Dug nije isključivo ekonomska kategorija. Dug je mnogo više. On je poput smrtonosnog urezivanja slova zakona u kožu prekršitelja u Kafkinoj kratkoj priči “Kažnjenička kolonija”. Ako ste ikada bili dužnik, a male su šanse da niste, bilo da imate kredit na tridesetak godina, bilo da otplaćujete pet rata za kupnju osobnog računala ili naprosto svaki mjesec otplaćujete svoj American Express, onda vrlo dobro znate da vam se dug upisuje u kožu i u svijest: odsada se svaki vaš korak, svaka vaša odluka, vodi svjesnom ili manje svjesnom intencijom da se dug “izravna”, potrošili ste novac iz budućnosti koji vam je donio neko zadovoljstvo u sadašnjosti (stan, auto, operaciju, obrazovanje, običnu kupnju u supermarketu), ali vam je upravo zato sama ta budućnost upisana i zacrtana kao zakon u Kafkinoj noćnoj mori.
Kao što se urezivanjem svakog slova zakona prekršitelj podsjeća na zločin koji sada neraskidivo i nepovratno postaje dio njegova tijela, tako zaduživanjem dolazi do metamorfoze (ekonomskog) duga u krivnju (kao moralnu kategoriju) – radi se o procesu u kojem se konačni dug između kreditora i dužnika pretvara u beskonačni dug koji se nikada ne može otplatiti, praiskonski grijeh koji čeka svoje namirenje u beskonačno neuhvatljivoj budućnosti.
Iz tog razloga nas Nietzsche, među prvima, u “Genealogiji morala” podsjeća da moralni pojam “krivica” (Schuld) vodi porijeklo od vrlo materijalnog pojma “dug” (Schulden). Drugim riječima, ekonomski dugovi (Schulden) uz sebe, od samog početka, vezuju pojmove kao što su “krivica”, “savjest”, “dužnost”. Dug nije isključivo ekonomska kategorija. Neizostavno se radi o političkoj subjektivaciji.
Tu političku subjektivaciju najpreciznije opisuje prevladavajući ideologem današnjice – “ljudski kapital”. Svi smo mi, htjeli ili ne htjeli, postali meso u kažnjeničkoj koloniji Kapitala. Svi smo mi, htjeli ili ne htjeli, postali “poduzetnici sebstva” uz nalog da se sami snađemo, pri čemu moralna odgovornost, dakako, onda leži na svakome od nas, a ne više na društvu. To je ostvarenje one kultne mantre Maggie Thatcher da “ne postoji društvo, samo pojedinci”.
Ukratko, ako je u procesu tzv. “financijalizacije kapitalizma” od 70-ih godina naovamo, uz metamorfozu tzv. “realne ekonomije” u hiper-realnu “digitalnu ekonomiju”, iz destrukcije “države blagostanja” u kolonije periferije (od Španjolske do Grčke, od Portugala do Hrvatske) u kojima se prakticiraju beskonačne “mjere štednje” (od privatizacije zdravstva do istrebljenja mirovina), došlo do radikalne transformacije onda se ona nije dogodila tek u sferi ekonomije, već prije svega u sferi subjektiviteta.
Taj novi subjektivitet najbolje je opisan u “Crnoj knjizi”, tom dokumentu i uvidu u bespuća nove hrvatske zbiljnosti. Kao što ćemo vidjeti iz niza primjera žrtava tzv. “švicaraca”, dug nije tek ekonomska činjenica, on proizvodi odnose, mijenja odnose, raskida veze i obitelji, odvodi čak i u smrt. Postati “poduzetnikom sebstva” ne znači tek, kao u bajci “Američkog sna” ili odsada “Hrvatskog sna”, da svatko može krenuti od nule i uspjeti u realizaciji vlastitih potencijala, već prije svega označava salto mortale koji svakog od nas sada čini odgovornim za vlastiti uspjeh ili prije svega – neuspjeh. Prevedeno u kontekst urušavanja odnosno uništenja “socijalne države”, to u temelju znači da više nije država ta koja će zajamčiti besplatno obrazovanje, zdravstvo ili socijalnu sigurnost, odsada je svaki pojedinac odgovoran sam za sebe (on ili ona valja “investirati” u sebe, u vlastito obrazovanja pa čak i zdravlje ili ljubav).
Zaduženi čovjek, kakav je egzemplificiran u “Crnoj knjizi”, istovremeno je i kriv i odgovoran za vlastiti neuspjeh, on je sada taj koji na sebe mora preuzeti breme ekonomskih, političkih i društvenih neuspjeha “financijalizacije kapitalizma”, upravo one neuspjehe koje je Država prebacila i izvezla (“out-sourcing”-om) u samo društvo. To je razlog zašto u diskusijama o “švicarcima” u pravilu čujemo da su zaduženi sami krivi što su se zadužili, oni su znali ili su barem morali znati u što se upuštaju, nitko nije nedužan! I opet imamo obistenjenje stare Nietzscheove genealogije uslijed koje dug (Schulden) automatski postaje krivica (Schuld).
Paradoks “proizvodnje zaduženog čovjeka” (Maurizio Lazzarato) nalazi se u tome što danas – čak i onima koji su vjerovali u “kraj povijesti” i ultimativnu pobjedu “liberalne demokracije” – postaje jasno da autonomija i sloboda koju je trebala donijeti takozvana “poduzetnička klima” (omiljeni termin “tranzicijske” Hrvatske i svih drugih postkomunističkih društava) uistinu označava još veću ovisnost ne samo o institucijama (tržišta, financija, Države), već ujedno i zavisnost o despotskom Super-egu (“Ja” sam svoj vlastiti šef, stoga sam ujedno i odgovoran za sve što mi se događa!).
Ono što “Crna knjiga”, bilo da se radi o dokumentu Udruge Franak ili najnovijoj predstavi Montažstroja, pokazuje jest da upravo subjektivitet postaje ključna “roba” današnjice. Zaduženi čovjek se “proizvodi” baš kao što se proizvodi automobil, lampa ili sapun. No za razliku od automobila, lampe ili sapuna, zaduženi čovjek ima osjećaje – međutim, i njegovi osjećaji, i njezini snovi, i njihova djeca postaju “robe” u beskonačnom stroju novog zaduživanja. A taj stroj svoju snagu crpi ne iz prošlosti, ne iz sadašnjosti, već iz budućnosti.
Temelj iz kojeg dug nosi svu svoju moć s jedne je strane Krivica, a s druge Vrijeme. Jer što je kredit nego obećanje da će dug biti otplaćen? Ne danas, već sutra. Ili za deset godina. Ili za trideset. U svojoj knjizi o “poeziji i financijama”, Franco Berardi Bifo nas podsjeća da se kod kredita zapravo i ne radi o ničemu drugom nego o “skladištenju vremena”: banke skladište našu prošlost, sadašnjost, ali prije svega našu budućnost. “Njemačke banke”, kaže Bifo, “uskladištile su grčko vrijeme, portugalsko vrijeme, talijansko vrijeme i irsko vrijeme, a sada njemačke banke novac traže natrag. One su uskladištile budućnost Grka, Portugalaca, Talijana i drugih. Dug je zapravo buduće vrijeme – obećanje o budućnosti”.
Grafit koji je godinama stajao na zidu Savske ceste u Zagrebu, taman negdje do povratka generala Ante Gotovine iz Haaga, savršeno oslikava tu našu današnju slijepu ulicu: “Nemamo Gotovinu, jel’ može Mastercard?” Danas imamo i jedno i drugo, samo pravu gotovinu (keš) više nemamo, već živimo u ekonomiji duga. Onaj tko ima moć da utječe na budućnost ujedno posjeduje i ključeve za proizvodnju sadašnjosti. Međutim, i otuda značaj koji u današnjoj Hrvatskoj ima i može imati “Crna knjiga”, onaj tko posjeduje uvid u mehanizme sadašnjosti ujedno posjeduje i ključeve za promjenu budućnosti. Shvatiti crnu knjigu političke subjektivacije koja svoje porijeklo ima u proizvodnji zaduženog čovjeka vjerojatno je jedini izlaz iz današnje kažnjeničke kolonije.