HRVATSKI SLUČAJ HINKEMANN prvi je MONTAЖ$TROJEV projekt zamišljen kao “model-predstava” odnosno projekt stvoren u lokalnoj zajednici za lokalnu zajednicu, kako bi u izravnom radu s marginaliziranim društvenim skupinama ukazao na mogućnost pravednijeg društvenog sustava. Kasnije predstave MONTAЖ$TROJA oblikovane su prema modelu utemeljenom tijekom rada na ovom neostvarenom projektu.
Projekt HRVATSKI SLUČAJ HINKEMANN inspiriran je Tollerovom dramskim tekstu “Der deutsche Hinkemann”. Tekst opisuje čovjeka koji je u ratu izgubio genitalije, a time i plodnost. Njegov pobjednički povratak u društvo koje ga veliča kao heroja urušava se zbog nevidljive rane koju nosi na sebi zbog čega mu u konačnici propada brak. HRVATSKI SLUČAJ HINKEMANN zamišljen je kao “community art” projekt u kojem je trebao sudjelovati niz umjetnika, sociologa, psihologa, teoretičara i novinara. Kroz višemjesečni period u projektu su trebali sudjelovati hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-a koji bi na jedinstven način dobili priliku progovoriti o vlastitoj traumi te se osnažiti i ohrabriti u procesu umjetničkog stvaranja. Zbog izostanka dostatne financijske podrške projekt nikada nije realiziran.
HRVATSKI SLUČAJ HINEKEMANN bio je zamišljen kao kulturni (multidisciplinarni) projekt koji na eksperimentalan način istražuje implikacije “post-traumatske stvarnosti”, i mogućnosti umjetničke akcije koja ima (barem lokalno) mjerljive učinke. U idejno-tematskom nastavljanju na dramski tekst Ernsta Tollera “Der deutsche Hinkemann” (koji govori o problemima vojnika, kojeg je rat učinio impotentnim, odnosno povratnika u društvo čije su vrijednosti porušene) namjeravali smo započeti potragu za hrvatskim Hinkemannom. Projekt je trebao započeti u Zagrebu, te se provoditi u još pet hrvatskih gradova. Ovaj projekt bi koristio 2 temeljna pristupa: jedan je osobni rad s pojedincima ili manjim ciljanim grupama, a drugi je zagovarački rad kojim bi se utjecalo na promjenu stavova u javnosti, zauzimanja aktivnog određenja spram ove problematike, kako pojedinaca, tako i tijela zakonodavne vlasti. Njegov primarni cilj je bio re-aktualiziranje i aktivno propitivanje zapostavljene problematike. Stradalnici, kao ciljana skupina, tijekom procesa trebali su postati suradnici i su-kreatori umjetnika u pokušaju senzibiliziranja šire javnosti za njihove specifične probleme i načine na koji se ovi problemi reflektiraju na širu društvenu zajednicu. Projekt bi pokušao zadobiti što širu medijsku pozornost, a njegova medijska zastupljenost bila bi pokazatelj promjene u društvenoj prezentaciji i recepciji ovog problema. Strategije i metode razvijene u okviru ovog projekta bile bi sistematizirane u model, a isti bi, uz otvorene mogućnosti preinaka, bio ponuđen ostalim regijama koje su direktno ili indirektno bile pogođene ratom.
