ANA PEROVIĆ, psihologinja i psihoterapeutkinja. U svakodnevnom radu sa ljudima istražuje načine na koje uspostavljaju ili izbjegavaju povezanost sa sobom i drugima. Duboko je uvjerena da se većina naše bliskosti događa u navigiranju doživljaja da smo sve vrijeme na izvjestan način povezani, a na izvjestan način odvojeni od drugih. I zajedno, i sami.
“U eri u kojoj smo naizgled povezaniji nego ikad, usamljenost sve ređe ima veze sa socijalnom izolacijom, a sve češće sa našim teškoćama da je podnosimo, te i održavamo i repariramo osećaj povezanosti u odnosima (naročito partnerskim). Umesto da nam olakša bliskost, digitalno postojanje počelo je da nam služi kako bi nas prividno zaštitilo od usamljenosti – kako nikad ne bismo morali da budemo sami. Sa svakodnevnim osećajem da smo na mreži, sa još mnogo drugih ljudi, stigla je nova strepnja, čak panika, od diskonektovanosti. Odnosi koji se uspostavljaju u virtuelnim prostorima na izvestan način su surogati celovitih odnosa, svedeni taman na meru onoga što nam od drugih treba i zaštićeni od onog što nam ne treba.
– U kojoj meri ovo transformiše naš doživljaj toga šta je bliskost?
– Na koji način nas osećaj da smo “na klik” od druge osobe menja?
– Da li nas više kontrole nad interakcijom zbližava ili udaljava?
Projekat SAMI ZAJEDNO nas podseća da je krajnje vreme za neophodan kolektivni dijalog o ovim temama. Poziva da se zapitamo: u svetu sveprisutne umreženosti jesmo li zaboravili kako da budemo sami sa sobom? Možemo li bez vremena sa sobom da zaista budemo sa drugima? Ili smo počeli da se zadovoljavamo površnijim interakcijama u kojima doziramo način izlaganja? Koliko smo zajedno, a sami?”
LEO RAFOLT, radio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu do 2017. Trenutno je redoviti profesor izvedbenih studija, kazališne teorije i transkulturalnih studija na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predavao je na desetak europskih, američkih i azijskih sveučilišta, a usavršavao se u SAD-u, Francuskoj, Poljskoj i Japanu. Zanima ga izvedba u najširem smislu, od njezina primarnog somatskog izričaja do njezine implicitne političnosti. Autor je nedavno izdane knjige “Montažstroj’s Emancipatory Performance Politics: Never Mind the Score” (2022)
“Montažstroj je oduvijek u svojim izvedbama koketirao s dokumentarnošću. Neke njihove izvedbe uistinu ulaze u područje dokumentarnog teatra ili dokumentarnog performansa. Vidljiva odlika dokumentarnog teatra je istraživački impetum koji prethodi svakoj izvedbi, bilo da je riječ o nekom obliku istraživanja materijala ili publike ili pak inkorporacije različitih istraživačkih modela u samu izvedbu. Verbatim izvedba jedan je od dominantnih oblika i radikalnih principa u dokumentarnom teatru ili performansu uopće. Za Montažstroj je često bilo izuzetno važno prikupljanje svjedoka za izvedbu pa se izvedba nerijetko testirala u različitim projektima, kroz tribine, fokus grupe, etnografije, vizualnu antropologiju itd. Ovaj performans je neki oblik dokumentarnog auto-verbatim performansa, svjedoci su istodobno izvođači, ali dok izvode oni i svjedoče i izvode i dokumentiraju. Izvedbeni model klasičnog kazalista je dotrajao. Ne samo da se kazaliste prestalo kritičko-polemički odnositi prema vlastitom kontekstu, nego se od njega ne uspijeva niti emancipirati. Postavlja se pitanje o potrebi novo izvedbenog modela, nekog oblika emancipatorne izvedbe koji bi rezonirao sa suvremenošću, medijskom stvarnošću, njezinom manipulativnom snagom. Primjerice, u početku su multimedijske i digitalne platforme služile za obostranu komunikaciju, ali s vremenom se komunikacija počela sve više i više kanalizirati jednosmerno, gdje netko govori bez očekivanja da ga neko sluša. Čini se da je i kazalisni jezik (ako se on ikad i formirao) postao takvim. Komunikacija u ovom performansu namjerno je obezličena, bez glume, bez afektivne želje za prenošenjem poruke, bez ikakve želje za poučavanjem. Kontekst poruke je radikalno utjelovljen. Ono što smo si mogli reći, a ipak nismo. Ono što je moglo rezonirati bez distance, u zvuku, u trajanju prenošenja poruke, u tijelu, a ipak nije. Naoko jednostavan performativ čitanja poruka, raskrinkava nelagodu svake medijski posredovane komunikacije. “Chat”. Čavrljanje koje to nipošto nije. A koji šalje poruke B, i obrnuto, ne oblikuje nikakvu utjelovljenu stvarnost, čak više niti ne stimulira – kao nekoć, u svijetu virtualne stvarnosti – nego jednostavno šalje snopove razlicitih “inputa”, katkad posve jednosmjernih. Performans njihova ponovnog utjelovljenja možda je pokušaj vraćanja ljudskosti komunikaciji, kao u nekom utopijskom pokušaju okretanja ljudi od tehnologije u korist digitalnog manjka a analognog viška povezanosti. Ako se pokušamo ponovno povezati na ljudskoj razini, možda ćemo početi stvarati bolje ljudske odnose, umjesto da se oslanjamo na tehnologiju da uspostavi te veze umjesto nas.”
DOMAGOJ BEBIĆ, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je nositelj smjera Novi mediji, te donedavni predstojnik Odsjeka za stratešku komunikaciju. Područje njegovog znanstvenog interesa su društveni mediji, e-demokracija i online reputacija.
“Ono što mi je ovaj projekt kazao jest koliko su pitanja poput usamljenosti, samoće, empatije prisutni, a ustvari danas smo imali priliku vidjeti i čuti da zapravo – nismo usamljeni. Vidjeli smo koliko različite grupe ljudi ta pitanja postavljaju sami sebi, nakon današnje diskusije priznajem da sam optimističniji nakon. Vidim da ljudi žele biti aktivni oko međusobnog uključivanja, postoji velika motivacija kod ljudi. Pretpostavljam da su se s tim susretali u svojoj bližoj, ili daljoj okolici, tako da ne da sam samo optimist već je i meni ovaj projekt bio svojevrsni okidač i otvorio mi je oči, jer sada puno bolje mogu razumjeti neke fenomene za koje sam čitao da su se pojavili i prije pandemije, a da su se onda u pandemiji pojačali osobito u interpersonalnoj komunikaciji. Vjerujem da će se zahvaljući ovakvim projektima nastaviti promišljati ova važna tema.”