Ovo nije predstava o građanski dresiranom, lijepo odgojenom Miroslavu Krleži, kakvog su uparadili vodeći intelektualci građanske provenijencije… Ovo je predstava o sustavnom dokidanju društva brisanjem bitnih riječi iz hrvatskog i drugih europskih jezika: socijalizam, samouprava, radnik, radničko vijeće, kapitalist, vlasnik sredstava za proizvodnje, rob, utopija, dijalektika, Narodnooslobodilačka borba…
“Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo” je predstava inspirirana radikalno kritičkim duhom Miroslava Krleže. U ovoj predstavi Krleža uskrsava, jer kazalište je jedina institucija čovječanstva u kojoj uskrsnuće jest moguće. U tome se krije bit njegove političnosti. U njemu je utopija moguća.
Krleža koji se pojavljuje u ovom kazališnom djelu je onaj izbrisani Krleža, Krleža proleter i proleterski pisac, ateist, komunist, dapače, lenjinist, i Jugoslaven. Krleža je Zagrebu isto što i Eshil staroj Ateni: Čovjek koji djeluje i živi za “polis” u kojem jest, boreći se za njegove najbolje mogućnosti, usprkos uskogrudnom realitetu.
U ovoj predstavi govori se o zastavama kao takvima – bez metafore. Krleža, svo vrijeme svoga dugog vijeka u Zagrebu, proživio je pod brojnim imperijalnim, nacionalnim i ideologijskim zastavama. Živio je tako u nekoliko država na istome prostoru, pod nekoliko zastava u istome narodu, s različitim himnama tih istih ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo. A živio je svoj život po logici perspektive za doba kad zastava neće biti, jer one neće biti potrebne.
