Polazeći od romana Stanislawa Lema i kultnog filma Andreja Tarkovskog, SOLARIS DVA temeljna pitanja o savjesti, ljubavi i granicama spoznaje premješta u našu sadašnjost, u kojoj se identiteti sve češće grade kroz podatke, a sjećanja se vraćaju kao slike koje je moguće proizvesti, izmijeniti ili krivotvoriti. U središtu koncepta stoji jednostavno pitanje: što se događa kada se kazalište susretne sa svojim filmskim predloškom licem u lice – i pritom dobije još jednu, računalno generiranu verziju sebe?
Predstava pozornicu pretvara u laboratorij percepcije u kojem se istodobno pojavljuju film kao arhiva, živa izvedba kao sadašnjost i treći sloj koji nastaje njihovim stapanjem u realnom vremenu. Umjesto biološkog Oceana koji u izvorniku materijalizira potisnuto, ovdje se uvodi “digitalni ocean” — beskonačni oblak podataka iz kojeg generativna umjetna inteligencija proizvodi dvojnike i vraća ih natrag u prostor gledanja. Tehnologija u predstavi nije dekor, nego dramaturški motor: živo tijelo izvođača neprestano se sudara s digitalnom maskom, a granica između “stvarnog” i “proizvedenog” postaje dio radnje.
U središtu priče je psiholog Kris Kelvin (Matija Čigir), a likovi u ovoj inscenaciji otvaraju se kao višeslojni konstrukti: već je i filmski Solaris, na razini izvedbe, imao svoje “šavove” između slike i glasa, između prisutnosti i posudbe, a SOLARIS DVA taj rascjep iznosi na površinu i pretvara ga u scenski mehanizam. Sličan princip oblikuje i lik dr. Snauta (Nikola Nedić), koji stoji na rubu između živog tijela i arhive, između onoga što je “snimljeno” i onoga što se događa sada, pred publikom.
Najemotivniji sloj predstave koncentrira se u liku Hari (Rea Bušić). Hari je u Solarisu uvijek bila figura ljubavi koja se vraća kao nešto opipljivo, a istodobno radikalno nestvarno — ljudski dvojnik izvučen iz sjećanja. U SOLARISU DVA taj se paradoks dodatno lomi kroz tri prisutnosti iste osobe: filmsku, kazališnu i računalno generiranu. U tom trostrukom susretu pitanje ljubavi postaje i pitanje povjerenja u sliku: tko ima pravo na “original” kada se kopije mogu umnažati bez kraja, i što uopće znači vjerovati vlastitim očima u vremenu kada su dokazi uvjerljivi, ali nestabilni.
SOLARIS DVA nastavlja istraživanje odnosa slike, stvarnosti i umjetne inteligencije koje je MONTAЖ$TROJ započeo projektom SLIJEPI VODE SLIJEPE, u kojem je Bruegelova Parabola o slijepima bila metafora slijepe vjere, (dez)informiranja i manipulacije istinom u digitaliziranom svijetu. Novi rad fokus pomiče prema dvojnicima i identitetu: prema pitanju kome vjerujemo kada se stvarnost može proizvesti, a ne samo snimiti.
U predstavi igraju: Matija Čigir (Kris Kelvin), Rea Bušić (Hari), Nikola Nedić (Snaut), Sven Medvešek (Sartorius), i na videu Frano Mašković (Gibarian).
Premijera predstave SOLARIS DVA održat će se u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula 30. siječnja 2026. u 20 sati, a repriza 31. siječnja 2026. u 20 sati. Nakon pulske premijere, predstava će biti izvedena i u Zagrebačkom kazalištu mladih 24. i 25. veljače 2026., kada će se zagrebačka publika prvi put susresti s ovim novim istraživanjem ljubavi, sjećanja i umjetne inteligencije na sceni.
