Mi znamo što da se radi

Ödön von Horváth vidio je nadu u mladima koji čitaju zabranjene knjige i odbijaju stupati. Vidio je nadu i u sebi koji je spreman prihvatiti Boga putem istine i pokore. Franco Berardi odbacuje nadu i piše djelo zbog čijeg se pesimizma ispričava čitatelju. Demokracija nikad neće biti uspostavljena, a kapitalizam poražen. Otpor je gotov. Bifo na kraju postavlja pitanje koje postaje ključnom okosnicom predstave: što da se radi kad se ništa ne može učiniti?
Mi znamo što da se radi

Crna knjiga političke subjektivacije

Zaduženi čovjek, kakav je egzemplificiran u “Crnoj knjizi”, istovremeno je i kriv i odgovoran za vlastiti neuspjeh, on je sada taj koji na sebe mora preuzeti breme ekonomskih, političkih i društvenih neuspjeha “financijalizacije kapitalizma”, upravo one neuspjehe koje je Država prebacila i izvezla (“out-sourcing”-om) u samo društvo. To je razlog zašto u diskusijama o “švicarcima” u pravilu čujemo da su zaduženi sami krivi što su se zadužili, oni su znali ili su barem morali znati u što se upuštaju, nitko nije nedužan!
Crna knjiga političke subjektivacije