Solaris DVA eksperimentalni je kazališni projekt Montažstroja (redatelj Borut Šeparović) koji spaja roman Solaris Stanisława Lema i kultni film Andreja Tarkovskog (1972.) s izvedbom uživo, pojačanom digitalnom tehnologijom. Predstava priču Solarisa smješta u kontekst suvremene generativne umjetne inteligencije i “beskonačnih oblaka podataka”, eksplicitno uvodi ideju dvojnika (doppelgängera) te propituje što je na sceni istinito ili stvarno.
U središtu Šeparovićeva režijskog postupka nalazi se dijalog s Tarkovskim. Film ovdje nije tek citat niti tek predložak: on je stalno prisutan sugovornik – “prethodni život” ove inscenacije. Scene, kadrovi i odnosi iz filma rekonstruiraju se u kazališnom prostoru, ali se u trenutku premještanja u živu izvedbu nužno mijenjaju: kazalište nikada ne može biti film – upravo zato može postati mjesto u kojem film ponovno nastaje, ali drukčije. Ono što je u filmu bilo zapisano na vrpci, ovdje se ponovno pojavljuje kao živo tijelo, kao glas, kao projekcija, kao digitalna maska – kao sloj koji se vraća iz arhive. Tako nastaje hibridno (intermedijalno) djelo u kojem Solaris nije zaključena prošlost, nego otvoreni materijal.
Izvedbeni tekst i dramaturgija (Filip Rutić) oslanjaju se na motive Lemova romana i scenarija koji potpisuju Tarkovski i Fridrih Gorenštajn, ali funkcioniraju unutar novog autorskog koncepta koji spaja kazalište, film i umjetnu inteligenciju (AI). U Solarisu DVA motiv “posjetitelja” ili “gosta” – bića stvorenih od sjećanja – dobiva suvremenu, doslovnu formu: dvojnici više nisu samo metafora, nego i tehnološka mogućnost. Generativni modeli i deepfake postupci u predstavi ne služe efektu, nego dramaturgiji. Oni proizvode situacije u kojima likovi više nisu jedinstveni, nego umnoženi; nisu samo “ovdje”, nego istodobno i u arhivi i na sceni; nisu samo tijelo, nego i slika; nisu samo glas, nego i njegov algoritamski odraz. Predstava postaje stroj za proizvodnju dvojnika: mehanizam koji pokazuje kako se identitet danas može sastavljati, rastavljati i ponovno sastavljati – iz podataka.
U središtu ovog intermedijalnog eksperimenta nalazi se glumački ansambl koji uživo dekonstruira i ponovno gradi prizore iz filma. Glavnu ulogu psihologa Krisa Kelvina utjelovljuje Matija Čigir, koji svojim tijelom i glasom stupa u dijalog s filmskom izvedbom Donatasa Banionisa te istodobno evocira glas Vladimira Zamanskog, sinkronizatora originalnog glumca. Uz njega nastupa Rea Bušić u ulozi Hari, čija se fizička izvedba na sceni putem deepfake tehnologije i generativne umjetne inteligencije stapa s licem Natalije Bondarčuk iz izvornog filma, stvarajući treću, hibridnu verziju lika koja egzistira u procijepu između kazališta i filma. Nikola Nedić tumači doktora Snauta, pri čemu na sceni oživljava lik estonskog glumca Jürija Järveta i njegova ruskog sinkronizatora Vladimira Tatosova. Ulogu hladnog znanstvenika Sartoriusa, kao pandana filmskoj interpretaciji Anatolija Solonjicina, u ovoj scenskoj verziji preuzima Sven Medvešek.
Prisutnost pojedinih likova ostvaruje se isključivo putem videozapisa. Frano Mašković interpretira doktora Gibariana, dajući glas na hrvatskom jeziku i lice za AI hibrid spojen s likom Sosa Sargsyana iz izvornog filma, čime se zadržava motiv njegove fizičke odsutnosti. Sličan postupak primijenjen je i na lik pilota Henrija Bertona, kojeg tumači Vedran Živolić: njegov je doprinos lice za AI hibrid umiksan s likom Vladislava Dvoržeckog, uz zadržavanje izvornog glasa Dvoržeckog.
Među izvođače ulazi i neljudski “gost”: Unitree Go2 AIR, robotski pas. Dok deepfake i generativni modeli umnažaju lica i glasove, Go2 uvodi ono što slika ne može – tijelo koje dijeli isti prostor i isto vrijeme s glumcima. Taj “posjetitelj” pretvara motive iz djela Lema i Tarkovskog u materijalno iskustvo: susret s Drugim koji je istodobno poznat i uznemirujuće stran. Forma psa priziva bliskost i povjerenje, ali njegova je logika algoritamska, pa otvara pitanja agencije, kontrole i empatije: tko koga vodi – i kome, odnosno čemu, vjerujemo kada tehnologija postane suigrač?
Vizualni identitet predstave počiva na radu Konrada Mulvaja, koji potpisuje video, multimediju i AI programiranje te kroz digitalnu obradu reinterpretira filmski izvornik direktora fotografije Vadima Jusova. Tijekom predstave upravlja multimedijom u stvarnom vremenu: s konzole sinkronizira projekcije i transformacije slike te istodobno vodi scensku “pojavu” robotskog psa Unitree Go2 AIR, usklađujući njegovu prisutnost s glumom, projekcijama i AI intervencijama.
Scenografiju je osmislio Filip Triplat prema osnovi i motivima filmske scenografije Mihaila Romadina. Kostimografkinja Desa Janković kreirala je kostime prema originalnim rješenjima Nelli Fomine.
U romanu Stanisława Lema i filmu Andreja Tarkovskog “gosti” nisu tek fantazme, nego materijalizacije: bića sastavljena od memorije, krivnje i želje, koja dolaze kao odgovor na nemogući kontakt s nepoznatim oceanom. Solaris DVA taj motiv ne prepričava – on ga rekodira. Generativni modeli i deepfake proizvode digitalne dvojnike lica i glasova, a originalni film postaje arhiv koji se “oživljava” u sadašnjosti.
Takav okvir znači da glumci rade s već postojećom izvedbom kao s preciznom matricom. To otvara temeljno pitanje: što znači “stvoriti” ulogu u uvjetima u kojima je dio gesta, ritmova i odnosa unaprijed zadan? Sami izvođači u procesu su se suočili s time da se osjećaj tradicionalnog autorstva i “kreativne slobode” mijenja: izvedba nastaje u napetosti između osobne interpretacije i potrebe da se uskladi s prethodnikom – filmskom izvedbom. To priziva Aristotelovu klasičnu ideju drame kao mimesisa (oponašanja). U Solarisu DVA mimetička narav glume postaje doslovna: glumci ne imitiraju izravno stvarnost, nego prethodno umjetničko oponašanje (film). Svaki izvođač istodobno prolazi kroz dva procesa – vlastitu unutarnju interpretaciju rečenice ili emocije i nužnost da se u određenim trenucima uskladi s unaprijed zadanom strukturom.
Upravo iz te dvostrukosti nastaje ključna napetost: izvedba je istodobno i strogo precizna i nepovratno živa. Čak i ono naizgled minimalno, poput dozivanja imena (“Hari!”), nosi intonaciju i osjećaj izvođača, ali se mora “uokviriti” tako da odgovara tajmingu i tonu izvornika. Glumci stalno pregovaraju između prisutnosti u trenutku i točnosti “ljudskog duplikata” nečije već snimljene izvedbe.
Iz toga se otvara i šire pitanje: je li gluma ikad doista “izvor” nečega, ili je uvijek sinteza naučenih ponašanja? U tom je smislu relevantna i Schechnerova tvrdnja da je svaka izvedba “obnovljeno ponašanje” (“restored behavior”) – ponašanje koje se ne događa prvi put, nego se uvijek izvodi “drugi put do n‐tog puta”. Solaris DVA tu “kopiranu” narav izvedbe ne skriva, nego je izlaže: ovdje se kopira film, dok bi u konvencionalnom kazalištu izvođači kopirali odluke iz proba, tradiciju uloge ili stilsku konvenciju. Pojam autentičnosti zato postaje problematičan, ali i produktivan: može li se stvarna prisutnost i značenje pojaviti kroz imitaciju – i može li kopija postati mjesto istine?
Da bismo razumjeli koliko je izvedbena preciznost povezana s tehnologijom, važno je sagledati i osnovnu logiku deepfake procesa (pojednostavljeno). AI najprije pronalazi i “mapira” lice u slici (u filmu ili u live feedu), označavajući niz ključnih točaka – tzv. landmark točke – oko očiju, nosa, usta i čeljusti. One služe kao geometrijska mreža koja omogućuje precizno praćenje položaja glave i mimike. Na tu se mrežu potom prenose podaci izvedbe u stvarnom vremenu: mimika, ritam i mikropokreti izvođača postaju “pogonska informacija” koja animira digitalnu masku i omogućuje nastanak hibridnog lica.
Koliko god taj spoj bio sofisticiran, predstava svjesno pokazuje i pukotine – tzv. glitch. Kada algoritam ne uspije pronaći orijentire (landmark točke) – primjerice u ekstremnom profilu lica, pri naglim okretima ili kada je dio lica zaklonjen – mreža trokutića se raspadne i digitalna maska se deformira. Publika tada vidi kako “oko pobjegne, usta otplivaju, brada sklizne” sa svog mjesta, razotkrivajući artificijelnu prirodu prikaza. Ova greška nije skrivena; naprotiv, ostavljena je vidljivom kao sastavni dio izvedbe. Glitch postaje znak istine: podsjetnik da je digitalni dvojnik konstrukcija, ali i da se ispod nje odvija živi rad tijela, daha i vremena.
U tom ključu predstava otvara i pitanje etike: tehnologija koja omogućuje uvjerljive dvojnike može bez pristanka prisvojiti nečije lice i glas, “uskrsnuti” preminule umjetnike, lažno potpisati autorstvo ili promijeniti samu ekonomiju rada u kulturi. Solaris DVA tu ambivalenciju ne prikazuje didaktično, nego je ugrađuje u izvedbeni mehanizam i prebacuje pitanje na publiku: što znači vjerovati slici, i što znači vjerovati prisutnosti, u vremenu kada se oboje može sintetizirati?
Metodologija projekta ima jasne prethodnike u avangardnom kazalištu i izvedbenoj umjetnosti, osobito u praksama reenactmenta već postojećih medija kao kreativne strategije. Primjerice, The Wooster Group (2007) u svojem “Hamletu” izvodi Shakespeareova Hamleta dok istodobno precizno reproducira snimljenu izvedbu s Richardom Burtonom iz 1964., kombinirajući žive glumce i video‐projekcije u efekt disonantnog udvostručavanja. Druga paralela može se pronaći u Gob Squadovu projektu Kitchen (You’ve Never Had It So Good) (2012), u kojem se Warholov film “izvodi” uživo, u realnom vremenu, kao hibrid live videa i kazališta. U oba primjera tehnologija posreduje izvedbu kako bi se održala vjernost izvorniku – često uz pomoć in‐ear slušalica i monitora – što je srodno principu koji koristi i Solaris DVA.
Za razliku od klasičnih dramskih ili opernih uprizorenja koja se primarno oslanjaju na tekstualni ili glazbeni predložak, ovaj projekt koristi naprednu tehnologiju kao dramaturški motor za propitivanje autentičnosti, sjećanja i prirode emocija u eri kada je moguće sintetički proizvesti uvjerljive kopije ljudi. Kroz deepfake i generativne postupke autorski tim ne stvara samo scensku adaptaciju, nego tehnološki radikalizira motiv “gostiju” kao bića nastalih iz memorije i podataka, otvarajući pitanja o granici između originala i kopije, prisutnosti i arhiva, te digitalne simulacije u suvremenom dobu. Kroz takav hibridni pristup, Solaris DVA pozicionira se ne samo kao adaptacija, nego kao laboratorij percepcije koji istražuje granice između čovjeka i stroja, nastavljajući niz inovativnih tumačenja Lemova djela u izvedbenim umjetnostima.