Povijesno značenje toponima Radnička cesta znatno je šire od nekad servisne, a danas magistralne prometnice. On označava prvu plansku industrijsku zonu u Zagrebu, gdje je od početka 20. stoljeća bila jezgra tvorničke proizvodnje. Bio je to prostor omeđen željezničkom prugom u smjeru Budimpešte, koritom potoka Lašćinščaka (danas Heinzelova uica) i otvorenim odvodnim kanalom koji je vodio prema Savi.
Rastom intenziteta industrijalizacije tijekom 1920-ih i 1930-ih godina na prostoru uz odvodni kanal (Na Kanalu) koncentrirane su tvornice i izgrađena su neka od prvih planskih naselja socijalne stanogradnje u Zagrebu. Dio kanal tada je nadsvođen i dobio je prihvatljiviji naziv – Radnička cesta. Do kraja Drugog svjetskog rata zona industrije uz Radničku cestu u smjeru juga završavala je socijalnim naseljem iza Gradske živodernice, nedaleko križanja s Heinzelovom ulicom. Odatle je Radnička cesta nastavljala uz otvoreni odvodni kanal prema Savi, prolazeći livadama i poljima Peščenice i Žitnjaka.
Vizija Milana Lenucija iz 1907. godine o izgradnji prostrane zone za čistu i nečistu industriju na jugoistoku grada doživjela je punu afirmaciju u Generalnom regulacionom planu za grad Zagreb tijekom druge polovine 1930-ih godina. Premda taj temeljni dokument za urbanistički razvoj Zagreba iz međuratnog razdoblja nije zaživio u praksi, postulati vezani za planiranje prostora za industriju prenosili su se u sljedeća desetljeća.
Ubrzana planska industrijalizacija tijekom prve jugoslavenke petoljetke proširila je industrijsku zonu uz Radničku cestu dalje prema jugu. Do sredine 1950-ih godina južno od trase Autoputa Bratstva i jedinstva podignti su giganti državne metaloprerađivačke industrije Prvomajska i Tvornica parnih kotlova. Od sredine 1960-ih do kraja 1980-ih godina rast gustoće industrijskih postrojenja uz Radničku cestu koincidirao je s pokušajima konsolidacije privrede na državnoj razini i s urbanističkim vizijama asanacije hipertrofiranih tvorničkih sklopova. Generalni urbanistički planovi i drugi planski dokumenti za regulaciju pojedinih područja nastojali su zavesti red u industrijskoj zoni na jugoistoku grada, ne dovodeći pritom u pitanje njezinu stvarnu namjenu i potrebu postojanja.
Od 1990-ih godina naovamo Radnička je mikrolaboratorij za ispitivanje posljedica dekonstrukcije društvenih i ekonomskih odnosa izgrađivanih u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata te promjena u postsocijalističkom društvu izloženom globalizaciji.
U igri asocijacije toponim Radnička cesta danas je jednostavno povezati s pojmovima privatizacija, korupcija, nepravda, deindustrijalizacija, gentrifikacija, neoliberalni kapitalizam. Istodobno, zbog ubrzanog nestajanja materijalnih tragova izvorne industrijske proizvodnje uz Radničku cestu i oblikovanja javnog mnijenja pod utjecajem kapitala, teško je sačuvati povijesno sjećanje na industrijalizaciju kao modernizacijski proces koji je presudno utjecao na razvoj Zagreba. Na kraju ostaje otvoreno temeljno pitanje – je li sačuvati sjećanje dovoljno?
