Sigurna sam da me razumijete: rad Montažstroja, kako vrijeme prolazi, sve je važniji. S obzirom da moram dodati i “da, tako je, nažalost!”, evo ipak mali info.
Ljepša strana života nikad nije bila umjetnički interes Boruta Šeparovića, kazališnog autora i redatelja, osnivača amblematskog angažiranog teatra Montažstroj (1989.). Njegove predstave i dokumentaristički projekti sa stvarnim ljudima gledatelja suočavaju s gorkim društvenim situacijama i devijacijama: od beskućništva i nezaposlenosti do (tobožnje nepogrešivosti) nacionalne mitologije, od (uskraćenih) ženskih prava do komodifikacije, pa i bjutifikacije društvenog bunta do socijalne nesigurnosti, siromaštva, starenja, napuštenosti.
I, najnovije, projekta o usamljenosti u vremenu visoke tehnologije, “Sami zajedno”, čiji je “nulti” broj prikazao samim krajem prošle godine javnim čitanjem SMS ljubavnih poruka koje su on i njegova partnerica Ana Prolić upućivali jedno drugom… a čime bi se projekt trebao nastaviti govori, među ostalim, u ovom intervjuu. Rođen je u Zagrebu 1967., kazališno je djelovao u Zagrebu i u inozemstvu – u Nizozemskoj je živio od 1997. do 2002. Dobio je brojne domaće i inozemne nagrade.
‘Sami zajedno‘ je tek početak većeg projekta.
– Nazvao bih ga trailerom projekta ‘Ministarstvo usamljenosti‘. To i nije samo kazališni projekt, nego interdisciplinarni, tema je danas sveprisutna usamljenost za koju i ne znamo koje su joj sve posljedice, bavi se, zatim, pronalaženjem ‘sigurnog mjesta‘, u fizičkom smislu, na kojem bi se umjetnici, ali i psiholozi, psihijatri, sociolozi, mogli susretati s ljudima koji se osjećaju usamljeni.
Iako, možemo to gledati i drukčije: eksplozivna, posvudašnja digitalizacija sprečava mogućnost da ostanemo sami sa sobom.
– Da, ona nam često daje taj osjećaj, ili privid umreženosti, dostupnosti, povezanosti s drugima, a na kraju dana… ostavlja nas na točki na kojoj smo i počeli. Pa je pitanje je li ona izvor ili rješenje problema. Važno je reći – lako je targetirati usamljenost u najstarijoj generaciji, ali usamljenost među mladima je činjenica koju treba zahvatiti. I, jasno razlikovati usamljenost od samoće. Samoća može biti izbor, usamljenost je osjećaj koji nije izbor.
I – nije lako priznati usamljenost…
– Nimalo!
Sveprisutna je, a tabu.
– Ljudi je zaista teško priznaju, prije svega samima sebi. Zato je jedan od segmenata koji me jako zanima sram, jer je sram kao emocija jako prisutan, teško se utvrđuje, a poguban je jer upravo je on taj koji nas sprečava da priznamo usamljenost. I zato nećemo napraviti web stranicu na kojoj ćeš priznati usamljenost, nego ćemo pokušati doći do fizičkog mjesta susreta. K tome – možda bi tek stručno istraživanje, koje bi proveli sociolozi, psiholozi, neka agencija, lokalno ili nacionalno, pokazalo koliko su ljudi doista usamljeni.
Sjećate se, kad smo bili mladi, postojali su ‘plesovi za samce‘, to je nama bilo smiješno…
– Da… ali ti su ljudi plesom tražili vezu! Danas uopće ne znam ‘model‘ nadilaženja usamljenosti. Svrha našeg projekta je i traganje za njim. Zajedno sa stručnjacima izgraditi modele, a da umjetnost dodatno ponudi drugi ugao, ludički, od suhe znanosti ili zdravstvene skrbi.
Vaše iskustvo usamljenosti? Umjetnost obično proizlazi iz vlastitog iskustva…
– Kad sam bio možda najusamljeniji, to sigurno nisu bili trenuci u kojima bih nekome rekao: Al‘ znaš, zapravo, ja se osjećam jako usamljeno. To zvuči kao da sam imao tešku depresiju, ali nisam – u svakom slučaju, nisi se spreman ni s kim sresti, ni razgovarati, pa radije izmisliš, slažeš, da imaš puno posla… govorim sad o sebi, o bijegu od stvarnosti u kojoj se nisam najbolje nosio sa sobom. Recimo, kad sam živio u Nizozemskoj, ponekad bi prva osoba koju bih u danu sreo bila blagajnica, predvečer u supermarketu. U tim trenucima mi je pomogla i psihoterapija.
U karijeri, bavili ste se ozbiljnim pa i mučnim, i zlokobnim trenucima društvene stvarnosti. Danas ih ima napretek: rat u Ukrajini, inflacija, socijalna nesigurnost, opće osiromašenje u Hrvatskoj, osim za mali postotak antipatično privilegiranih, klimatske promjene, da, i usamljenost… Koji vam se čini najzlokobnijim?
– Nije mi toliko bitno da se bavim nečim što je bolno i mračno, koliko je li u onom što nas naizgled ostavlja nemoćnima ipak možemo nešto učiniti, osnažiti se da se suočimo s time. Možda će odgovor biti da ne možemo. Ali ne pristajem na to da ne učinim ništa.
Dakle, što je najtoksičnije? Recimo, socijalna nesigurnost iz koje neminovno proizlaze brojni drugi problemi…
– Da, možda ta nejednakost, osiromašenje… netko će reći, pa mi smo puno bogatiji nego prije 200 godina, ali onda je tu pitanje distribucije tog bogatstva. U nevjerojatnom obilju koje nam tehnologija daje ljudi žive ispod praga siromaštva, čak i u našoj zemlji, da ne govorimo globalno… i tu mi se čini da je prilično nezgodno kad se mirimo s tim da živimo u tobože ‘jedinom mogućem‘ sustavu, kapitalizmu, jer socijalizam je, naizgled, eto, povijesno propao. Ja bih korijen zla tražio u toj nejednakosti koja je sustavna, a ne slučajna, i pitanju – može li se to promijeniti. I je li, s obzirom na klimatske promjene i bjesomučno trošenje resursa, za to prekasno?
Hoćete li se ikada stvarno politički angažirati?
– Ne. Dovoljno sam politički angažiran.
OK, ali postoje političke stranke…
– Ne bih se ja tamo dobro osjećao, mislim da mogu puno više napraviti za zajednicu ovako, nego putem stranačke pripadnosti.
Kad ste osjetili da je neka vaša predstava, projekt, imao utjecaja na društvo?
– Ovisi kako se gleda. Dobro je to pitanje. Najčešće bih rekao – ne, ne, to nije imalo onaj efekt koji bi si čovjek poželio, ali ako staviš to u neku perspektivu, možda taj rezultat i nije bilo ono ključno. Neke smo stvari, ne samo za publiku koja je gledala, nego i u medijima, ipak dovoljno problematizirali, sad mogu nabrajati projekte…. Neki nisu napravili apsolutno ništa…
Stvarno ste pošteni u autoprezentaciji. To je danas rijetkost, ako ne i nepostojeća stvar!
– Možda… Uspješnim bih ocijenio, možda i na jednoj zagovaračkoj razini, projekt Timbuktu, 2008. godine, gdje smo imali konkretan učinak u udomljavanju životinja, i svi su mogli osjetiti što znači beskućništvo… ‘Generacija 1991. – 1995.‘ – u ZKM-u je igrala 70-ak puta – osvještavala je o Domovinskom ratu i s tom smo predstavom putovali u Sarajevo, Beograd, Ljubljanu, Mađarsku, Njemačku, Beč… u Hrvatskoj je igrala još samo u Rijeci, a šteta što nije igrala u nekim žarištima, poput Vukovara, ili Mostara, ili Banje Luke u BiH… Sve je određeno sredstvima i određenim tipom kulturne politike, i to je teško promijeniti. Ubrojio bih tu i projekt ‘55+‘, o starijoj populaciji, odnosno film ‘Potrošeni‘ pa i ‘Cijankalij‘, o tematici ženskog prava na izbor.
Koju društvenu promjenu nabolje smatrate ipak mogućom… kad je već revolucija postala ‘Another Fine Myth‘, kako bi rekao Asprin.
– Teško pitanje… bojim se da ću zazvučati jako pesimistično. Instant rješenja nema, problemi su duboki, strukturalni, taj neki modernistički, utopijski horizont teško je vidjeti u 21. stoljeću kad sve izgleda distopijski, pa onda i umjetnost može zahvaćati samo distopijske momente. To u ovoj mojoj fazi života, u kojoj svoj život pokušavam gledati od dana do dana i vidjeti što mogu dobro napraviti u danu, u toj fazi sam skromnih očekivanja i od sebe i od okoline… Iako, svesti se na to da ‘ako mijenjamo sebe, promijenit ćemo i svijet‘ – ne, ne želim to.
Imali ste, naime, prije godinu i pol infarkt.
– Pa moram svakako pripaziti na svoje zdravlje, svoju okolinu, najbliže… to je moje trenutačno rješenje, ali ne, nije rješenje za koje ste me pitali.
Dobro ste se oporavili.
– Nisam prestao pušiti, ali sam smanjio na trećinu. Zdravlje mi je i bolje nego što je bilo, ali ja sam puno svjesniji koliko su stvari krhke.
Koliko je život loman…
– I što ti se priprema, ali ti to ne vidiš. Rekao bih da sam OK, pokušavam paziti da nemam previše stresa. Taj infarkt, u kojem sam tri puta bio klinički mrtav, doživio sam kao lekciju… Nisam religiozan pa sam ne znam kome, ali beskrajno sam zahvalan za svaki dan ovdje u kojem mogu napraviti nešto dobro. Ovo nikad ne bih izgovorio prije infarkta.
Dotle je došlo? Pa što je bilo prije?
– Što je bilo… jednostavno, ne misliš o tome… A sad, drago mi je da sam ovdje, skoro pa sve me veseli, ne veseli me naravno nepravda i patnja, ali stvari koje ne mogu riješiti, ne mogu riješiti, i to je tako.
Uvijek ste bili jako ozbiljni, ozbiljno shvaćali svoj posao, svoju misiju…
– Sve to stoji, i sad sam ozbiljan, ali pokušavam da me to ne određuje. Ne mogu vam opisati koliko mogu uživati u tome da jednostavno budem, da sjedim na terasi, gledam sunce, sunce gleda mene, i jako je to dobro. I biti s nekim koga zaista voliš, još bolje. Najiskrenije. Možda sam sve to mogao i prije, ali nisam toga bio svjestan, ili nisam to znao cijeniti.
Uživanje vam ne kvari pomisao na situaciju samostalnog umjetnika, i sigurno tešku 2023. godinu?
– Prvo sam se suočio s tim što znači biti nezavisni umjetnik u pandemiji, onda što znači biti umjetnik na bolovanju. Godinu dana. Onda sam prvi put osvijestio kolike su naše plaće. Važna je trenutačna inicijativa da se naše mirovine izjednače s mirovinama umjetnika u institucijama, i ne vidim nijedan razlog da to ne bude. A stvarno je suludo da su umjetnici tijekom krize 2008./2009. pristali da se naš koeficijent sa 1,2 smanji na 0,8 i da tako ostane dan danas.
Zatim, potpore koje se dobivaju za projekta od Ministarstva i Gradskog ureda za kulturu, koliko god je dobro da postoje, uopće nisu usklađene s inflacijom, nego su i dalje na razini otprije 10 godina… kad su minimalne plaće bile gotovo dvostruko manje. U svemu tome, doista ne mogu reći što će Montažstroj napraviti u 2023. godini. Pitanje je na koji način pojedinac može opstati u toj situaciji i koju količinu stresa mora podnijeti…
Umjetnik u pandemiji, umjetnik na bolovanju, a Kafka je ostavio neke upute Umjetniku u gladovanju… Studirali ste komparativnu književnost. Koje su vam knjige i danas uvijek nadohvat ruke?
– Bitne knjige?
Da, ima ih svatko tko je završio taj folirant studij, tako ga je nekako zvao Igor Mandić, naravno, i sam komparatist iz prvih generacija…
– Sad da ne zvuči kao neko pre**ravanje…. Naravno, Majakovski.
‘Oblak u hlačama‘?
– Ma, sve! Ok, nije sve, ali – sve. Majakovski zauvijek! Pa Dostojevski, posebno ‘Bjesovi‘. I još, uz uzglavlje…
Nećemo o ‘uzglavlju‘, prije Drugog svjetskog rata govorilo se da ‘svaki pošteni Nijemac ima na uzglavlju ‘Mein Kampf‘‘.
– Mogao bih reći Marxov ‘Kapital‘… ili, u zadnje vrijeme David Graeber, recimo ‘Dug‘ ili ‘Besmisleni poslovi‘. Preminuo je, nažalost. Pa još jedan autor koji se, nažalost, ubio, Mark Fischer…
Ajoj… nisam znala, čak sam i nešto malo pisala o njegovoj knjizi ‘Kapitalistički realizam‘, gdje je uvidio da je bipolarni poremećaj inherentan kapitalizmu.
– Bavio se odnosom kapitalizma i depresije… pa sad…
Imate li vi nekih strahova u životu?
– Dobro me pitate… biti u poslu u kojem jesam nosi stalnu neizvjesnost. Velika većina nas je na jednu ili dvije plaće od osobnog bankrota. Naročito ako je netko u kreditu. To strašno mjesto na kojem se nađeš u trenutku kad ne možeš raditi… normalno je imati strahove. I sigurno ih imam, u pogledu kvalitete života za sebe i najbliže… A možeš se, naravno, bojati i starenja.
Pa bojite li se starenja?
– Mogu vam reći, poslije ovoga što mi se dogodilo, infarkta – sigurno manje. Naravno da te je strah, recimo, da ne postaneš biljka, da se netko mora brinuti za tebe, jer ulaziš u tu dob, i samo ako se praviš blesav, nećeš se toga bojati. S druge strane, mislim da ima nešto u tome da živiš svaki dan, dan po dan, najbolje što možeš… to mi je jako važno. I pitam se, da, koliko se mogu nositi sa stresom, i koliko se još dugo mogu nositi sa stresom. Umoran sam. Umoran od stresa. I zanimaju me i neke druge stvari osim stalnog stresa. I ako me pitate bih li se bavio politikom, nikako ne, jer mi je jasno da je to stalni izvor stresa.
Koje su to još stvari… osim stalnog stresa?
– Neko lijepo putovanje, rad, naravno, ali dobar rad, dobra suradnja, ne pod stalnim stresom. Pritiskom, velikim očekivanjima, mojim i tuđim… Beskrajno me veseli istraživanje raznih tema, čitanje, to su stvari koje mi ne proizvode nikakav stres, zaokupe te intelektualno i emotivno, pa druženje s prijateljima…
ALTERNACIJE:
– Komunistički manifest ili dadaistički manifest – komunistički manifest
– Komunistički manifest ili Povelja o pravima čovjeka i građanina (1789.) – komunistički manifest
– Pranje suđa ili čišćenje poda – pranje suđa
– Mulholland Drive ili Sunset Boulevard – Mulholland Drive
– Brigitte Bardot ili Marilyn Monroe – to sam sve stavio u neki spam… Bardot
– kapitalizam ili socijalizam – socijalizam, bez upitnika!
– Marx ili Freud – Marx
– punk ili rock – punk i progresivna elektronika
ASOCIJACIJE:
– solidarnost – zajednica
– revolucija – crvena
– radnik – zaboravljen
– ljubav – najvažnija… i zdravlje
– žena – moja žena
– sloboda – precijenjena
– seks – super
– kršćanstvo – i socijalizam
– bog – ja sam agnostik
– kraj – bio sam tamo
