Godine 1982. Vito Taufer u Slovenskom je mladinskom gledališču režirao predstavu Klasni neprijatelj prema tekstu Nigela Williamsa. Kultna predstava zapamćena je kao jedinstvena u energiji izvođača, naturalističkom nasilju te stvarnom prikazu obijesti mlade besperspektivne generacije. U to vrijeme truljenja socijalizma, pojmovi bratstva i jedinstvan brišu se polako ali neopozivo iz društvene svijesti da bi ustupili mjesto herojskom individualizmu.
Trideset godina poslije Borut Šeparović stvara re-/de-/konstrukciju predstave KLASNI NEPRIJATELJ u vrijeme kada više nije moguće nedvosmisleno uprijeti prst u klasnog neprijatelja. On prožima sve pore suvremenog društva, a njegovo se djelovanje očituje u nedostatku solidarnosti, u življenju po tvrdim kanonima neoliberalnog kapitalizma u kojem je svatko prepušten samome sebia novac postaje jedina legitimni društvena opsesija. Na školskoj ploči koja je poslužila i kao projekcijska površina za prezentiranje video isječka originalne predstave iz 80-ih glumac ispisuje riječi “Omladina – Sila društva”, sintagmu koja iz današnje perspektive zvuči neuvjerljivo i lažno. Sav scenski inventar učionice postaje objekt iskaljivanja bijesa glumaca koji uništavaju sve do čega se domognu metalnim palicama. Predstava se dotiče pitanja mogućnosti revolucije te učinka današnjih prosvjednih previranja. Dugotrajnom i iscrpnom listom pitanja glumci prokazuju mehanizme današnjeg društva unutar neoliberalnog poretka upirući prstom u članove publike kako bi osvijestili pojedinačnu odgovornost svakog pojedinca. Re-/de-/konstrukcija KLASNI NEPRIJATELJ pokušaj je slojevitog i višeznačnog raslojavanja društvene slike danas, slovenske ali i globalne.
