Kazališni projekt SLIJEPI VODE SLIJEPE polazi od Bruegelove renesansne slike “Parabola o slijepima” kao snažne metafore slijepe vjere i (dez)informiranja u današnjem dobu. Sliku Pietera Bruegela starijeg – nastalu u razdoblju kada se feudalni ustroj društva zamjenjivao kapitalizmom – premještamo u suvremeni kontekst digitalizacije, simulacije i umjetne inteligencije. Time ona postaje opomena na opasnost nekritičkog prihvaćanja informacija te simbolička kritika sveprisutne manipulacije istinom. Kroz prizmu slavne biblijske parabole, koja upozorava na sudbinu “slijepca koji vodi slijepca”, projekt otvara pitanje vodstva i povjerenja u svijetu u kojemu je postavljanje granice između stvarnog i lažnog sve zamagljenije.
U predstavi se Bruegelov renesansni motiv povezuje s odabranim ulomcima iz drame “R.U.R.” Karela Čapeka i drame “Slijepi” Mauricea Maeterlincka, čime se stvara dijalog između vremena industrijske i digitalne revolucije. Čapekovo je vizionarsko djelo uvelo pojam robota u kolektivnu maštu, progovarajući o neizvjesnim posljedicama napredne tehnologije – dvojbama koje nas i danas prate, od ekonomskih do moralnih. Istovremeno, Maeterlinckova simbolistička drama, prvi put prevedena na hrvatski jezik uz pomoć umjetne inteligencije, svoje protagoniste locira na izolirani otok nalik onome s Bruegelove slike: slijepi se suočavaju s vlastitim iščekivanjem i nadom, priželjkujući spas ili vodstvo koje je neizvjesno i nedorečeno.
U središtu procesa nastanka predstave nalazi se interakcija s umjetnom inteligencijom, koja uz autore i izvođače sudjeluje u oblikovanju dramaturgije i teksta. Iako takav pristup otvara nove mogućnosti eksperimenta, on ističe i pitanje scenske reprezentacije algoritama i kôda – kako uopće prikazati ono što ne možemo vidjeti, a što (ipak) sve više definira naš svijet? SLIJEPI VODE SLIJEPE preuzima taj izazov i istražuje granice kazališnog izraza u doba kasnog kapitalizma, u kojem se granica između stvarnosti i fikcije sve više topi.
SLIJEPI VODE SLIJEPE propituje aktualne društvene i političke fenomene, pozivajući publiku na preispitivanje moći informacija i (dez)informacija, uloge vodstva i povjerenja te granica čovjekove kreativnosti nasuprot rastućih kapaciteta tehnologije. Kroz spoj renesansne umjetnosti, simbolističkog nasljeđa, modernističke vizije i suvremene umjetne inteligencije, predstava traži načine kako umjetnost danas može dovesti u pitanje ono što uzimamo zdravo za gotovo – i potaknuti nas da, umjesto slijepe pokornosti, odaberemo kritički pogled na svijet.