Borut Šeparović, voditelj Montažstroja, od 2014. godine sustavno istražuje zašto Sveučilišna bolnica Zagreb, inicijalno nazvana Klinička bolnica Novi Zagreb, nije dovršena, odnosno što se s tim projektom događalo proteklih četrdesetak godina otkad je pokrenut. U okviru toga, uz istraživački rad, proveo je brojne intervjue s političkim i stručnim akterima vezanim za projekt nedovršene bolnice te je organizirao seriju kulturno-umjetničkih događanja poput predstava, javnih performansa i izložbe na tu temu.
Zajedničkom odlukom o proširenju te priče, pokrenuli smo program “Bolnica u Blatu” koji predstavlja sveobuhvatni edukativno-istraživački program usmjeren na zdravstveno opismenjavanje i njegovanje kulture javne rasprave o temama u zdravstvu, odnosno o temama od društvenog značaja. Program koristi nedovršenu Sveučilišnu bolnicu u Blatu, ne samo kao mjesto sastanka, već kao model, odnosno snažan simbol i polazište za istraživanje različitih aspekata javnog zdravstva i unutarnjih odnosa koji oblikuju zdravstveni sustav. Nedovršena bolnica, sa svojom složenom poviješću i trenutnim zapuštenim stanjem, odražava mnoge izazove s kojima se suočava javno zdravstvo – od upravljanja i financiranja do pravednosti i dostupnosti zdravstvene zaštite.
U okviru programa proveli smo tri stručna skupa u formi tribina, svaki s fokusom na različitu dimenziju planiranja izgradnje bolnice. Prva tribina održana je u Domu zdravlja Siget te se fokusirala na pitanje prava građana na zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Uz zainteresirane građane, studente i profesionalce na skupu je sudjelovao ravnatelj Doma zdravlja Centar, gdin. Ino Protrka. Druga tribina održana je u naselju Blato, u prostoru tamošnjeg mjesnog odbora te se bavila pitanjem prava građana na sudjelovanje i suodlučivanje u kreiranju zdravstvene politike, odnosno odabiru prioriteta u zdravstvu. Između ostalih, na tribini su govorili prof. Ivan Grdešić, stručnjak za javne politike s Fakulteta političkih znanosti te gđa. Diana Glavina, novinarka koja je tijekom osamdesetih i devedesetih profesionalno pratila projekt izgradnje bolnice. Treća tribina održana je u prostoru Uranije na Kvaternikovom trgu te se fokusirala na urbanističko-arhitektonski pogled na projekt i pitanje jesmo li kao društvo sposobni provesti velike projekte. Također, raspravljalo se o pitanju uloge Grada Zagreba u sudbini i budućnosti nedovršene Sveučilišne bolnice. O tome su govorili gdin. Marko Dabrović, arhitekt iz ureda 3LHD, gdin. Rikard Štopfer, stručnjak koji je osobno bio uključen u izgradnju Sveučilišne bolnice te pročelnik Stručne službe Gradske uprave, gdin. Željko Matijašec, ujedno i posljednji likvidacijski upravitelj bolnice. Preostalo nam je za održati stručni skup na temu “Pripada li bolnica doktorima?”, na kojem ćemo razgovarati o dinamici moći i donošenja odluka unutar zdravstvenog sustava s naglaskom na slučaj bolnice u Blatu te suočavanje s kontekstom posljedica potresa i još jednog obnavljanja prastarih bolnica u sjevernim dijelovima grada.
Uz stručne skupove, provedeni su i obilasci bolnice na lokaciji u Blatu, u kojima su sudjelovali zainteresirani građani te studenti PDS-a Javno zdravstvo. Obilazak je kombinacija storytellinga, kazališnog performansa i povijesne rekonstrukcije, uz vodstvo Boruta Šeparovića. Osim šetnje nedovršenim bolničkim objektom, program obilaska uključuje prezentaciju ključnih podataka o bolnici te relevantnih aktera koji su kroz desetljeća pa sve do danas vezani uz ovaj projekt. Dodatnu dimenziju obilasku daju susreti s umjetnicima i različitim subkulturnim skupinama koji trenutno prostor nedovršene bolnice koriste za umjetničko izražavanje, performanse te razne vrste inovativnih zabavnih programa. Na taj način se, kroz interakciju prošlosti i sadašnjosti monumentalnog projekta Sveučilišne bolnice, spajaju edukacija i emocije u jedinstvenu cjelinu.
Treća komponenta programa je istraživanje procesa odlučivanja i strateškog upravljanja u zdravstvu, na primjeru nedovršene Sveučilišne bolnice. To uključuje pregled javno dostupne dokumentacije o bolnici, koja je pohranjena u državnim arhivima i gradskoj upravi. Cilj toga je izrada stručnih i zdravstvenih radova i monografija, što bi doprinijelo akademskoj i praktičnoj bazi znanja u zdravstvenom sektoru te razvoj edukativnog modela baziranog na primjeru nedovršene Sveučilišne bolnice.
Kratak vremeplov od odluke o izgradnji do likvidacije nedovršene Sveučilišne bolnice
Rasprava o potrebi za izgradnjom bolnice u južnom dijelu Zagreba datira od 60-ih godina prošlog stoljeća. Krajem 1982. godine ta je ideja konkretizirana odlukom Skupštine Grada Zagreba o osnivanju Radne organizacije Klinička bolnica “Novi Zagreb” sa zadatkom izgradnje bolnice u Blatu. To je ujedno bio rezultat odluke građana Grada Zagreba i šire okolice, koji su na gradskom referendumu ranije te godine, izglasali da će kroz samodoprinos, iz svojih plaća izdvajati novac za izgradnju nove bolnice, kao svojevrsni poklon generacijama koje dolaze. 1985. godine postavljen je kamen temeljac, a iste godine promijenjen je naziv bolnice u “Sveučilišna bolnica Zagreb u osnivanju”, ukazujući na promjenu uloga i odnosa spram nove bolnice. Već u tom periodu, s obzirom na rastuću inflaciju u SFRJ, ali i planirana proširenja u sadržajima i broju kvadrata na kojima se trebala prostirati bolnica, govori se o potrebi za nastavkom samodoprinosa. Zato 1987. godine Zagrepčani ponovno izlaze na referendum i glasaju za petogodišnji nastavak samodoprinosa za izgradnju bolnice. U periodu gradnje, do samog kraja 80-ih kada radovi postepeno prestaju, bio je izgrađen cjelokupan betonski kostur bolnice, uključujući postavljena metalna pročelja te ostakljenje većine objekta. Odlaskom radnika s gradilišta, objekt nedovršene bolnice se koristi za razne druge namjene, uz postupno smanjenje razine zaštite i brige o samom objektu i neposrednoj okolini. Od 1995. godine je trajao likvidacijski postupak pravnog subjekta naziva “Sveučilišna bolnica Zagreb u osnivanju u likvidaciji”. Okončanjem tog postupka 2023. godine, objekt sa zemljištem na kojem se nalazi pripao je Gradu Zagrebu. Predstavnici Grada danas su pregovorima s Ministarstvom zdravstva po pitanju daljnjih imovinsko-pravnih odnosa i sudbine nedovršene Sveučilišne bolnice.
Odnos potrebe i zahtjeva za bolnicom u Novom Zagrebu
Od 60-ih godina prošlog stoljeća naovamo može se pratiti evolucija argumenata za izgradnju bolnice u Novom Zagrebu. Iako je 60-ih godina južni dio Zagreba imao relativno malen broj stanovnika, trendovi su ukazivali na to da se Zagreb razvojno širi preko Save te su očekivanja bila da će se broj stanovnika Novog Zagreba u idućim desetljećima mnogostruko povećati, što se i ostvarilo. U tom smislu javila se potreba da se osigura bolnička zdravstvena zaštita stanovnicima novog dijela grada.
Istovremeno su bolnice na sjevernom dijelu grada, današnji KBC Zagreb, KBC Sestre Milosrdnice, KB Merkur, KB Sveti Duh i dr. postale prostorno potkapacitirane u odnosu na broj pacijenata koji je počeo koristiti bolničku zdravstvenu zaštitu kao dio standarda te s obzirom na promjene u dijagnosticiranju i liječenju bolesti kao posljedicom razvoja i primjene biomedicinskih znanosti i tehnologije 70-ih i 80-ih godina. Upravo to je bilo prezentirano građanima kao ključni argumenti za izgradnju nove bolnice u Blatu. O tome svjedoče i fotografije gužvi i bolesničkih kreveta na hodnicima postojećih bolnica, tiskane na promo materijalima za prvi referendum o samodoprinosu 1982. godine.
Drugi skup argumenta je uže vezan uz razvoj biomedicinske znanosti i tehnologije. Zagreb je po razini zdravstvene zaštite koju je mogao pružati ne samo svojim građanima, nego i stanovnicima gravitirajućih područja te cijele SFRJ, htio parirati kliničkim bolničkim centrima u Ljubljani i Beogradu. To je uključivalo korištenje suvremene medicinske tehnologije i procesa liječenja. Zbog toga je Sveučilišna bolnica, po projektu, bila zamišljena kao moderna prostrana bolnica, u kojoj bi bilo olakšano kretanje i pacijenata i zdravstvenih djelatnika. Bio je to odraz promjene paradigme od one u kojoj pacijent više dana “leži na odjelu” prema današnjoj u kojoj pacijent u kratkom vremenskom periodu prolazi različite dijagnostičke i intervencijske punktove u bolnici. Prilikom drugog referenduma 1987. godine, upravo je naglašavana ta dimenzija suvremenih postavki i tehnologije koja će se koristiti u novoj bolnici – tvornici zdravlja.
Danas je potreba u kontekstu dostupnosti bolničke zdravstvene zaštite za građane ne samo Novog Zagreba, već i dijela zagrebačkog prstena koji uključuje Veliku Goricu, Jastrebarsko, Samobor, Svetu Nedjelju, Zaprešić, odnosno za otprilike 400 tisuća stanovnika – dramatično povećana. Dokaz o toj potrebi ne treba tražiti dalje od zidova dodanih u okviru mnogobrojnih opetovanih proširenja postojećih bolnica u sjevernom pojasu grada te neadekvatnih prostornih rješenja u bolnicama gdje pacijenti i djelatnici, pratnja i studenti borave te načina kako i čime im pristupaju.
Unatoč tome, i činjenici da je velikom broju građana zdravlje i spašavanje života ugroženo zbog slabe dostupnosti bolničke zdravstvene zaštite, zahtjeva građana, ili još važnije, gradskih uprava pa niti opozicije, za bolnicom u Novom Zagrebu – nema.
Interregnum u nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici
Kao razlog nedovršetka bolnice stoji teorija izmijenjenih okolnosti. To bi uključivalo promjenu društvenog ugovora, hiperinflaciju, ratna zbivanja, promjenu političkog sustava, tranziciju… što je sve neupitno utjecalo na razvoj događaja vezan za Sveučilišnu bolnicu.
Međutim, tridesetogodišnja nebriga i svjesno dopuštanje uništavanja te nedovršene bolnice, koje je zamijenilo odluku o tome što s njom, kao i nedostatak stručne (pa i javne) rasprave o toj temi, više nije pitanje izmijenjenih okolnosti. Više je to pitanje urušavanja društvenih vrijednosti, snage institucija te nedostatka vizije budućnosti koju sukreiramo.
Čak niti najavljena izgradnja Nacionalne dječje bolnice na lokaciji u Blatu ne može skinuti težinu (i tugu!) s činjenice da gotovo pola milijuna stanovnika prstena od Zaprešića preko Samobora, Jastrebarskog i Velike Gorice te naposljetku cijelog Novog Zagreba niti nakon 60 godina nisu dobili primjereno dostupnu bolnicu. Zato s pravom možemo zaključiti kako se u preostalim krhotinama stakala nedovršene Sveučilišne bolnice, reflektira slika nas samih kao društva i zajednice koja često luta bez jasnih kriterija za prioritete.
