Nastala po istoimenom predlošku Paula Austera, TIMBUKTU je angažirana predstava za mlade koja izravno tematizira društveno otpadništvo kroz priču o odnosu beskućnika i njegovog psa. U projektu TIMBUKTU psa ne reprezentira glumac već mu samo posuđuje glas. Pozornica tijekom 45 minuta ostaje potpuno prazna, a jedino zbivanje čine pomno planirane kretnje treniranog psa koje se sjedinjuju s glumčevim glasom iz publike. U ovom monologu za psa na pozornici kojeg izgovara glumac u publici izranja mitsko mjesto Timbuktu u kojem su svi, pa čak i psi i ljudi ravnopravni, upravo kao suprotnost svega onog što danas čini neoliberalni poredak.
Predstava kojom se doslovce daljinski upravljalo iz gledališta svoju kulminaciju doživjela je spuštanjem željeznog kaveza i pojavljivanjem dvanaest pasa iz skloništa za napuštene životinje na sceni. Prodor realnog zaokružuje se pojavljivanjem stvarnih beskućnika na stepenicama gledališta koji u predstavi reprezentiraju sami sebe. Ova predstava progovorila je o osjetljivim pitanjima današnjice: o napuštenim psima, ali i napuštenim ljudima, o brizi i nemaru za one koji žive blizu nas i pokraj nas, ali od kojih skrećemo pogled, te o ulozi odgovornosti svakog od nas. Uz to, Timbuktu je organizacijski izuzetno zahtjevan i kompleksan projekt koji je za svoju realizaciju zahtijevao zajedničku platformu i koordinaciju niza institucija, udruga i volontera. Iako priča nije imala klasični happy-end, predstava je ponudila mogućnost jednog posve novog sretnog završetka – mogućnost da se udomi dvanaest pasa iz Skloništa za napuštene životinje. Troje psećih beskućnika je nakon ove predstave udomljeno, dokazujući da kazalište može imati izravne učinke na sredinu u kojoj živimo.
