Kada su 1989. godine ispred zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti prikazali scenski hommage Kazimiru Maleviču pod nazivom “Kopačka u galeriji”, članovi kazališne grupe “Montažstroj” upozorili su da u prostoru ustaljenih i istrošenih kazališnih pojava žele biti drukčiji. Nastala u proljeće iste godine, u jednom podrumu, ova je grupa pod umjetničkim vodstvom Boruta Šeparovića, početkom 90-ih godina osvajala zagrebačke ulice, izložbene prostore, skloništa i kazališta. Po njihovim riječima, sadržaj i oblik kazališnog djelovanja družine određeni su iskustvom real-socijalizma i počecima djelovanja na povijesnoj prekretnici u post-komunizam, a zanima ih traumatična stvarnost ovog stoljeća.
“Vatrotehna”, čija je premijera održana u napuštenom pogonu destilerije “Badel”, pokazala je već kako Borut Šeparović i članovi “Montažstroja” tragaju za novim formama u prostorima tehnoznanstvenog progresa, totalitarizma, nasilja i agresije. “Rap opera 101” bavila se slavenskim mitom o izumitelju poznate strojnice M. T. Kalašnjikovu, dok je video-klip, sniman u skloništu “Grč”, proizveden u produkciji HRT-ova programa “Za slobodu”, a potom prikazivan na MTV-u i brojnim svjetskim TV-postajama, postao zaštitnim znakom jednog vremena i kultni spot generacije dvadesetogodišnjaka.
Težnja nemogućem
U lipnju 1994. na jednom od najprestižnijih međunarodnih natjecanja koreografa u Bagnoletu, pored Pariza, održana je svjetska premijera predstave “Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco”, a koja će u Hrvatskoj biti premijerno izvedena 2. srpnja u sklopu Eurokaza. Predstava je osvojila specijalnu nagradu stručnog žirija i tako je svrstana u najbolja plesna ostvarenja ove godine. “Od drugih nas razlikuje svijest o vrijednosti vlastitog djelovanja i spremnosti za ljepotu. ’Montažstroj’ je kazalište budućnosti, stoga što ne želi biti upisano u neku buduću povijest kazališta, već ući u sadašnjost, sada, ovdje i posvuda”, poručuju.
● Po mnogima, vrijeme avangarde je prošlo. Vi očito mislite drukčije?
— Vrijeme povijesne avangarde svakako je prošlo. Danas, u slučaju kazališne skupine “Montažstroj” radi se o [odsječen početak riječi]čeg sustava vrijednosti — prepoznavanju vlastitih prethodnika u povijesti (čak i stanovitim retrogradizmom), jasnom i nadasve kritičkom odnosu spram sadašnjosti, te odnosu spram budućeg kroz plansko djelovanje. Naš je avangardizam zapravo neprekidno iščekivanje pojavljivanja ljepote, pokušaji, promašaji i ponovna započinjanja, te nadasve težnja k nemogućem.
● Započeli ste u jednom zagrebačkom podrumu sa željom za istraživanjem suvremenog umjetničkog izraza u različitim medijima. Što se promijenilo od 1989. do danas?
— “Montažstroj” je kao umjetnička skupina izrastao i raste iz pregnuća njegovih članova koji su se okupili 1989. kao kazališna radionica. Proživljeno iskustvo real-socijalizma i počeci našeg djelovanja na povijesnoj prekretnici u post-komunizam, kao i stravični rat u bivšoj Jugoslaviji, duboko su odredili oblik i sadržaj naših djela. Petogodišnjim planom s manifestativnim nazivom “Teatralizacija nogometne kulture 1989-1994” zacrtali smo razvoj unutar naše kulture, umjetničke i kazališne djelatnosti. Radilo se o potpunom istraživanju, ali i životnom sazrijevanju — razvoju osobnog kazališnog i umjetničkog izraza, te umjetničke osobnosti. Stalnim prevladavanjem osobnih dostignuća uspostavili smo našu kazališnu sintaksu — osuvremenjeno fizičko kazalište devedesetih koje postaju potpuno umjetničko djelo ne samo u mediju kazališta, već i u svim suodnošenjima medija kojima se bavimo (kazalište, glazba, likovni radovi, video).
● Izbacili ste iz imena odrednicu nogometnog kazališta. Zanima li vas još uvijek nogometna kultura i njezini fenomeni ili je s krajem petogodišnjeg plana prestao i vaš interes?
— U početnom razdoblju do 1992. “Montažstroj” je bio definiran kao “nogometno kazalište”. Ishodište umjetničkog razmišljanja bila je “nogometna kultura” u smislu svevladajuće masovne potrošačke kulture. Također, pojam “nogometno” konotira “fizičko”, a sama nogometna igra bila je naš inicijalni kazališni ritual. Članovi naše družine do 1992. bili su isključivo muškarci, a nogomet — muški sport za mušku publiku. Naše je mjesto bilo na stadionu NK “Dinamo” među poklonicima nogometne igre i ovog kluba. Od 1992. do danas članovi naše skupine su mladići i djevojke. U središtu našeg interesa je sinonim “nogometne kulture” — “pop ili TV kultura” i njeni fenomeni: daljinski upravljana višekanalna globalna televizija — [odsječen početak riječi]lje, filmovi, seks, pornografija, “glamo-ur”, itd. — umjetna stvarnost namijenjena izluđenom potrošaču. I dalje naš se izraz temelji na tjelesnom kao osnovi, te atletizmu i sportskom duhu.
Neprekidno istraživanje
● Tko su vam uzori i kakav vas teatar privlači?
— U duhovnom smislu uzori našeg kazališnog djelovanja su velika imena kazališta 20. stoljeća — naši prethodnici: Stanislavski, Majerhold, Artaud, Grotowski, a u produkcijskom smislu radovi kazališne avangarde osamdesetih: Fabrea, Rosas, Vandekeybusa, La la la human steps, te DV 8.
● Protagonisti Vaših projekata nisu glumci pojedinci, nego cijela grupa. Smatrate li da kolektivna igra može više i bolje izraziti preokupacije našeg vremena?
— Projekti skupine “Montažstroj” zasnovani su na umjetničkom istraživanju unutar odabrane skupine i njenom planskom razvoju. Kao pojedince povezuje nas sportski duh i zajednički cilj: borba za ljepotu i istinu o nama samima. Riječ je o disciplinarnom i predanom radu, prevladavanju vlastitih dostignuća, međusobnom natjecanju i igri.
Za razvoj tjelesnog izraza nužna je stalnost i prisnost, homogenost odnosa unutar skupine, što je nemoguće unutar izraza heterogene cjeline tipičnog kazališnog ansambla. Radi ostvarenja ciljeva, naš je rad zasnovan na atletizmu srca koji prožima duhovni i tjelesni princip, a svakodnevno se vježbanje temelji na iskustvu biomehaničkih vježbi, akrobatici, visoko rizičnom, te uličnom plesu i glumačkim improvizacijama na različitim predlošcima. Za ostvarenje potpunog umjetničkog čina, izvođač mora potpuno ovladati vlastitim uobičajenim, »svakodnevnim« organizmom, te izgraditi novo, umjetno tijelo koje je u akcijama vođeno ne samo vještinom, nego i stavom. Stoga, pojedinac, izvođač »Montažstroja« nije samo glumac ili plesač, već je potpuni izvođač — Atlet srca i dio je kolektiva. Skupina kao protagonist projekta, logična je posljedica radnog procesa i kao takva ona postaje sposobna odgovoriti najvišim zahtjevima i izazovima suvremenog scenskog izraza: brzini, preglednosti i atraktivnosti.
● Na koji način uključujete u predstave iskustvo vaše generacije?
— Geografski radi se o dva posve različita iskustva jedne generacije — onom globalnom, medijskom iskustvu Zapada (npr. MTV-a i CNN-a), te o našem lokalnom post-komunističkom (ratnom) iskustvu. Poigravanje ovim opozicijama omogućuje zasnivanje kazališnog spektakla s jedne strane na europskim kriterijima produkcije umjetničkog djela — Hype! (posebno na visokoj estetiziranosti velikog broja detalja) koji čine umjetničko djelo, tj. totalnom designu spektakla, a s druge strane na autentičnoj sirovosti i okrutnosti živog izvođačkog materijala koji počiva na našem svakodnevnom iskustvu, a našim umjetničkim djelima daje stvarni razlog njihovog postojanja.
● Kako kazalište može odgovoriti zahtjevnosti gledatelja naviklih na MTV produkciju, dinamičnost klipova i žanrovsku otvorenost suvremenih filmova?
— Kazališna umjetnost na svršetku 20. stoljeća mora ostati ritual, neposredan i autentičan ljudski čin. Kazalište mora biti živo, osjećajno i nadasve snažno. Ono nije, niti može postati medijska umjetnost (poput filma i videa), što ne znači da izmijenjene navike gledatelja (uvjetovane percepcijom suvremenih elektroničkih medija) ne utječu na razvoj i radikalnu unutarnju promjenu kazališne umjetnosti, kako njenih oblika, tako i njena sadržaja. Unapredujući mogućnosti kazališnog izraza, kako u smislu tehnologije i designa, tako i u smislu razvoja specifičnih sposobnosti izvođača “Montažstroj” stvara kazališne spektakle koji i prostorno i vremenski pripadaju sadašnjosti. Oni ne nastaju da bi ušli u neku buduću povijest kazališta, već da budu prisutni sada, ovdje i posvuda.
Spektakularna mješavina
● Trenutno ste jedina hrvatska kazališna skupina koja gostuje na europskim pozornicama. Kako vas ondje prihvaća publika?
— Sa predstavom “Rap opera 101”, koja je premijerno izvedena na Eurokazu 1991, skupina je kasnije gostovala na više međunarodnih festivala 1992. na “Anteprima teatro” u Torinu i “Dancin’city” festivalu u Kopenhagenu, a 1993. na “Sommer off” u Leipzigu, te “Krig” festivalu u Lundu u Švedskoj. Veliko nam je zadovoljstvo da je ovom predstavom koja je ipak bila namijenjena lokalnom gledateljstvu, skupina “Montažstroj” snagom svog kazališnog jezika uspjela premostiti jezične granice i ostvariti značajan međunarodni kazališni uspjeh.
● Iz Bagnoleta ste ispraćeni značajnom međunarodnom nagradom. Kakve su bile reakcije kritičara, producenata i gledatelja?
— Za prestižno međunarodno koreografsko natjecanje koje je održano od 15. do 20. lipnja 1994. u Maison de la Culture de Bobigny u predgrađu Pariza, skupina “Montažstroj” je izabrana u konkurenciji koreografa — mladih autora na prednatjecanju u Zagrebu u studenom 1993, jednom od 28 prednatjecanja održanih na četiri kontinenta, a za koje je bilo prijavljeno oko 200 kazališnih i plesnih skupina. Na završnom natjecanju u Francuskoj predstava “Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco” nagrađena je specijalnom nagradom žirija (pod predsjedanjem svjetski poznatog belgijskog koreografa Jana Fabrea) što pored časti donosi koprodukciju sljedećeg projekta skupine u 1995.
Za “Montažstroj” se ne radi samo o nagradi za koreografiju, već i o nagradi za petogodišnji uporan rad čitave skupine. Na naše iznenađenje i zadovoljstvo sama je predstava izrazito šokirala gledatelje, zainteresirala producente iz vodećih europskih kazališnih i plesnih institucija, a svojom provokativnošću posve podijelila mišljenje žirija i kazališnih kritičara.
● O čemu govori predstava neobična naziva “Everybody….”?
— Kazališni spektakl nazvan je po refrenu istoimene pop pjesme skladane i izvedene za diskografski projekt “High Risk Dance”. Ovo ime sažima otvorene strukture dramaturgije i koreografije i raznolike plesne i kazališne materijale nastale dvogodišnjim studijskim radom. Utemeljene na urbanoj mitologiji, predstava slijedi liniju scenarija i estetike pop glazbe i video-klipova, bez definiranog dramaturškog predloška ili jedinstvene priče, bez definiranih likova i bez linearne narativne strukture.
Dakle, spektakl je mješavina kazališta, plesa, sporta, seksa i nasilja. Provokativni fragmenti kazališnih situacija osnovanih na heteroseksualnim i homoseksualnim erotskim i tjelesnim odnosima izmjenjuju se sa fragmentima individualnih i grupnih plesnih sekcija, temeljenih na visoko rizičnom plesu, bliskim i surovim kontaktima, akrobatici, biomehanici, te uličnom plesu. Unutarnja struktura mikro i makro sekvenci spektakla ostvaruje se principom montaže atrakcije.
Metak u čelo
● Da li vaše predstave nasiljem odgovaraju na stvarnost što nas okružuje?
— Odnos spram stvarnosti u spektaklu “Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco” nije niti jednoznačan, niti mimetički, niti refleksivan. Definiran je (inače tipično televizijskim) postupkom preuzimanja i prenošenja potpuno stvarnih motiva i radnji u scenski prostor. Ova preuzeta stvarnost u kazališnom spektaklu zadobiva posve novu, od stvarnosti autonomnu — apstraktnu vrijednost. Npr. nasilje. Kao motiv, ono se pojavljuje bez vidljivog uzroka, razloga ili psihološkog opravdanja (možda tek kao nagon ili strast). Dakle, radi se o promatranju nasilja kao scenske a ne stvarne činjenice. Predstava objektivira i promatra matematičko umnožavanje nasilja i njegovu posljedicu: Ultra-nasilje. Onda kada je nasilje na sceni posve stvarno, ono postaje i posve apstraktno. Koreografija kao geometrijski kinetizam okidanja obarača: »Metak u čelo ili metak u potiljak«.
● Želite li šokirati gledatelje? Mislite li da kazalište izravno djeluje na stvarnost?
— Važno je potaknuti, provocirati gledatelja, natjerati ga da sudjeluje u scenskom događanju. Ako je nužno, onda i šokirati. Ukoliko kazalište djeluje na gledatelja, utoliko djeluje i na stvarnost. Ukoliko mijenja gledatelja, utoliko mijenja i stvarnost.
● Što znači biti privatno kazalište u okolnostima prilično nesklonim kulturnim djelatnicima?
— “Montažstroj” je registriran kao privatno poduzeće za proizvodnju i distribuciju kulturnih dobara. Pod tim pojmom podrazumijeva se također i registriranje kao organizacija slobodnih umjetnika. Dakle, poduzeće je registrirano kao kazališna, ali i diskografska, video, likovna i dizajnerska organizacija. Organizacija je, ipak, u svojoj suštini proizvođač kazališnih projekata, a sve ostale djelatnosti su popratne.
U današnjim okolnostima, izdvojio bih dva osnovna problema. Prvi se odnosi na financijsku potporu države i grada za određenu organizaciju. U kriznim razdobljima, osnovna financijska sredstva uglavnom se dodjeljuju postojećim, velikim i internacionalno već etabliranim kazališnim institucijama, te sponzorstvima i donacijama kao obliku financiranja kazališnih projekata. Stoga smo sposobnošću izražavanja u različitim medijima, njihovim povezivanjem, suprotstavljanjem i prožimanjem, pokušali umjetničkoj vrijednosti projekta osigurati i tržišnu vrijednost, a time samostalnost i superiornost nad svim sličnim projektima.