosti! Lezite licem prema zemlji i zatvorite oči!” bila je sve samo ne indirektna. 1990. se činilo se da znamo gdje je ta opasnost, kojeg je oblika i otkuda dolazi. Rekonstrukcija akcije 2010. godine imala je potpuno drugačije značenje. Bilo je to upozorenje na opasnost koja nema ni lika ni alternative, naizgled nevidljiva, a sveprisutna. Ipak, razina estetizacije i simboličnosti obje akcije svjedoči da se radi o umjetničkim, a ne o aktivističkim činovima. Posebice zato što su te akcije mišljene i najavljene kao umjetničke.
Angažirana umjetnost i aktivizam imaju dodirnih točaka te se ponekad dotiču istih ili sličnih pitanja. Ali unatoč uplivu izvedbenog u aktivizam, i aktivističkog u umjetnost, radi se o odvojenim i različitim pojmovima. Kao što ukazuje primjer umjetničkih akcija Achtung alarm! i Achtung alarm! 2.0 promjena perspektive i konteksta može dovesti i do promjene klasifikacije. Međutim, umjetnička intervencija poput Achtung alarm! će u medijskom izvještavanju završiti u pri kraju središnjeg Dnevnika nacionalne televizije u kulturnoj rubrici, dok će urbani aktivizam biti među glavnim dnevnim vijestima, ukoliko dežurni urednici ne odluče drugačije.
Ciljevi aktivizma su eksplicitno politički. Aktivizam pokušava skrenuti pozornost na određeni problem pri čemu se on ponajprije odvija u dijalogu sa sekundarnom publikom posredstvom medija. Medijska vidljivost je u aktivizmu kao i u terorizmu ključna, bez nje je aktivizam neučinkovit. Na zasićenom tržištu informacija potrebna je konstantna proizvodnja aktivističkih akcija, te po mogućnosti, njihova fotogenična izvedba. Akcije poput bacanje lijesa u Horvatinčićevu garažu, ili dovođenja Trojanskog konja u Varšavsku pokušaji su prodora u medijski prostor. Funkcija tog prodora je prenijeti tu poruku u svrhu osviještenja veće mase građana o određenom problemu. Aktivistički cilj je konkretna promjena, vidljiv učinak, čime se aktivistička djelatnost bavi pritiskom na političku elitu po pitanju rješenja danog problema.
Danas umjetnost ima premalu vidljivost da bismo mogli govoriti o stvarnim i relevantnim učincima na društvo u kojem nastaje. Umjetnost ne može imati značaj aktivizma jer se često odvija “izvan stvarnosti”, u simboličkom prostoru, dok se aktivizam odvija u stvarnom prostoru, iako se služi simbolima. Drugim riječima, ukoliko postoji mogućnost promjene svijeta, ona se sasvim sigurno ne krije u mediju kazališta. Kazalište doduše može učiniti neke probleme barem malo vidljivijima, ali pritisak na elitu koje ono može izazvati jednako je simbolično kao i prostor u kojem se kazalište odvija.
Ipak, čini mi se da aktivist i angažirani umjetnik kreću iz iste pozicije: pozicije djeteta. Dijete postavlja pitanja o fundamentalnim stvarima u svijetu (na primjer: “zašto ima siromašnih, mama?”) i nikada se ne zadovoljava odgovorima “to je tako, sine”. Takva naivna ali bitna pitanja danas se često usuđuju postaviti samo malobrojni, među kojima su svakako i umjetnici i aktivisti, jer odgovori na takva pitanja duboko potresaju samoodrživost sustava kojemu nije u interesu da se takva pitanja postavljaju. Iako požar revolucije ne može buknuti u kazalištu, ono može doprinijeti društvenoj promjeni, ono može biti dio događaja. Upravo tu činjenicu i to svojstvo umjetničke pozicije shvaćam kao svoju osobnu obvezu i odgovornost.
