Borut Šeparović (57) nije redatelj koji se drži konvencija, niti umjetnik koji stvara zbog estetike ili puke zabave. Njegov teatar nije udobno utočište, već prostor propitivanja, sukoba i suočavanja s bolnim istinama. “Ako se vodiš voljom da kroz umjetnost zamišljaš nešto drugačije, čak i ako znaš da taj ‘rezultat’ neće promijeniti svijet, ti zapravo postavljaš drugačiji okvir za doživljaj i razmišljanje”, odgovara na moje pitanje može li umjetnost promijeniti političku stvarnost ili je ona ipak samo refleksija društva.
“Ako pristupaš umjetnosti s pozicije koja samo reflektira postojeće, time ne potičeš nikakav pomak – ni kod sebe ni kod publike. To je kao da potvrđuješ status quo, a refleksija, koliko god bila važna, ostaje sterilna ako ne nosi nikakvu transformativnu energiju”, pojašnjava redatelj. Publika možda neće jasno prepoznati razliku ali osjetit će da dolaziš iz mjesta koje nije samo kritika već i pokušaj imaginacije. “A to je velika razlika. Ako dolazi iz utopijskog horizonta, iz želje da zamisli nešto drugačije, umjetnost može otvoriti prostor za nove perspektive i natjerati nas da razmišljamo, da se postavimo prema svijetu i možda na kraju i djelujemo.”
Rođen 1967. u Zagrebu, Šeparović je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Svoju strast prema izvedbenim umjetnostima nastavio je razvijati na poslijediplomskom studiju Das Arts u Amsterdamu, da bi potom, 1989. godine, u Zagrebu osnovao MONTAЖ$TROJ, umjetnički kolektiv koji je ubrzo postao prepoznatljiv po jedinstvenoj kombinaciji fizičkog teatra, multimedijalnih elemenata i društveno angažiranih tema. Otud i samo njegovo ime: MONTAЖ$TROJ, koje simbolizira spoj filmske montaže, rada na pokretnoj traci te futurističkog ideala umjetnosti kao stroja za montiranje atrakcija.
“Uvijek sam smatrao da MONTAЖ$TROJ može kazalištu donijeti nešto što mu po defaultu ne pripada – kazalište kakvo ne očekujete i kakvo možda mislite da ono ne bi ni trebalo biti”, govori Šeparović. Zato je, smatra, dobro što ovaj kolektiv u 35 godina djelovanja nije postao institucija, već je ostao u sferi nezavisne umjetnosti. “Bilo je trenutaka kada sam smatrao da bi to možda bilo korisno, ali danas vjerujem da bi se dogodilo ono što često prati institucionalizaciju – umjetnost postaje sama sebi svrhom, fokus se prebacuje na održavanje pogona, plaće zaposlenika; prestaješ biti projektno orijentiran, a time se gubi istraživački, pionirski, eksperimentalni duh, koji je meni ključan”, pojašnjava. S druge strane, problem je što financiranje projektnih inicijativa nije fleksibilno – svi projekti stavljaju se u iste okvire, bez obzira na njihov opseg ili broj sudionika. “Povremeno financiranje, poput onog Zaklade Kultura Nova, pomaže, ali ne omogućuje dugoročno planiranje, primjerice, četverogodišnje strategije. Naime, nije problem isproducirati jedan projekt, problem je isproducirati kontinuitet interesantnih projekata”, ističe.
A ideja za projekte mu, kaže, ne manjka. “Uvijek imam neke projekte i ideje, i stalno mi nešto pada na pamet, a ako vidim da nešto ne ide ili iz nekog razloga zapne, jednostavno odustanem i prebacim se na nešto drugo. Mogu živjeti s time da nešto i ne napravim – to mi uopće nije strašno. Mislim da je luksuz baviti se ovim poslom kvalitetno i dobro, i to prihvaćam.” Trenutno ga privlači ideja da radi Solaris po Stanisławu Lemu. “To je projekt koji sam prijavio sljedeći, vidjet ćemo što će biti. Na neki način, to je nastavak priče o drugom entitetu – nečemu stranom, nepoznatom, na dalekom planetu. Solaris je inteligencija koja pokušava komunicirati s nama, a meni bi taj projekt bio prilika da nastavim razmišljanja o umjetnoj inteligenciji i njezinom odnosu prema čovjeku.”
Seksi mu je, kaže, još jedna ideja, koja mu se odnedavno “mota” po glavi, a proizlazi iz projekta Nedovršeno, inspiriranog sudbinom Sveučilišne bolnice u Zagrebu, kojim posljednjih godina intenzivno radi na razgradnji javnih sustava. Kamen temeljac za nikad dovršenu megalomansku bolnicu u Blatu postavljen je 11. svibnja 1984., dakle prije točno 40 godina. Kako u današnjem svijetu uljuljkanih samozadovoljnih pojedinaca ikoga zainteresirati za nešto tako “dekadentno” kao što su pitanja socijalne pravde i općega dobra?
“Moja je najnovija zamisao napraviti projekt – možda kritički, možda duhovit, još nisam siguran – u kojem bih ‘oživio’ Andriju Štampara. Zamislite ga kako šeta našim bolnicama i komunicira s liječnicima i pacijentima, suočen s današnjim zdravstvenim sustavom. Mislim da bi to bila sjajna priča, a možda i odličan kazališni projekt. To mi je palo na pamet prije dva dana, i baš mi se svidjelo. Vrijeme je da se Andrija Štampar vrati među Hrvate, barem kao fikcionalni lik. I ne mislim to cinično!”, odgovara.
Inspiriran novim kazališnim tendencijama, performansom i interdisciplinarnošću, Šeparović je stvorio platformu za umjetnost koja nije samo izvedbena, već i aktivistička, a jedna od ključnih poruka koju nastoji prenijeti svojim angažiranim kazališnim projektima jest ona koja se tiče opasnosti neoliberalne politike u svijetu bez suosjećanja. “Tema koja mi se uvijek iznova vraća jest pitanje pravde: zašto bi netko s više novca imao, na primjer, bolju mogućnost liječenja od nekoga tko ima manje novca? Ne osjećam se ugodno s takvim svijetom. Ne osjećam se ugodno kad pomislim da je meni dobro, a drugima loše”, govori.
Jedan od temelja sekularne etike je razumijevanje patnje, no ključ budućnosti u rukama je čovjeka – a on je, dakle, izgubio sposobnost suosjećanja. Kako ne postati nihilist? Je li ponekad ipak – obeshrabren, pitam. “Rekao bih da postoje dovoljno dobri razlozi – bilo iz povijesti, sadašnjosti ili neke budućnosti koju možemo zamisliti – zbog kojih ne smijemo samo tako odustati ili se potpuno obeshrabriti. Međutim, to ne znači da se ja istovremeno ne mogu osjećati duboko obeshrabreno gledajući svijet u kojem živimo”, odgovara Šeparović.
“Naravno, kad promatram stvari oko sebe, često se može činiti kao da bi logičan odgovor bio ostati u krevetu i ne ustajati, preplavljen osjećajem da većina onoga što činim zapravo ne mijenja ništa – svijet se i dalje okreće i ide u nekom nedefiniranom, često pogrešnom smjeru. Ali smatram da takva pozicija nije održiva: obeshrabrenost je naprosto neprihvatljiva opcija.” Umjetničko djelo možda je na prvi pogled sitnica, nastavlja, ali i te “male stvari” imaju svoj potencijal. “Kao kad zakucavaš čavao – možda se u tom trenutku čini nevažnim, ali uz dovoljno upornosti, na kraju se može dogoditi da izgradiš cijelu zgradu. U tome vidim smisao – u malim, upornim gestama koje polako, ali sigurno mogu promijeniti svijet.”
Prva umjetnička akcija MONTAЖ$TROJA, “Kopačka u galeriji” izvedena je 22. prosinca 1989., manifestno proglašavajući program “teatralizacije nogometne kulture”. Napravivši simbolični puni krug u 35. godišnjici postojanja kolektiva, sport i umjetnost Šeparović je spojio i u “Jeziku kopačke”, prema tekstu bivšeg nogometaša Ivana Ergića i dramaturga Filipa Grujića, premijerno postavljenom u prvom dijelu aktualne kazališne sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih. Uslijedila je, u siječnju ove godine u Gavelli, premijera njegovog autorskog projekta “Slijepi vode slijepe”, koprodukcija s MONTAЖ$TROJEM. Ali to nije sve: od 15. travnja u HNK-u Split prikazuje se njegov najnoviji komad, “Woyzeck” Georga Büchnera. Tri ambiciozne predstave u tri značajna institucionalna teatra u jednoj sezoni; pitam ga je li općenito – zadovoljan? “Da, vrlo. Zadovoljan sam jer smatram da sam uspio ostvariti većinu svojih ideja i namjera. Radio sam s izuzetno kvalitetnim ljudima: sjajnim autorima, suradnicima i glumcima. Tako da je jedino što mogu reći: zadovoljan sam.”
“Woyzeckom” – proleterskim klasikom, kako ga naziva – Šeparović se već ranije bavio: petu i posljednju dramu njemačkoga dramatičara postavio je prvi puta 2002. godine u Nizozemskoj, gdje je djelovao od 1997. kroz skupinu Performingunit, koju je i osnovao. “Tada sam ga radio u izvornom obliku, na njemačko-engleskom jeziku. Oduvijek sam želio postaviti taj tekst u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku, s našim glumcima, smjestiti ga u naš kontekst, i ta me ideja nikad nije napustila”, govori. Riječ je, nastavlja, o jednom od najvažnijih tekstova s kojima se ikad susreo, “punom tema koje su meni osobno opsesivne”. Kako danas možemo čitati ovaj tekst napisan 1836. i nikad dovršen? “Ne volim govoriti o univerzalnosti, ali s obzirom na to da je Woyzeck prije svega vojnik, danas ga možemo iščitavati na razne načine. Ako razmišljamo o nekome tko je vojnik u današnje vrijeme, tko prolazi kroz medicinske eksperimente i slično, čini mi se da je to vrlo potentna tema. Pogotovo u svjetlu svega što se događa – od ‘Big Pharme’ do onoga što bih nazvao vojnim farmakološkim kompleksom. Ima toliko slojeva koje danas možemo sagledati, osobito u kontekstu aktualnih ratova i onih koji nas možda tek čekaju. Sve to, čini mi se izuzetno zanimljivo”, pojašnjava.
Opterećuje li ga to “vraćanje” istim temama? Kako ostati originalan, svoj, istodobno graditi kontinuitet i neprekidno biti svjež i drugačiji? “Uvijek se trudim biti što svježiji u onome što radim, koliko je to moguće, a na drugima je da prosude koliko u tome uspijevam. Jako dugo radim, malo je ljudi koji su uspjeli ispratiti baš sve, a nakon 35 godina, ponekad se i sam pitam mogu li uopće potpuno sagledati sve što sam napravio.”
A napravio je puno. Eksperimentiranje s kazališnom reprezentacijom započinje sredinom 2000-ih, kroz participativne projekte u kojima publika određuje konačni sadržaj: u tom razdoblju nastaju T-FORMANCE (2007.), Kazalište vaše i naše mladosti (2007.) i T-FAKTOR (2009.). Jedno od njegovih najintrigantnijih ostvarenja, Timbuktu (2008.), dovodi na scenu napuštene pse i beskućnike, dok u Srce moje kuca za nju (2010.) nezaposlene žene progovaraju o svojim radnim biografijama u kontekstu nacionalne nogometne mitomanije.
U svemu što radi, kaže, uvijek razmišlja unaprijed: hoće li ga za deset ili dvadeset godina biti sram samog sebe? Je li bilo i toga?, pitam. Je li ga danas sram zbog nečega? Priznaje da je bila jedna situacija u kojoj se “možda mogao osjećati posramljeno”, u jednoj jako davnoj fazi, kaže. “Radili smo projekt koji se zvao Fragile; tada me iznimno zanimala strukturirana improvizacija na sceni – s kakvim algoritmima izvođači mogu operirati kad su zadani samo okviri i tema, a sve unutar izvedbe je improvizirano.” Objašnjava da je riječ o “promptovima” – poticajima na temelju kojih izvođači reagiraju. “I onda se dogodila ta izvedba uživo. Jedan od izvođača – Norvežanin – citirao je Wittgensteina i postavio publici pitanje na koje je dobio izuzetno filozofski odgovor, i potpuno se zablokirao. Od tog momenta, izvedbe više nije bilo, jednostavno je nestala. Ništa se zapravo spektakularno nije dogodilo, ali cijeli je ansambl odjednom ostao paraliziran. Probijena je granica između realnosti i izvedbe, što je dovelo do niza reakcija – prvo su izvođači osjetili sram, zatim strah, a onda i krivnju. Na kraju sam se i ja, kao autor, osjetio posramljeno, jer sam tu situaciju ja kreirao”, prepričava.
Sram – ili strah od sramoćenja – imao je, dodaje, velik utjecaj na njegove izbore, na to čime se i kako bavi. “Sram često podcjenjujemo, iako je iznimno dominantna emocija koja utječe na puno toga; svi smo na neki način obilježeni sramom. Često me upravo taj strah od sramoćenja vodio pri donošenju odluka i uvijek sam jako pazio s čim ću izaći u javnost – ne u smislu da izbjegavam kontroverzu, nego u smislu da me onoga što radim ne bude poslije sram.” Taj je sram kod njega uvijek bio prisutan unaprijed – kao neki unutarnji korektiv koji je oblikovao način na koji bira i upravlja procesima. “Možemo to nazvati i taštinom; netko bi možda rekao da se radi o poštovanju prema samome sebi. Mislim da je to važna tema: strah od sramoćenja, od neuspjeha, prihvaćanje neuspjeha, toga kako definiramo neuspjeh i što iz njega možemo naučiti.”
U umjetnosti, naglašava, uvijek postoji pitanje kako će te ljudi prihvatiti i hoće li te uopće prihvatiti. “Naravno da sam imao projekte koje nisam uspio realizirati, koje nisam dovršio ili koji i dalje stoje nedovršeni. No, nemam osjećaj srama oko toga, jer sam uvijek imao neki – barem meni – dobar razlog zašto ih nisam uspio završiti. Ponekad sam iz nečega što nisam uspio napraviti naučio daleko više nego iz nečega što sam uspješno dovršio. Taj takozvani neuspjeh često je bio formativan – ne nužno direktno kreativan, ali je bio povod koji može potaknuti kreativnost. Sram je ključni kontrolni mehanizam, gotovo stalna točka propitivanja, i zato mi se čini jako bitnim. Ja sam možda imao taj luksuz da nikada nisam učinio nešto zbog čega bih se kasnije sramio. Ali ne znači da nemam sram. Možda ću se za nekoliko mjeseci sramiti i ovog razgovora…”
Dva desetljeća rada MONTAЖ$TROJA obilježila je predstava Vatrotehna 2.0 (2010.), kritička inventura tranzicijskih procesa u Hrvatskoj. U to vrijeme Šeparović režira Generaciju 91-95 (2009.) i Mauzer (2011.) u ZKM-u, propitujući mitologiju Domovinskog rata i suočavanje s prošlošću. Ulaskom u drugo desetljeće novog milenija, okreće se istraživanju mogućnosti revolucionarne promjene društva. U Slovenskom mladinskom gledališču postavlja Klasnog neprijatelja (2011.), a u Subotici Bikini demokraciju (2012.). Istovremeno pokreće jedan od najvećih community art projekata u regiji, 55+ (2012.), u kojem više od 50 osoba starijih od 55 godina dijeli svoja iskustva, što rezultira i dokumentarnim filmom Potrošeni (2014.), nagrađenim na međunarodnoj sceni. U Budućnost je sada (2013.) mladi nezaposleni protagonisti suočavaju se s neoliberalnim kapitalizmom kroz alternativne scenarije budućnosti. Sljedeće godine, povodom 25 godina kolektiva, Šeparović režira nagrađivanu predstavu A gdje je revolucija, stoko?, u kojoj propituje komodifikaciju bunta iz vremena novog vala. Godine 2016. režira Crnu knjigu, o dužničkoj krizi, dok projektom Cijankalij §218 (2017.) otvara pitanje reproduktivnih prava žena. Njegova Mladež bez Boga (ZKM, 2019.) oštro se suočava s otuđenošću i radikalizacijom mladih u suvremenom društvu.
Šeparovićeva biografija otkriva dosljednost u viziji: on ne pristaje na cenzuru, ne izbjegava kontroverze i ne radi kompromise kada je u pitanju suočavanje publike s istinom. Što je, po njemu, trenutno goruće pitanje s kojim se svijet suočava? “Jedna od ključnih tema o kojoj moramo ozbiljno razmišljati je umjetna inteligencija – to je neosporno. Druga je pitanje pravde, problem koji se mora rješavati sustavno. A onda je tu i ta individualizacija društva, posljedice koje se zbog digitalizacije dodatno produbljuju. Čini mi se da je usamljenost, kao produkt te atomizacije, jedan od gorućih problema današnjice. Brine me to što nemamo razvijene mehanizme za suočavanje s tim fenomenom – posebno kod mlađih generacija, koje odrastaju uz ‘produžetke’ vlastite svijesti u obliku algoritama.”
Iako se čini da smo sve više povezani, realnost je često suprotna – postajemo sve udaljeniji, napominje. “Posljedice toga su ozbiljne i dalekosežne. Ne govorim samo o starijoj populaciji, za koju je prirodno da osjeća određeni raskorak s ostatkom svijeta, već i o mladima, čiji su životi oblikovani tim brzim procesima. Čini mi se da ni društvo, ni sustavi, ni umjetnost ne uspijevaju parirati toj brzini promjena. Ovo naše vrijeme je čudno, potentno i suludo. Brzina kojom se odvijaju promjene jedan je od najvećih izazova današnjice, a mi kao društvo nemamo ni sredstva, ni alate da se time bavimo na pravi način.”
Kad pogleda unatrag na čitavu svoju karijeru, na sve što je želio postići i što je postigao, što je zaključio, što je, na kraju, najvažnije? “Ustrajnost je možda najbolji odgovor, jer spaja dvije stvari – jednu, koja mi je oduvijek nedostajala, a to je strpljenje, i drugu, koju sam imao, a to je upornost. Nikada nisam bio strpljiv, uvijek sam bio nestrpljiv, ali sam istovremeno imao tu upornost koja se onda pretočila u neku vrstu ustrajnosti”, odgovara. “Za mene ta ustrajnost znači ne ponavljati se i nikada ništa ne raditi tek tako, reda radi. Bojim se trenutka kad bih nešto radio samo da bih radio. To da 35 godina uspješno bježim od toga da radim stvari reda radi, nazvao bih ustrajnošću i, kad me pitate što je najvažnije, rekao bih upravo to – jer to povezuje sve. Da sam to znao kada sam počinjao… a nisam, naravno; to dolazi s vremenom. Ne jednom mi se činilo da bih trebao sve pustiti ali bi mi onda nešto – ne znam točno što – pokazalo da još nije vrijeme za odustajanje. Ali, bit ću spreman pustiti kad osjetim da je vrijeme. Možda će to biti već sutra.”
A što bi tada radio, kad bi sve “pustio”? “Idealno bih mogao raditi u nekom obrazovnom sustavu, prenoseći drugima ono što znam. To mi djeluje relativno prirodno. Druga mogućnost, o kojoj do sada nisam ozbiljno razmišljao, bila bi otvaranje prostora za druge i njihovu kreativnost – ulazak u neku vrstu upravljačkog procesa u kojem bih kreirao prilike za druge, kad više ne bih imao potrebu stvarati ih isključivo za sebe. No, dok god tu potrebu imam, ne vidim se u toj ulozi. Treća opcija bila bi neka vrsta humanitarnog rada, za time uvijek postoji potreba. Ali sasvim mi je dobro i sjediti na terasi i ne raditi ništa. Samo da imam dovoljno ušteđevine.”
Taj mu je osjećaj pomirenosti sa svijetom i jednostavne zahvalnosti na svakom novom danu u kojemu se ne mora dogoditi ama baš ništa donijelo recentno iskustvo blizine smrti: prije nekoliko godina jedva je preživio težak infarkt, ugrađena su mu tri stenta, triput je bio klinički mrtav. No, dok mu je to promijenilo pogled na život, umirilo ga, pomalo i smirilo, ono što Šeparović u svojem radu i dalje neupitno ne podnosi jest pasivnost. Njegovo kazalište poziva na djelovanje, traži reakciju. Kroz 35 godina MONTAЖ$TROJA, od underground scena do velikih institucija, Borut Šeparović stvorio je opus koji ne pripada samo kazališnim krugovima – on se obraća svima koji su spremni slušati: kazalište mora biti ŽIVO, PROVOKATIVNO i AKTUALNO, poručuje. Bez toga, umjetnost gubi svoju svrhu.
