Mladu splitsku glumicu Reu Bušić oni koji redovito zalaze u Kinoteku pamte kao uvijek nasmijanu i dobroj preporuci sklonu biljeterku. No to je samo jedna mikrocrtica iz njene, za jednu tridesetogodišnjakinju, raznovrsne karijere jer gledali smo je do sada u nekoliko kazališnih projekata i kratkih filmova, a nakon pulske premijere, danas i sutra gledat ćemo je i u zanimljivom projektu Boruta Šeparovića “Solaris dva” u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje tom izvedbom postaje mjesto susreta triju stvarnosti – filmske, izvedbene i računalno generirane.
Naime, predstava se nadovezuje na roman “Solaris” Stanislawa Lema i istoimeni film Andreja Tarkovskog, otvarajući teme drugosti i samospoznaje kroz motiv “gostiju” odnosno povratnika koji nisu odgovor, nego ogledalo. U ovoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet s tajanstvenim oceanom, nego digitalna infrastruktura, svojevrsni algoritamski “ocean” koji posreduje našu percepciju, navike, želje i strahove. Zvuči složeno? Rea Bušić sve nam je pojasnila.
Predstava “Solaris dva” premijerno je predstavljena u Puli – kakvi su dojmovi s premijere?
“Solaris dva” je predstava u kojoj gledatelj stalno donosi odluke hoće li gledati filmsko platno, monitore s renderiranim licima na filmu ili živu izvedbu glumaca. U tom smislu publika je istovremeno bila i zbunjena i uvučena, a mi smo svjesno išli prema tom osjećaju predoziranosti, da osjete kako je kad informacijama nema kraja i kad stalno moraju birati na što će se njihova pozornost hvatati. Ono što mi je najdraže jest to da, unatoč svim ekranima i tehnologiji, nije pobjegao fokus s onoga što je i Tarkovskom i Lem-u stvarno bitno: savjest, krivnja, čežnja, odnos. Najjači pokazatelj drama bila je tišina publike, njihova gusta koncentracija u kojoj se osjetilo da su unutra, s nama.
U “Solarisu” tumačite lik Hari, koji je opipljivo prisutan na sceni, a suštinski je fantazija. To mi se čini izrazito aktualno u svijetu u kojem se ljudi zaljubljuju, primjerice, u AI asistente. Kakav je vaš odgovor na pitanje koje ovaj komad postavlja – je li ljubav sastavljena od sjećanja i algoritama manje stvarna?
To je malo trik pitanje. Ljubav ljudi je sama po sebi na neki način algoritamska. Ponavljamo obrasce. Živimo od sjećanja, projiciramo, dopunjujemo vlastite rupe i nesavršenstva iz nesigurnosti, tražimo poznato i potvrdu. Hari je ekstremna verzija toga: ona je na početku fizički odraz Krisovih sjećanja. I film i roman imaju mali, brutalno precizan primjer koji pokazuje manjkavost ljudskih sjećanja: Harijina haljina se ne može otkopčati jer u Krisovu sjećanju nije postojao taj detalj. U današnjem kontekstu Hari je izrazito aktualna. Mi više ne živimo samo metaforu zaljubljivanja u projekciju, nego živimo u vremenu u kojem se ljudi emotivno vežu uz algoritme, uz glasove i sučelja koja se ponašaju kao da ih razumiju. Jedna osoba je aktivna, i pitanje je koliko zapravo aktivna, a drugo zrcali potrebe te osobe. I to me podsjeća na ono što je Erich Fromm 1956. objavio u svojoj knjizi “Umijeće ljubavi”: temeljna zabluda o ljubavi je intenzivna potraga za idealnim partnerom uz manjkavost vlastite zrelosti. On također u svojim djelima piše kako su za ljubav potrebni briga, odluka, odgovornost i sposobnost da drugog i sebe vidiš, voliš i poštuješ kao zasebno biće. “Solaris” se isto bavi tim pitanjima. Zanimljivo je da se u “Solarisu” Hari postepeno osamostaljuje, donosi vlastite odluke, razvija suosjećanje i izgovara: “Ja ga volim, ja sam čovjek.” Mislim da nijedna simulacija, koliko god uvjerljiva u današnjem svijetu, ne može do kraja zamijeniti stvaran odnos između dvoje živih ljudi. Ona može biti samo privid bliskosti, jednosmjerna igra s čovjekovim osjećajima.
Hari u filmu Andreja Tarkovskog ostala je zapamćena po interpretaciji Natalije Bondarčuk. Koliko vam je taj kultni film bio inspiracija, a koliko ste pokušali pobjeći od njega?
Nemam osjećaj da se od Tarkovskog može pobjeći. Mi smo stalno u dijalogu s tim materijalom, radimo s filmom na sceni kao s ravnopravnim partnerom. Natalijina izvedba je kultna i ona sama u intervjuima izjavjuje kako joj je to najdraža uloga. Važnosti svega valja dodati da je upravo ona s trinaest godina pročitala i obožavala Lemov roman i ponudila ga Andreju Tarkovskom na čitanje, ne znajući da će za pet godina doći na audiciju za njegovu adaptaciju “Solarisa” i igrati u filmu. Njezina izvedba je emotivno nabijena, fizički vješta, bez zadrške, i osjeti se da je kompletno unutra. Imala sam veliko strahopoštovanje prema njoj. Moj zadatak bio je ispoštovati njezinu interpretaciju i pronaći svoj život unutar toga, prodisati to. Krupni planovi i detalji u filmu stvorili su i dodatnu intimu njezina lika, koju je zahtjevno prenijeti u kazalište, ali nama je tu dosta pomogao mikrofon, kojim smo mogli stvarati veće nijanse u glasu. Tijekom procesa imali smo i probe na kojima smo Sven Medvešek i ja čitali “Martirologijum” Andreja Tarkovskog i memoare “Jedini dani” Natalije Bondarčuk. Ispostavilo se da je ona patila od sindroma Hari. Bila je nesretno zaljubljena u Tarkovskog i to je ostavilo golem trag na njezinu psihu. Glumci se u nekom trenutku poistovjete s onim što igraju. Mi smo radili s brehtijanskim odmakom, tehnološki smo jako svjesni postupka, ali svejedno si čovjek, svejedno upisuješ sebe.
Rad s Borutom Šeparovićem često uključuje mnogo eksperimenta. Kako je izgledao proces proba i koliko se razlikovao od vašeg dosadašnjeg kazališnog iskustva?
Svakako ću proces pamtiti po velikoj disciplini i slobodi. Borut nam je od početka jasno komunicirao ideju predstave i bilo je opipljivo koliko mu je kolektiv važan. U ovakvom procesu, a i kazalištu općenito, ego je smetnja, a taština dovodi do raspada zajedničkog jezika. Često se u našem poslu autentičnost koristi kao izgovor za manjak discipline ili za površnost pa se predstava onda pretvori u pojedinačnu izvedbu koja razbija kolektiv. Ovdje se to nije moglo. Ovdje se autentičnost morala graditi kroz strukturu. Postupno učenje na stroge parametre dalo nam je ekstremnu brzinu uranjanja u scene. Cijeli projekt bio je velika igra, stvarno imam osjećaj da sam dio mentalnog stroja. Stalno pratim tehnologiju kojom smo okruženi, ali dišem svoje unutar nje. U prvoj fazi u Zagrebu krenuli smo od adaptacije predloška uz pomoć dramaturga Filipa Rutića. Jedna od ideja bila je težnja po zvučnosti kako bi hrvatski predložak bio što sličniji originalnom scenariju Andreja Tarkovskog. Nakon toga smo ušli u postupak sinkronizacije, lovili ritam, melodiju, boju glasa, dah glumaca. Zanimljivo je da su neke uloge u “Solarisu” naknadno zvučno sinkronizirali ruski glumci koje ne vidimo u filmu, što je naš postupak sinkronizacije još više učinio točnijim smjerom. U jednom trenutku stali smo na noge i počeli prisvajati sve što glumac radi u svojoj filmskoj izvedbi: geste, facijalne ekspresije, pogled, intenzitet i trajanje pokreta. Kad smo došli u Pulu, morali smo prigrliti veličinu scene. Brojali smo korake naših glumaca, pratili smjer njihova kretanja i prevodili izvedbu na prostor velike scene INK, gledali što se može upisati u pauze na filmu i postupno otkrivali kako izvesti taj postupak montaže filma uživo. Borut mi je često govorio da dišem, da budem. Bio je vanjsko oko, podsjećao me na detalje i fizičke karakteristike Natalijine izvedbe, podsjećao na kontrastnost koju Bondarčuk ima u odnosu na ostale glumce. Postoji taj detalj plan Krisova uha u filmu, suptilan podsjetnik da je sluh jedino čovjekovo osjetilo koje je stalno otvoreno. I nama kao glumcima u ovoj predstavi uho je jedno od glavnih izvedbenih sredstava. Cijelo vrijeme u slušalici imamo ruski original svih partnera na sceni, moramo osluškivati partnere uživo i filtrirati bilo kakav šum koji se dogodi po putu kao rezultat žive izvedbe koja je nepredvidljiva. To je ujedno eksperiment ostajanja živog i prisutnog u mreži strogih orijentira i partitura.
U predstavi se susreću tri verzije Hari – filmska, kazališna i računalno generirana. Jeste li imali ikakav unutarnji otpor prema tome da vašim likom upravlja AI? Kako je to utjecalo na vaš doživljaj sebe na pozornici?
Mi umjetnu inteligenciju, htjeli to ili ne, koristimo svaki dan: mobitel će ti sam zagladiti bore, filtri i renderi postali su dio identiteta na društvenim mrežama… Privatno volim analogno, opipljivo, još pišem razglednice i pisma, ali nemam neki instinktivno “ne” prema digitalnom. U ovom projektu taj sam postupak prihvatila i prigrlila kao dio koncepta. Deepfake nije neutralan alat. Ono što nudi stvoriti umjetničku iluziju, može i nekome ukrasti lice bez pristanka i staviti ga u situacije koje nikad nije izabrao. To je opasno i za glumce, koji su dijalozi i žive osobe. Mogu im se pripisati izjave i stavovi koji nisu njihovi, a koje ljudi lako prihvaćaju kao istinu. Umjetna inteligencija među ostalim korištena je i u jednom glazbenom broju u predstavi. Glumci su u tijeku izvedbe, ne dijele. Ključna je bila i Borutova odluka pred premijeru da se naši mikrofoni ne gase tijekom cijele izvedbe. To je bila ogromna promjena za cijelu predstavu jer publika čuje posljedice scena koje smo već odigrali, disanje koje je nastalo kao posljedica prethodne scene i njegovo pretapanje u nove scene. Taj stalni, nesavršeni zvučni sloj našeg scenskog života postaje kontrapunkt digitalnoj preciznosti.
U predstavi se pojavljuje i robotski pas, neki kolege samo su na ekranima… Kako je bilo raditi u takvom scenskom okruženju?
To je scenski svijet u kojem prisutnost ima više vrsta. Postoje živi ljudi na sceni, kolege Vedran Živolić i Frano Mašković, koji postoje isključivo kao snimljena prisutnost, film kao arhiv, i onda ide u taj isti prostor uđe stroj i sve to moraš tretirati kao ravnopravne partnere. U takvom okruženju ne možeš glumiti na autopilotu. Moraš stalno biti u nekakvoj aktivnoj odluci kamo vjerovati u trenutku. Tu je i naš robotski pas Unitree, kojeg smo odmila nazvali Mile. Koliko je čovjeku prirodno da stroj odmah antropomorfizira. Katkad bih se uhvatila da ga idem podragati i da reagiram na njegove pokrete kao da su impulsni život. U jednom periodu proba čak smo pokušali pratiti njegovu koreografiju, s Robertom Milevoj i Konradom Mulvajem, koji upravlja njime. I to je bio famozan realnosti, njegova koreografija je programirana, uvijek ista, predvidljiva, ali njezin pokret nema smisla. Još je pritom i četveronožac s obrnuto izvrnutim koljenima u odnosu na ljude. I kad njegov korak pokušaš prevesti na ljudsko tijelo, dobiješ nekakvu nastranost i nelogičnost. Mogu zamisliti da mi nakon ovog iskustva nekad u budućnosti izazov bude igrati predstavu s humanoidnim robotom. Bilo bi mi uzbudljivo vidjeti kako u realnom vremenu reagira na žive izvođače, na ubrzanje našeg pulsa, titranje rječica, nepredvidljivost u izvedbi. Zanima me kako bi se promjene očito i reagirale na njih u trenutku.
Ulogu Krisa tumači Matija Čigir. Kako je izgledala vaša suradnja i zajedničko istraživanje? Jeste li osjetili neke glumačke nedoumice?
Matija i ja prijatelji smo još od 2013., kada smo zajedno radili na predstavi “Hromi” Vida Hribara u Teatru &TD, i tamo se već izgradilo veliko povjerenje. On je bio taj koji me predložio Borutu za ulogu Hari. Bilo je tu puno propitivanja, a naše zajedničko istraživanje nije bilo samo rad na odnosu između likova nego i učenje navigiranja kroz strogo određen tehnički labirint. Stalno smo se podsjećali da je ta točnost filma i filmskog hibrida koji nas stalno prate u izvedbi samo okvir, a da se istina događa u mikrotrenucima u našem dahu, u mjerilu koje smo dali tim riječima, u rezerviranju vlastitih osjetila unutar tih okvira. Kad radim s Matijom, osjećam veliki mir i slobodu da probam razne stvari jer znam da će ih on prihvatiti. Dosta mi je pomogao i osvijestio koliko je lakoće moguće u zahtjevnim zadacima. I to se posebno vidi u ovoj predstavi jer on nosi nevjerojatnu količinu zadataka, cijelu predstavu je unutar scene, nepredvidljivost u izvedbi. Zanima me kako će se promjene očitati i reagirati na njih u trenutku.
Predstava nakon premijere u Puli dolazi u Zagrebačko kazalište mladih. Kakva su vaša očekivanja od zagrebačke publike?
Publika u ZKM-u naviknuta je na istraživački teatar i na estetiku Montažstroja pa mislim da će ova predstava tamo biti dobro prihvaćena. Očekujem da će doći više ljudi koji poznaju Tarkovskog, a i filmaše, s obzirom na to da se u ovoj predstavi dosta bavimo filmskim postupcima. Voljela bih da ljudi izađu iz dvorane sa sumnjom kao slatkom, da im se aktivira potreba da provjere izvor, da povjeruju u uvjerljivost. Voljela bih da nakon izvedbe razgovaraju, da verbaliziraju ono što su vidjeli i osjetili. Mi kao ansambl i dalje artikulirano vježbamo, i dalje otkrivamo unutar tih koordinata. Pula i scena INK su nam u tom smislu dale puno, a zagrebačka publika moći će još jasnije uočiti detalje žive izvedbe.
Posljednjih godina gledali smo vas u nizu kratkih filmova, jednoj TV seriji i u ZKM-u, upečatljive su uloge u “Muškarac: upoznajte ženu!”, “Bolna djeca u cvijeću”… Kakvi su vaši daljnji planovi?
Rodila se putem još jedna predstava u &TD-u, “Muškarac: upoznajte ženu!” u režiji Vida Hribara, kad igram “Bolnu djeca u cvijeću” u HNK Split, “Nade” u Zorin domu u Karlovcu, “Orient Express” u Klubu kazališta Komedija Kontesa, odnedavno igram i u Puli… Nesvrstani mladi glumci imaju tu povlasticu putovanja i otkrivanja drugih kazališta, ali i velikog rada na strpljenju i snalaženju u neizvjesnosti ovog posla. Trenutačno igram postavljene komade kad su na repertoaru, radim na sebi, puno čitam. Kopam po starim bilježnicama u potrazi za materijalom diplomskog rada koji moram napisati, tako da je dovršavanje školovanja na Akademiji dramske umjetnosti zasad glavni plan.