Nedavno ste obilježili dvadeset godina od predstavljanja Montažstroja javnosti. Kada se osvrnete na početak svoga kazališnog djelovanja i prve dane s Montažstrojem, je li, po vašemu mišljenju, teatar danas u Hrvatskoj provokativniji nego onda?
Mislim da je danas teatar u nekom općem smislu manje bitan nego prije dvadeset godina. U međuvremenu su se pojavili novi mediji, time i mnogo veći broj raspoloživih informacija, a i društveni je sustav sasvim drugačiji. Živimo u kapitalizmu, i to u brutalnoj, tvrdo kuhanoj varijanti, s potpuno drugačijim zahtjevima prema pojedincu. Kazalište danas egzistira u sustavu s dominantnom neoliberalnom idejom, po kojoj umjetnost mora opstati kroz samofinanciranje, što je prilično upitno. Pogledamo li malo “razvijenije kapitalističke zemlje”, moramo se upitati kako kultura tu ideju uopće može prisvojiti te koja i kakva kultura mora biti isključena iz takvih mehanizama jer se jednostavno ne može sama financirati. U tome miksu kazalište danas ima relativno manju važnost. Među autorima koji se danas pojavljuju, a tu ne mislim isključivo na takozvanu nezavisnu scenu, ima i radikalnijih uradaka, kakvih prije dvadesetak godina nije bilo.
A repertoarni teatar?
Ako se promatra mainstream kazalište, stil se malo promijenio, ali značajnije izmjene u sustavu proizvodnje nisu se desile. Bez obzira na to što se bavim kazalištem, više nisam sasvim uvjeren u njegovu moć. Sad moram sam sebe demantirati jer ujedno vidim da jedna relativno marginalna predstava u ZKM-u poput Mauzera može izazvati prilično žestoku reakciju koja upućuje da je kazalište još uvijek društveno važan fenomen. Ali ono može postići važnost samo ako je svjesno konteksta u kojem nastaje i problema kojima se u tom kontekstu bavi. Smatram da je svako kazalište političko. Čak i kad se naizgled bavi samo zabavom gledatelja ili isključivo samim sobom, i onda je političko, samo možda nema svijest o tome. Kao što je Brecht govorio, postoji kazalište koje je svjesno svoje političnosti i javne važnosti i ono koje to nije.
U kazališni ste svijet ušli ravno s fakulteta, gdje ste studirali komparativnu književnost i filozofiju. Koliko vas je fakultetsko obrazovanje odredilo u pristupu kazališnom izrazu i odabiru tema?
Mislim da taj studij nije bio toliko bitan. Bitno je da sam početkom studija odlučio da ću se baviti kazalištem. Nikad nisam išao na prijamni na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu i ne žalim za tim. Mislim da je taj studij bio dovoljan. Na mene su utjecale i neke druge okolnosti, festivali koji su se tada pojavili kao što je Eurokaz ili Tjedan suvremenog plesa, neka gostovanja kao i smjerovi u glazbi. Uz informacije koje sam dobivao na fakultetu i od svoje okoline ti su utjecaji bili dovoljno jaki da odrede moj profesionalni izbor. Nije bilo nužno upisivati Akademiju kako bih stekao formalni legitimitet da režiram kazališne predstave s ansamblima.
Niste li zaobilaženjem jedne takve ne baš nevažne institucije bili zakinuti za njezinu potporu te na neki način ostali izvan “službenih” kazališnih krugova?
Da. Time sam automatski postao svojevrsna crna ovca. Ako neke stvari želiš napraviti u kazalištu, bitno je da imaš osiguran pristup institucijama. Osim nekih znanja i vještina prednost pohađanja Akademije jest i jedna vrsta socijalnoga kapitala koji tamo stekneš. Na neki sam način bio autsajder jer nisam bio dio te društvene mreže. To je pozicioniranje bitno, a ja sam bio na margini, odakle je dosta teško, ali ne i nemoguće djelovati.
Unatoč činjenici što su skoro sve vaše predstave sinonim za vrhunski nezavisni teatar, stječe se dojam da je nezavisni teatar, kao i nezavisna kultura u cjelini, na jednakim pozicijama kao i prije dvadeset godina.
U ovih dvadeset godina jako se malo poduzimalo da nezavisna kultura zaživi, a i civilno je društvo u natruhama. Koliko je malo napretka postignuto, dokazalo se i nedavnim rezanjem troškova za nezavisnu kulturu iz gradskog budžeta, dok se primjerice budžet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uopće nije dirao. U posljednjih pet godina Montažstroj od Ministarstva kulture Republike Hrvatske nije dobio ni lipe, neovisno o dokazanoj kvaliteti i količini projekata, što je apsurd. Naravno, Montažstroj nije izoliran slučaj. Jednostavno ne mogu shvatiti po kojim kriterijima Ministarstvo kulture odabire projekte. Slična je situacija s gradskim donacijama. U dvadeset godina djelovanja Montažstroj je stekao solidnu reputaciju, postao je svojevrsni kulturni brend, ima svoju publiku, kako staru tako i novu, a dobiva slabašnu ili nikakvu financijsku potporu. U takvoj situaciji prisiljen si ljudima naplaćivati ulaznicu od sto pedeset ili dvjesto kuna, pa se oni bune s argumentom da to nije, recimo, Depeche Mode. Ako nisi spreman platiti, znači da i ne poštuješ rad koji stoji iza toga. A glazbeni proizvod poput Depeche Modea industrijski je proizvod, obična industrija koja mlati pare. Jednu “manufakturu” poput kazališta ljudi nisu spremni poštovati. Zar bi kazalište trebalo biti besplatno? Možda u času kada netko kaže da će grad ili država dati toliki i toliki budžet, pa ćemo podijeliti ulaznice. Da se razumijemo, kad govorim o naplati ulaznica, nije riječ o tome da se na nekom projektu zgrne profit, već jednostavno da se pokrije njegova rashodovna strana i da završi na pozitivnoj nuli.
Bi li Montažstroj mogao danas funkcionirati kao produkcijska kuća koja pomaže mladim talentiranim redateljima?
Da budem iskren: teško, s obzirom na sredstva kojima raspolaže. Ali u smislu podrške na temelju iskustva, svakako. Također, meni je zanimljivo producirati vlastite radove koje ne mogu ostvariti u repertoarnom teatru. Neki mi poluozbiljno govore da imam sindrom Petra Pana, pa mi se čini da još uvijek imam dosta za reći iz te “neobavezne” pozicije. Ali činjenica je da danas više radim u repertoarnom teatru, koji je ipak otvoreniji nego nekoć. Kada se pogledaju predstava Mauzer, ako zanemarimo političku temu, postupci kojima sam se koristio u toj predstavi više nalikuju na neku nezavisnu produkciju i alternativni teatar nego na ustaljene postupke repertoarnog teatra.
Spomenuli ste svoju posljednju predstavu Mauzer, koja se, između ostalih, referira i na generala Gotovinu, odnosno vašu istinu o mitovima i legendama heroja našeg vremena. Jesu li hrvatski generali svojevrsna tabu-tema pa ste je zbog toga odlučili obraditi ili ste uočili zanimljiv kazališni potencijal teme koja zaslužuje uprizorenje i objašnjavanje istine kroz umjetničku prizmu?
Pojmove poput “istine” iz te predstave izvlače mediji i odvjetnici, a ja se u njoj nisam bavio istinom. Ključna za razumijevanje te predstave, ali i društva u kojem živimo jest replika: “Činjenica je ono što se ljudi dogovore da je činjenica…” Kazalište je uvijek konstrukt, ma koliko se doimalo dokumentarnim. U predstavi Srce moje kuca za nju bio je istaknut veliki slogan “Kazalište laže”. Mislim da je, kao i u većini drugih medija, pojam istine iskrivljen, nešto što u prirodi medija kazališta ne može funkcionirati. Možda se istinom može baratati u filozofiji, ali u umjetnosti teško. Predstava Mauzer ne bavi se biografijom generala Gotovine. To nije predstava o njemu. Ona je nastala na temelju djela Grobnica za Borisa Davidovića Danila Kiša. Inspiracija su bile proturječnosti i mrlje u biografijama. Bavili smo se igrom detekcije, uspoređivanjem proturječnosti i fikcionalnošću svakog biografskoga konstrukta. To je predstava o biografijama pojedinaca, s jedne strane fikcionalnih likova poput Borisa Davidovića, ali i biografija glumaca koji predstavu izvode, a ne isključivo o generalu Anti Gotovini, kako su to prikazali pojedini mediji. Kiševa Grobnica za Borisa Davidovića vodi nas i do pitanja suvremenosti, i do biografija svakoga od nas, i do onoga što smo činili i činimo u vremenu u kojem živimo. Samo znam da postoje mrlje na biografiji moje zemlje, i sjene na mojoj vlastitoj savjesti i savjesti ljudi oko mene i u tom smislu predstava Mauzer govori o svima nama.
Na početku karijere nametnuli ste pojam “teatralizacije nogometne kulture”. Koliko se hrvatska nogometna kultura promijenila od početka devedesetih do danas?
Teatralizacija nogometne kulture za visoku je umjetnost i za teatar značila nešto jako pejorativno. Devedesetih je bilo neprihvatljivo da jedna visoka umjetnost ima ikakve veze s nogometom. Nogomet je u ovih dvadeset godina postao izuzetno uspješan biznis i ušao u sve pore društva. Danas je nogometna kultura svuda oko nas, propuštena je kroz sve medije. Od utakmica se prave Događaji. To je prva razlika. Meni je ustvari nogometna kultura označavala ravnopravno korištenje pop-kulturom u stvaranju izvedbene umjetnosti, samo što to nismo nazvali pop-kultura ili masovna kultura. I danas me, kao i tada, zanimala jedna doza stvarnosti. Iako sam u svom radu zadržao ista načela, danas više ne insistiram na tom pojmu. Predstava Srce moje kuca za nju najviše se približila tome kako teatralizirati nogometnu kulturu.
Početkom 2000. u Nizozemskoj ste osnovali Performingunit, skupinu koja se bavi susretima kulturnih različitosti i umjetničkih tradicija te interdisciplinarnim dodirima u prostorima scenske izvedbe. Djeluje li još uvijek ta skupina i odakle ideja za takav projekt?
Ne djeluje. Bilo je gotovo nemoguće osnovati skupinu koja će djelovati na istin načinima kao i Montažstroj. Netko je jednom ispravno zaključio da smo samo promijenili dresove, ali je sve ostalo isto. Bilo je dobro što smo u tih četiri, pet godina, koliko smo trajali, mogli napraviti puno više projekata i s puno većim budžetima nego s Montažstrojem. Bilo je to prilično uspješan period, imali smo dosta gostovanja… Međutim trebalo se dosta odreći kako bi se održala neka kohezija, i u jednom sam momentu shvatio da ne želim imati skupinu koja će imati stalne članove, ljude na plaći. Vrlo brzo nađeš se u poziciji da radiš kao u bilo kojoj drugoj instituciji. Da bi sve išlo glatko, da bi ljudima mogao isplaćivati plaću, moraš ostvariti toliko i toliko gostovanja, izvršavati takve i takve obaveze, pristajati na kompromise itd. Na neki način vrlo brzo postaješ zavisan. Meni je danas Montažstroj zanimljiv jer mogu upotrebljavati ime i producirati ili koproducirati s nekim novim mladim ljudima. Bitno je da Montažstroj nastavi raditi produkcije kakve nisu svojstvene repertoarnom teatru. Dokle god se neka moja ideja načelno može realizirati u repertoarnom kazalištu, ne vidim razlog da je ostvarujem kroz Montažstroj. Mene zanima da kroz Montažstroj ostvarujem predstave koje mogu uključiti beskućnike i napuštene pse, djecu, nezaposlene… i raditi stvari koje su društveno relevantne jer tada ne ponavljam model institucionalnoga kazališta. ■