Zbog velikog interesa publike na prve dvije izvedbe i činjenice da se postavilo puno više pitanja nego što je bilo vremena za odgovoriti na ista, MONTAЖ$TROJ, PRiredba Studio i prostor kreacije URANIA pozivaju vas na događaj SAMI ZAJEDNO, u nedjelju 11. prosinca, u 19. sati. Za razliku od prve dvije izvedbe, ovog ste puta u interakciju umjesto stručnjaka, pozvani upravo vi – naša publika.
Koliko sati dnevno provodite na pametnom telefonu? Pišete i/ili primate puno poruka? Uvijek ste dostupni, ali se često osjećate usamljeno?
MONTAЖ$TROJ pred vas stavlja izazov, bez obzira jeste li single ili u paru, da se odvažite se na sudjelovanje na ovom važnom projektu. Pročitajte naglas poruke vašeg partnera, ljubavnika, prijatelja dok on/a čita vaše. Pozvani su svi. Bez obzira na dob, rod, spol i profesionalnu ili seksualnu orijentaciju…
Izazivamo vas da s nama i publikom podijelite svoje poruke, i na takav način sukreirate događaj SAMI ZAJEDNO.
Ukoliko vam je to ipak previše, Ana Prolić i Borut Šeparović će vam čitati svoje poruke do iznemoglosti. 2 mobitela. 2 zaslona. 1 kamera. 360 stupnjeva. Ona čita njegove poruke koje je primila. On čita njezine.
Osvijestimo zajedno koliko smo sami. Zamijenimo mjesta, zamijenimo perspektivu.
Prijave se zaprimaju na e-mail adresu info@montazstroj.hr
U sklopu prve dvije izvedbe, 4. i 5. prosinca u prostoru kreacije URANIA, održan je dokumentarni performans (docu-formance) SAMI ZAJEDNO. Glavni “protagonisti” Ana Prolić i Borut Šeparović, pred zainteresiranom publikom i pozvanim stručnjacima čitali su poruke koje su uputili jedno drugom putem mobilnih uređaja i na takav način otvorili brojna pitanja koja se tiču usamljenosti, fenomena čije posljedice postaju socijalno, zdravstveno i političko pitanje. Spaja li ih tehnologija, ili ih zapravo razdvaja? Doprinosi li komunikacija preko zaslona razumijevanju ili produbljuje nesporazum? Mogu li zaista podijeliti osjećaje na ovaj način? Imaju li osjećaj da je onaj drugi uvijek tamo? Štiti li ih ova komunikacija od bliskosti? Osjećaju li se usamljeniji? Vide li jedno drugo? Čuju li jedno drugo? Prepoznaju li jedno drugo? Na ta i još brojna pitanja pokušali su se pronaći odgovori.
Nakon interakcije koja je bila terapeutske, participativne i edukativne prirode spisateljica, kolumnistica i psihoterapeutkinja Milana Vlaović Kovaček istaknula je važnost publike u cijelom procesu: “Uz sve što smo iz sociološkog i psihološkog ugla uspjeli reći, uistinu je važna bila reakcija publike; pa je jasno da je otvorena ključna i prešućena društvena tema na kojoj će u budućnosti, sami i zajedno, raditi šire, dublje i dalje”. Domagoj Bebić, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu optimistično je zaključio kako mu je ovaj projekt otvorio oči i pokazao koliko ljudi zapravo žele biti aktivni oko međusobnog uključivanja i kako vjeruje da će se zahvaljujući ovakvim projektima nastaviti promišljati ova važna tema. Novinarka i urednica Ivana Antunović Jović smatra da je ovaj projekt potreban našem društvu, ne bismo li dobili odgovore na pitanja zašto je usamljenih danas sve više i o kakvom je to neprirodnom okruženju riječ, ako kažu da je usamljenost prirodna reakcija na neprirodno okruženje čovjeka. Leo Rafolt, redoviti profesor izvedbenih studija, kazališne teorije i transkulturalnih studija na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku između ostalog, izjavio je: “Naoko jednostavan performativ čitanja poruka, raskrinkava nelagodu svake medijski posredovane komunikacije. Performans njihova ponovnog utjelovljenja možda je pokušaj vraćanja ljudskosti komunikaciji, kao u nekom utopijskom pokušaju okretanja ljudi od tehnologije u korist digitalnog manjka, a analognog viška povezanosti. Ako se pokušamo ponovno povezati na ljudskoj razini, možda ćemo početi stvarati bolje ljudske odnose, umjesto da se oslanjamo na tehnologiju da uspostavi te veze umjesto nas.” Psihologinja i psihoterapeutkinja Ana Perović smatra da nas ovaj projekt podsjeća da je krajnje vrijeme za kolektivni dijalog o ovim temama i postavlja pitanja, “U svijetu sveprisutne umreženosti jesmo li zaboravili kako da budemo sami sa sobom? Možemo li bez vremena sa sobom zaista biti s drugima? Ili smo se počeli zadovovoljavati površnijim interakcijama u kojima doziramo način izlaganja? Koliko smo zajedno, a sami?”