Borut Šeparović u Puli: "Htio bih jako napraviti predstavu o padu Agrokora, ali išamarat će vas Slapp tužbama samo da vas zaustave"

"Htio bih jako napraviti predstavu o 'zatvorenoj temi', kakvom je naziva naš premijer - o grupi Borg. Odlična je to  priča, iako je prošlo sedam godina od pada Agrokora i Todorića. Mogla bi se od toga napraviti antička trilogija, no danas će vas išamarati Slapp tužbama samo da vas zaustave. I koje  će kazalište ući u to? Ni jedno! Puno je lakše baviti se političkim likovima nego pozabaviti se korporativnim kapitalizmom", kaže osnivač umjetničkog kolektiva Montažstroj 

“Čim ti pristaneš da te sustav financira, neću reći da je to ucjena, ali postoji dug. Dug prema društvu, državi. Nema tu apsolutne slobode. Nikad ti ne možeš potpuno slobodno zahvatiti bilo koju anomalju . Dat ću par primjera: gola tijela na sceni 90-ih bila su puno manji problem nego da se danas ljudi skinu na sceni, što je paradoksalno ako znamo da se 90-ih događao, ako ne kontra-revolucionaran, onda konzervativan proces, rekao je Borut Šeparović, utemeljitelj umjetničkog kolektiva Montažstroj i njegov umjetnički voditelj i redatelj od osnivanja 1989. godine na sinoćnjoj ‘Tribini’ u pulskom kazalištu za jednosatnog razgovora s Leom Rafoltom.

– Ili primjer autorskih prava: danas ne možeš uzeti ni sample od četiri sekunde , a kamoli cijelu pjesmu za kazališnu predstavu, a to se slobodno moglo 90-ih, prije p pojave interneta i silnih regulacija, tako da te vrste slobode nestaju, nastavio je Šeparović, da bi mu treći primjer bio najjasniji kad je u pitanju (ne)sloboda.

“Htio bih jako napraviti predstavu o ‘zatvorenoj temi’, kakvom je naziva naš premijer – grupa Borg. Odlična je to priča, iako je prošlo sedam godina od pada Agrokora i Todorića. Mogla bi se od toga napraviti antička trilogija, no danas će vas išamarati Slapp tužbama samo da vas zaustave. I koje  će kazalište ući u to? Ni jedno! Puno je lakše baviti se političkim likovima nego pozabaviti se korporativnim kapitalizmom”, istaknuo je prvi čovjek Montažstroja, kolektiva koji je od svog osnutka prepoznat po stvaranju eksplozivnog fizičkog teatra, kao i po naglašeno multimedijalnom i interdisciplinarnom djelovanju kojim rastvara jasne granice umjetničkih grana čime postaje zaštitni znak angažirane umjetnosti u Hrvatskoj i inozemstvu.


Osvrnuo se na etikete da je populist i socrealist

– Ako je Brecht populist, nemam ništa protiv da netko mene naziva populistom. Ja bih svoju inspiraciju tražio u početku 20 stoljeću, u modernizmu. Ako je moj dokumentarizam ili pseudodokumentarizam danas neka vrsta socrealizma, ja ću to uzeti kao kompletan. Boli me ona stvar ako će me etiketirati kao populistu, a ne smeta mi ni da me zovu socrealistom, kazao je.

“Problem je, čini mi se, u tome  da često ne znamo što radimo, za koga radimo, u kom kontekstu radimo. Nekako mi se čini da ta naša umjetnost, u bilo kojem mediju, ne bi trebala biti sama sebi svrha, a često jest. I s time sam sebe iznerviram , to najiskrenije govorim”, dodao je.

Za razliku od 20-ih godina prošlog stoljeća danas je problem što kako je rekao, nemamo utopijski, a ne distopijski horizont.

– Eventualno možemo kritizirati ovo što je oko nas, ukazivati i propitivati bolne točke slabosti. Zavidim tim umjetnicima iz tog razdoblja, kaže Borut Šeparović.


Leo Rafolt ukazao mu je na snimku aktualnih protesta studenata u Srbiji, gdje grupica igra košarku okružena s 200.000 ljudi. Hoće li oni promijeniti režim?

– Pokušaj je to normalizacije unutar jednog nenormalnog stanja. A koji je horizont toga, to je teško reći. Nemam pojma što će se tamo dogoditi. Užasno je važno i vrijedno što su se tamo ljudi aktivirali. Prvo bih poželio da se to počne događati i kod nas, iz milijun razloga, a bojim se da neće, opet iz milijun razloga. Uvijek je pitanje tog horizonta i postoji li perspektiva u svemu tome. Normalizacija performansom košarke zvuči dobro, ali sve će to dobiti politički okvir. U svakom slučaju, to je odličan performans, kazao je Šeparović.

Rafolt je podsjetio na prva fazu djelovanja Montažstroja koja je uvelike bila opterećena fizičkim kazalištem, riskantnim, militarističkim (‘atleti srca’).

– Davno je to bilo, prije 30, 35 godina. To je bio naš bunt protiv jedne vrste logocentrizma i jezika kao određujučeg za tadašnje kazalište. Militarizam je bio gotovo nesvjestan jer se paralelno događala militarizacija društva. Korijene tražiti u tradiciji ruske avangarde, suprematizma, ali i jednoj vrsti minimalizma, nastavio je.

Na ponovljenu kritiku jedne plesne kritičarke koja je u nekoliko navrata govorila o Montažstroju i njegovim izvedbama kao pravom primjeru muškog kazališta, Šeparović je jučer kazao: “Je li toksično muško? Ne znam što reći. Koliko smo bili toksično muški ili samo muški, o tome tada nismo razmišljali. Prvi performans s izvođačicama  bio je 1992. godine, kazao je Šeparović.