Borut Šeparović kratko se zadržao u Zagrebu, gdje je u ZeKaeMu prikazana njegova predstava “Terrible fish”, premijerno izvedena ljetos na festivalu plesa u Istri, u Svetvinčenatu. Borut godinama živi i radi u nizozemskome gradiću Bredi, gdje trenutno sprema novu predstavu po Büchnerovu “Woyzecku”.
• Montažstroj, vaša matična kazališno-plesna grupa (fizički teatar), nastao je 80-ih godina kao proizvod kulture socijalizma. Kako se poetika kulture u tranziciji odrazila na razvoj Montažstroja?
Montažstroj ne bih nazvao proizvodom kulture socijalizma, nego postkomunizma. Počeli smo u prosincu 1989. godine, na dan kad je ubijen Ceausescu. Poznato je da su pad Berlinskog zida i Ceausescuova smrt označili kraj jedne i početak nove ere. Zato naglašavam da je Montažstroj nastao u okrilju socijalističke kulture na zalasku, u vrijeme kada su kulturni i društveni konteksti bili dovoljno liberalni da potaknu i prihvate neke drukčije, nove stvari. Montažstroj je prije svega proizvod takozvane generacije x koja je stasala u najgrubljem tranzicijskom razdoblju različitih egzistencijalnih nejasnoća. Prema nekoj logici tranzicijske situacije, ta je paradigma postupno prerasla samu sebe: odrasli smo i otišli u inozemstvo.
Sigurnost u inozemstvu
• Montažstroj je bio teatar strogo dirigirana pokreta, teatar disciplinirane akcije. Preformingunit, grupa koja ga je naslijedila, posve je promijenio izraz.
Moj prijatelj Sergej nudi slobodnu varijantu prijevoda i tvrdi da Performingunit na hrvatskom jeziku znači Montažstroj. Razliku između jedne i druge grupe najbolje je shvatiti kao razliku konteksta. Montažstroj je bio reprezentativan za onaj prostor i vrijeme: ideologijski tip izraza koji se bavio teatralizacijom nogometa i pop-kulture. Preformingunit je, pak, obilježen kontekstom takozvane zapadnoeuropske umjetnosti. Jezgru grupe činimo Damir Klemenić i ja, a ostali se članovi izmjenjuju: ima ih iz bivše Jugoslavije, Nizozemske – iz cijele Europe. U predstavi “Terrible fish”, recimo, uz Damira nastupaju i Irma Baatje i Sanja Mitrović. Kontekst u kojem danas radimo definiran je drukčijim sustavom vrijednosti, drukčijim fokusiranjem problema, a onda i drukčijim tržištem.
• Kakvo je vaše “nizozemsko iskustvo”: je li realizirana liberalna utopija?
Ne, situacija nije utopijska: konkurencija je golema, tržište je zasićeno, novca nema previše. U tom je smislu možda lakše raditi ovdje. Spašava nas sustav infrastrukture koji funkcionira birokratski savršeno: kada vam zakažu premijeru, ona je sigurna. U Hrvatskoj, što izluđuje, ne možete dobiti taj tip sigurnosti.
• Kako stojite kod nizozemske kritike – kako vas vidi njihova reprezentativna kultura i što vam to znači?
Feedback je različit. Definitivno nismo mainstream, kritika i nekakav establišment smješta nas u kontekst Grotowskog, teatra 60-ih i 70-ih godina: katkad pozitivno, katkad negativno. Nizozemci su se 70-ih i 80-ih, jedini u zapadnoj Europi, u teatru bavili recepcijom različitih poetika istočnoeuropskih umjetnika, tumačeći je i reciklirajući na zapadnjački način. Tu su potpuno promašili, posve iskrivili sliku. U svakom slučaju, nas smještaju u grupu istočnoeuropskih umjetnika, što meni u načelu ne smeta jer dobro znam otkud dolazim. S druge strane, nema nikakve mistifikacije: biti Istočnoeuropljanin koji živi i radi na Zapadu nije ekskluziva, ali ne treba biti ni uvredljivo.
• Ako se može govoriti o nekakvu trendu, onda je možda došlo vrijeme bavljenja malim temama: poviješću svakodnevice, detaljima?
Možda se možemo baviti i telefonskim imenicima i ispijanjem čaja. U svakom slučaju, ja počinjem od problema: nema velikih ili malih, postoji samo problem koji ti signalizira jasan poriv da po njemu kopaš. Stvar je jednostavna, ali do nje nije lako doći: za dobar teatar potrebna je suradnja pravih ljudi na pravome mjestu, ništa više.
• Predstava “Terrible fish”, s kojom se vaša grupa predstavila zagrebačkoj publici, nastala je po načelu improvizacija. Koliko slobode izvođaču, plesaču dopuštaju režija i dramaturgija?
Predstava je rađena po načelu live improvizacija koje su povezane u cjelinu. Je li improvizacija snažnija od režije? Dok god je umjetnost orijentirana, rizik improvizacije, nedovršenosti projekta, preopasno je oružje. Improvizacija ne smije postati jedino geslo predstave: publika želi gotove, prije svega lijepo upakirane proizvode. U ovom trenutku Performingunit ne ulazi u radikalizaciju odnosa s publikom, ne želimo ulaziti u perspektivu gledatelja. Željeli smo radikalizirati jednostavnost izraza: tema je uvijek teška, ali izraz na sceni trebao bi biti jednostavan i učinkovit.
Volim poeziju Plathove
• Poezija Sylvije Plath ključna je za ovu predstavu, predstavlja bazu za performance. Koji aspekt i odnosi vas tu zanimaju i pokreću?
Volim tu poeziju. Ispovjedni karakter njezine poezije odgovara osobnom ispovjednom diskurzu. Njezin je tekst emotivan, ženski, modernistički, nekima postmodernistički, pisan 60-ih godina: teorija je manje važna. Nama je bilo bitno pokazati kako možemo odgovoriti na ‘drive’ koji proizlazi iz toga teksta, iz jezika: i to govorom, tijelom, instalacijom, pokretom, raznim žanrovskim postupcima, svime čime raspolažemo na sceni.
• “Terrible fish” inspiriran je radiopoemom Sylvije Plath: tri su žene u rodilištu: prva rađa, druga pobacuje, treća rađa mrtvo dijete.
Tekst govori o ženskome problemu koji nije ili ne bi smio biti isključivim problemom žena. Šezdesetih se godina o tomu govorilo mnogo manje. Ona žena koja pobacuje kaže: Jedna sam od pet. Dakle, to se ne događa samo meni, događa se svima – ništa strašno se nije dogodilo”. Mene zanima takav pristup, takvo razmišljanje.