Predstava »Fragile« kojom je u početku lipnja započeo »Tjedan suvremenog plesa« otkrila je zagrebačkim gledateljima nove perspektive scenskih traganja kazališne skupine Montažstroj. Osnovan godine 1989., Montažstroj je obilježio našu teatarsku stvarnost s početka 90-ih godina u smionim eksperimentima koji su poništavali tradicionalne teatarske granice između riječi, slike, pokreta i glazbe scenskim prizorima koji su izravno korespondirali sa senzibilitetom mladih gledatelja.
Predstave »Vatrotehna«, »Rap opera« i »Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco« postavljale su neka od bitnih pitanja našoj suvremenosti, mijenjajući teatarska gledišta i interese. Nakon uspješnih gostovanja u Zapadnoj Europi i SAD, ne nalazeći u nas prostor za svoje djelovanje, Montažstroj, čiju kreativnu jezgru čine skladatelj Hrvoje Crnić, dramaturg Goran Sergej Pristaš, izvođač Damir Klemenić i suvoditelj skupine Tamara Humiland, svoju je posljednju predstavu premijerno izveo u Norveškoj, Švedskoj i Nizozemskoj kao međunarodna skupina iz Hrvatske. S osnivačem i umjetničkim voditeljem Montažstroja Borutom Šeparovićem razgovaramo o prošlih deset godina, o njegovoj koncepciji izvedbenih umjetnosti, dislokaciji skupine, razlikama između Istoka i Zapada, novim projektima, interkulturalnim dodirima…
● Na koji se način u prošlih deset godina mijenjao koncept Montažstroja i što ga je mijenjalo?
– Prošli smo kroz nekoliko faza. Na samom početku, do 1991., bili smo nogometno kazalište, potom smo se bavili teatralizacijom nogometne i pop kulture, a od 1997. Montažstroj prisvaja funkciju izvedbene misije (performing mission). Neki su kritičari svojedobno pisali o herojskoj fazi Montažstroja, sada smo u fazi sazrijevanja. Učili smo na vlastitim greškama, suočili se sa sobom, našim željama i svijetom u kojem živimo, ušli smo u proces u kojem se gube iluzije. No, biti deziluzioniran za mene ne znači izgubiti vjeru, nego je neprestano iznova propitivati.
Krenuli smo od postavke da istražujemo suvremenu umjetnost po kriterijima recentne zapadnoeuropske produkcije, dakako s lokalnim karakterom. Danas smo u posve drukčijoj poziciji – djelujemo pretežito u Zapadnoj Europi, ali želimo zadržati značajke prostora iz kojeg smo došli. Dislocirani smo.
Nisu isključivo kazališna skupina
● Kad je započeo taj proces dislokacije? Osvajajući zapadnoeuropske pozornice, Montažstroj je postajao međunarodnom skupinom, mijenjajući sredinu i kontekst svojega djelovanja.
– Proces dislokacije skupine iz Hrvatske u međunarodni kontekst započeo je 1994. našom nagradom u Bagnoletu, a nastavio se brojnim turnejama po Zapadnoj Europi. Naš razvoj nije bio kontinuiran, jer nam prilike to nisu omogućavale. Pokušavali smo iz fragmenata realiteta nešto skupiti i tako smo djelovali.
Montažstroj je samonikla skupina, nismo proizvod sustavne kulturne politike sredine iz koje proizlazimo. U diskontinuitetu financiranja ne postoji infrastruktura na koju bismo se mogli osloniti. Sve je to utjecalo na naš rad i mijenjalo ga.
● Gledatelji vas ne pamte samo po kazališnim projektima. Početkom 90-ih izmijenili ste u nas pogled na teatar, prelazili ste tradicionalne granice rizika, s predznakom pokreta…
– …ni infrastruktura ni sustavna edukacija izvođača za projekte poput naših. Kod nas se još uvijek misli u tradicionalnim kategorijama drame, opere i baleta. Samo s »Tjednom suvremenog plesa« i »Eurokazom« (festivalima koji su nudili svih ovih godina uvid u prave informacije svjetskoga teatra) te pojavom Centra za dramske umjetnosti i časopisa »Frakcija« počeli su se tematizirati i neki drugi pojmovi, stvari se tek pojavljuju i mijenjaju se razmišljanja o izvedbenim umjetnostima.
U ovoj sredini nismo se mogli razvijati, nismo mogli upotpuniti ansambl… Također, za mene je Zapad predstavljao neki novi izazov. Zanimalo me je jezik Zapada, kako je biti i djelovati na Zapadu, a osjećati se još uvijek kao gost, suočiti se s drukčijim odnosom prema vlastitom pozivu. Morali smo napraviti novi plan, jer se kontekst neprestano mijenja i jer je napokon riječ o procesu tranzicije.
Propitivanje vlastite pripadnosti
● Montažstroj se pojavio u turbulentnom vremenu velikih društvenih promjena, s kraja jedne i početka neke nove, još prilično nedefinirane epohe. Kako se to ogledalo u vašim kazališnim snalaženjima i traganjima?
– Pojavili smo se 1989. godine u vremenu velikih tranzicijskih promjena, dinamičkih procesa i društvenih obrata koji su utjecali na integracije u umjetnosti i društvu. To je vrijeme kada se mijenjaju gledišta. Ne možeš zanemariti društvenu funkciju kazališta kao što ne možeš zanemariti svoju odgovornost spram društvenog konteksta, a riječ je o kompleksnom kontekstu. Pokušao sam raditi sustavno, ali sam se morao ogledati u društvenim situacijama koje su se nužno odražavale i utjecale na naš rad. Stoga se naše djelovanje neprestano mijenjalo.
● Danas je Montažstroj međunarodna skupina iz Hrvatske. Što to znači?
– Mi smo međunarodna skupina, jer je sastav izvođača internacionalan, surađujemo s međunarodnim producentima, koproducentima, umreženi smo u internacionalne sustave koprodukcije, igramo pred različitim gledateljima u različitim sredinama.
»Fragile« je imao četiri premijere u četiri različite zemlje. To je velik izazov i u svemu tome se dobro osjećam. No, istodobno se od nas očekuje da govorimo o Hrvatskoj, o mjestu iz kojeg dolazimo i na to sam ponosan. Dakako, pri tome se otvaraju mnoga pitanja. Primjerice, kojim jezikom govoriti – svojim jezikom ili jezikom Zapada ili pronaći jezik koji bi povezao ta dva jezika, ta dva iskustva, te na koji način integrirati razlike? Europa je danas kompleksni sustav koji se određuje kroz razlike. Ali, također se postavlja pitanje što je europsko? Kada kažemo da smo skupina iz Hrvatske, to određuje naš kontekst i polazište u našem mišljenju i osjećanju. No, to opet nisu jednoznačne teme. Mi neprestano propitujemo vlastitu pripadnost, a to je velik izazov i pokretač našeg rada. Uostalom, kao što je poznato, umjetnost proizlazi iz sumnje i pitanja.
Kazališna arheologija
● Koja poetika određuje kazališno djelovanje skupine Montažstroj?
– Pokušavamo nastaviti liniju takozvane kazališne arheologije, koja propituje teatarske materijale 20. stoljeća s onim optimizmom koji nudi nove etičke horizonte u kojima se nada nameće kao forma komunikacije. Time ćemo se baviti u sljedećoj sezoni postavljajući dva bitna pitanja – što možemo činiti riječima i što tijelo može činiti?
U 2000. godini planiramo ostvariti tri nova projekta: reaktualizaciju Buchnerova »Woyzecka« naglašavajući suprotnosti između tijela i imaginacije u iskazu koji će prezentirati teme što određuje društvo u tranziciji, duet »Co-respond-dance«koji će se baviti ideologijom tijela, namjesto ideologije teksta propitujući odnos ljubavi i identiteta, solo »Arhetip Medeja« koji započinje tamo gdje završava Euripidova tragedija i govori o intimnim stanjima osobe čija sjećanja postaju njezinim identitetom, te prostorno-vremensku instalaciju s jednim izvođačem »Interum« koju ćemo ostvariti u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu.
● Vaša posljednja predstava »Fragile« aktualizira pitanja političkog teatra koji je nekada bio vrlo popularan na ovim prostorima. No ta političnost nije izravna i vi joj pripisujete nova i drukčija značenja.
– Naš teatar ne smatramo političkim, nikako dnevnopolitičkim, nego angažiranim. Zanimaju nas mitologije Istočne Europe i tranzicija. Počeli smo s Prometejom u »Vatrotehni«, nastavili s Filoktetom Kalašnjikovim u »Rap operi«, u trodijelnom projektu »Everybody Goes to Disco…« bavili smo se trivijalnošću ranokapitalističkih mitologija… Sve smo to spojili kroz naše osobno iskustvo. Nemamo specifičnu metodu. Naša je metoda eklektična, niti nas se može odrediti isključivo kazališnim iskazom, niti plesnim. Izjednačujemo izvođenje i bivanje.
● Započeli ste kao nogometno kazalište, a 1997. ste Montažstroj – Performing unit.
– Da, na početku smo se zvali nogometnim kazalištem, zatim smo slijedeći načela interdisciplinarnosti radili kazališno-audio-video-plesne projekte. Vani su nas zvali i plesnom skupinom, često su nas predstavljali kao dance company ili tanz theater. Danas je Montažstroj definiran kao izvedbena jedinica – performing unit, odnosno performing arts company – skupina koja se bavi izvedbenim umjetnostima. U nas ne postoji termin koji bi adekvatno odredio riječ performing i publici pojasnio taj pojam.
Kada sam aplicirao da budem primljen u članstvo HZSU-a kao slobodni umjetnik, zatražili su me da objasnim što je to performing art i nakon dvije godine čekanja na posljetku sam primljen kao redatelj. Danas, zahvaljujući nekim teoretičarima i časopisu »Frakcija«, koji se sustavno bavi izvedbenim umjetnostima, ti su nam pojmovi mnogo bliži. Performing unit je termin adekvatan našem izrazu – ne želim se odrediti ni kao redatelj ni kao koreograf.
Dovršetak jednoga ciklusa
● Nalazite li i prepoznajete li svoje mjesto u hrvatskom kazališnom prostoru?
– Koliko god hrvatska situacija bila katastrofalna, ona je za nas vrlo zanimljiva. Volio bih realizirati neki od projekata u Hrvatskoj i to ne samo pronaći ovdje koproducente, već i izvođače. Kao »working-towards-company« zanima nas stvaranje ansambla, što konkretno znači fiksirati jezgru grupe, a potom ovisno o projektima angažirati izvođače iz različitih sredina, pa tako i iz Hrvatske.
Naše ostale aktivnosti uključuju boravke (residencies), razvojne projekte (project development), opće workshope u kojima vlastitom metodom rada komuniciramo s drugim izvođačima, a radit ćemo i audicije-informativne otvorene workshope. Zainteresirani smo da neki od tih workshopova, koji su različitog sadržaja i trajanja, organiziramo u Hrvatskoj, kao i da sve naše projekte prikažemo ovdje. Vrlo sam sretan što smo nastupili na »Tjednu suvremenog plesa«, jer je to ugodno profesionalno iskustvo. Voljeli bismo imati mogućnost utjecati na razvoj izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj.
● Slaveći desetgodišnjicu završavate li jedan ciklus, opraštate li se s jednom fazom u kazališnom istraživanju Montažstroja?
– Mislim da na neki način tek započinjemo. S desetgodišnjicom našega djelovanja jedan je ciklus dovršen i već smo neko vrijeme u novom procesu koji će dominirati našim radom u sljedećem desetljeću.