‘Da sam živio preko Save, bio bih mrtav!‘: Mračna ekskurzija po čudovišnom mjestu gdje su se trebali liječiti Zagrepčani

Motor i osnivač Montažstroja proučava hudu sudbinu davno započete Sveučilišne bolnice u Blatu.

Dron neugodno zuji lebdeći iznad betonskog proplanka u sivoj šumi pravilno posijanih stupova, jedva koji metar podalje naših glava, na hitnom prijamu Sveučilišne bolnice u Blatu. Pripovjedač, Borut Šeparović, kao da će se sad pretvoriti u Molièrea i umrijeti na pozornici. Evocira težak infarkt, više puta su ga oživljavali, prije koju godinu, svjedoči da sad zbori jedino zato što živi u centru zagrebačkom, pet-deset minuta od najbliže dvorane za reanimaciju.

Čudo Zapada

Primjerice, da je živio ovdje negdje, preko Save, u Remetincu ili Stupniku, umro bi, klonuo predaleko od najbliže bolnice. Pod nogama “turista” koje predvodi, otprilike jedan školski razred odraslih ljudi, pucketa staklo, nehotice cipelom pogođeni komadići betona proizvode jeku padajući u duboke rupe slijepih okana.

Borut Šeparović, motor i osnivač Montažstroja, najvažnijega našeg nezavisnog teatra od kraja 80-ih godina prošloga stoljeća do danas, proučava hudu sudbinu davno započete Sveučilišne bolnice u Blatu cijelo jedno desetljeće. Ova ekskurzija u utrobu graditeljskog čuda ili čudovišta na zapadu takozvane Metropole dio je toga istraživanja, a i njegov rezultat.

Operator drona uporno nas prati već petnaest minuta, pa u meni budi PTSP i za taj uređaj, jer ga doživljavam kao oružje, a kolona ljudi izbjegava u hodu otvore u betonskoj ploči, otočiće stakla, grane od željeza, lokve i bazene pocrnjele vode. Građevina je prevelika da samo tako propadne, ali propada evo već dulje od trideset godina i još uvijek nije jasno je li propala definitivno ili se još može recimo taj njezin hitni prijam transformirati iz betonske rupe prokisle u ostakljenu dvoranu.

Betonski labirint

Putem upoznajemo dakle rekli bismo povremene stanovnika ovoga betonskog labirinta, čiji se glavni hodnik, u prizemlju, proteže uza Savu četvrt kilometra…

Konrad Mulvaj vježba ovdje pilotiranje dronom jer zbilja je potrebno mnogo vještine da se leti među toliko vertikalnih i horizontalnih prepreka, gdje začas iz svjetla uletiš u mrak dubokih prostorija.

Usput, nije potrebna dozvola za letenje pa možeš vježbati koliko ti je milo. Na prvoj etaži, koja je također nepregledno golema za pješaka, zatječemo u jednome od stotina betonskih pretinaca, u sobi bez vanjskog zida, na rubu ponora, grafitera Marina Smoljanića.

Sprejao je dotad po zidu i čini ti se da je čudak. Ali ne, tek je jedan od otprilike dvjesta grafitera koji pohađaju ovo zdanje pa njihove jarke figure i uzorci apstraktni prekrivaju sivilo betona kamo god pogledaš. Ispod nas, u rovovima crnim, odjekuju infantilni krikovi mladića koji se naganjaju onim puškicama na zrak.

Nisu dio predstave, tvrdi Šeparović. Nisam siguran da mu vjerujem, jer događaji u ovoj njegovoj turi očito su manje spontani no što se čini isprva.

Dakako, svraćaju u ovaj raj od željeza i skupljači sekundarnih sirovina, u atomskim skloništima porazbacane su jakne migrantske, ovdje ih skrivaju i “pretovaruju”, a bilo je i glasovitijih “stanara”. Za rata, ovdje su nakratko uzaptili generala JNA Aksentijevića, tu se skladištilo oružje, donedavno su tu zagrebački teatri skladištili pak scenografiju…

Prateći protagonisti

Šeparović je protagonist, ali prati ga, u koloni pa istupi, antagonist, Rikard Stopfer, građevinski inženjer, zaposlenik Studija 71 iz Domžala, koji je nadzirao to golemo gradilište potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća. Svako toliko proturječi Šeparoviću, upravo je ciničan, vidno je potresen svime na što nailazimo. Šparta s nama i pedijatrica Aida Mujkić, redovita profesorica u trajnom zvanju Medicinskog fakulteta zagrebačkog, nekad dio prve skupine specijalizanata koji su izabrani među najboljim mladim liječnicima upravo da rade ovdje, gdje sad rastu stabla, a trebali su biti krevetići.

Kad smo se već popeli na krov, desetak katova po vanjskim metalnim stepenicama, što nije za one koji se boje visine, usto mnogih gazišta nema, a kojih ima jesu gole rešetke, javio se liječnik, stručnjak za javno zdravstvo, Aleksandar Džakula, a pogled praktički seže do trista tisuća građana koji su se ovdje trebali liječiti.

Još je na ravnom krovu obraslom mahovinom Kristina Marić, djevojka s guslama, otpjevala Skadar na Bojani. Počeo se naš Skadar na Savi graditi dakle još 1985., putem samodoprinosa. Dvaput su građani Zagreba skupljali tako novac, do 1992.

Većina aktera te horvatske antitranzicije u ništavilo jest pokojna, no nije i sama firma. Naime, poduzeće Sveučilišna bolnica Blato još nije likvidirano! Stigla je eto priča od Ive Latina do Tomislava Tomaševića, koji se taman bio rodio kad je inicijativa za gradnju pokrenuta…