EKSPERIMENT O USAMLJENOSTI

Usamljenost je tema o kojoj ljudi nevoljko pričaju, iako ih podriva, nagriza i muči, jer predstavlja neugodno i uznemirujuće emocionalno iskustvo u kojem postoji raskorak između željene i ostvarene razine socijalnog kontakta. 

New York, grad u kojem milijun ljudi živi samo, bio je pune dvije godine eksperiment o usamljenosti: devet milijuna ljudi živjelo je izolirano na smartfonima i 24/7 kućnoj dostavi hrane, odrezano od mjesta na kojima su se običavali okupljati. Psihoterapeuti su bili bukirani, jer su tisuće Njujorčana tugovale za svojim prijateljima, supružnicima, partnerima i roditeljima – piše New York Times, ističući kako je usamljenost, gotovo epidemijskih razmjera, postojala i prije pandemije i lockdowna.

Borut Šeparović, voditelj i redatelj umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ, poznatog po svojoj angažiranoj umjetnosti, u ovim je usamljenim vremenima odlučio preispitati taj fenomen u našem društvu, o kojem se javno gotovo i ne govori.

Sa svojom je djevojkom, autoricom i dramaturginjom Anom Prolić u nekadašnjem kinu Urania priredio docu – formance “SAMI ZAJEDNO“; ideja je bila da pred publikom pročitaju pažljivo odabrane sms poruke koje su razmjenjivali tijekom lockdowna u pokušaju da budu što bliži kroz tu vrstu komunikacije, a kako je to u stvarnosti izgledalo imali smo priliku čuti tijekom izvedbe u kojoj je on čitao njene, a ona njegove poruke. Na tribini koju je potom moderirala Ivana Antunović Jović,  sudjelovala sam s profesorom antropologije na Akademiji likovnih umjetnosti Tomislavom Pletencom.

Bila je to tribina o važnoj temi. Uspjeli smo, kao što to često biva, otvoriti puno pitanja na koja nismo stigli dati sve odgovore. Ono što je na njoj, uz sve što smo iz sociološkog i psihološkog ugla uspjeli reći, uistinu bilo važno jest reakcija publike; mnogi gledatelji su se javljali za riječ, imali su potrebu postaviti pitanja, dati svoja viđenja i opisati iskustva, pa je bilo jasno da je Borut Šeparović s Anom Prolić otvorio ključnu i prešućenu društvenu temu na kojoj će u budućnosti, sami i zajedno, raditi šire, dublje i dalje. 

Usamljenost je tema o kojoj ljudi nevoljko pričaju, iako ih podriva, nagriza i muči, jer predstavlja neugodno i uznemirujuće emocionalno iskustvo u kojem postoji raskorak između željene i ostvarene razine socijalnog kontakta. 

U psihoterapiji sam se s pravom ozbiljnošću te pojave susrela u radu s onkološkim pacijenticama koje se nisu ustručavale govoriti o svojoj usamljenosti, ponajviše zato što im ona više nije bila najveći problem. Gubitak zdravlja je težinu premjestio na drugo mjesto, pa se o temi usamljenosti progovaralo usput, kao o okovima na nogama koji njihovo kretanje s glavnim teretom na leđima čine još težim.

O toj sam temi razgovarala s Ivanom Kalogjerom, predsjednicom udruge žena oboljelih i liječenih od raka dojke “NISMO SAME“, koja je i  nazivom svoje udruge pokušala osnažiti žene da se suočene s bolešću barem ne osjećaju usamljeno. Kad je osmislila projekt “POMOĆ U KUĆI” kojim je osigurala gerontodomaćice ženama oboljelima od karcinoma, dobila je jasnu i poražavajuću sliku njihove usamljenosti, koja ih je podrivala i potkopavala u nastojanjima da se izliječe. 

Samoća i usamljenost nisu isto. Samoća je objektivno stanje, mnogi je smatraju i željenim stanjem u kojem se osoba svojevoljno povlači od drugih. Ona može živjeti sama i pritom se ne osjećati usamljeno, dok se mnogi koji žive u bračnim, partnerskim ili stiješnjenim obiteljskim zajednicama osjećaju vrlo usamljeno.

Istraživanja su pokazala da je utjecaj usamljenosti na naše psihičko i fizičko stanje vrlo negativan i zato je ona golem društveni i zdravstveni problem; dovodi do depresije i do raznih bolesti mentalnog zdravlja, a na fizičkom planu izaziva pojavu hipertenzije i razvoj kardiovaskularnih bolesti.

Usamljenost, izolacija, nastava online, gubitak strukture, smanjena kvaliteta druženja s vršnjacima, pritisak od strane roditelja zbog uspjeha i ocjena, doveli su u lockdownu do značajnog porasta mentalnih poremećaja kod mladih, a brojke pokazuju da je naročito ranjiva skupina između 13. i 17. godine.

Usamljenost ima svoje lice i naličje; osobama koje su boravile u staračkim domovima i bolnicama je kroz mjere izolacije koje su dovele do nemogućnosti ostvarivanja živog kontakta s članovima obitelji bila nametnuta posebno teška vrsta usamljenosti, ali ako živimo s nekim kraj koga se osjećamo usamljeno, jer u pokušaju ostvarivanja bliskosti ili iskrenog, emotivnog razgovora dolazi do izbjegavanja, nerazumijevanja, povlačenja u odnosu – govorimo o suptilnoj i nevidljivoj vrsti usamljenosti, koja nas potiho, poput nametnika, razara.

Koliko ćemo se osjećati usamljenima tijekom našeg odraslog života i kod ostvarivanja romantičnih veza povezano je i sa stilom privrženosti koji se u najranijoj dobi razvio u odnosu s majkom. Stilovi privrženosti u osnovi se dijele na sigurni i nesigurni, a nesigurni stil dijelimo na ambivalentni, izbjegavajući i dezorganizirani.

Osjećaj usamljenosti se povezuje s nesigurnim stilovima privrženosti. Djeca koja su kao dojenčad razvila sigurnu privrženost su u dobi od 10 godina navodila da imaju jednog ili nekoliko dobrih prijatelja na koje se mogu osloniti, dok su nesigurno privržena djeca izvještavala da nemaju nijednog prijatelja ili ih imaju jako puno – što je govorilo o površnosti tih odnosa.

Nesigurno privržena djeca su puno češće bila ismijana i iskorištena od strane vršnjaka, što je dovodilo do povlačenja i do usamljenosti.

Britanska klinička psihologinja i terapeutkinja Sue Johnson, koja živi i radi u Kanadi, kaže da prvi i najvažniji ljudski instinkt nije libidinozni niti agresivni, nego je to potraga za kontaktom i povezanošću.

Biti najbolja verzija sebe jedino je moguće kada ste duboko povezani s nekim drugim. Nismo stvoreni samoživi i sebični, kreirani smo da budemo empatični, jer je naša urođena tendencija da osjećamo s drugima i za druge. 

Upravo zbog posjedovanja nekog od nesigurnih stilova privrženosti ljudi žude za povezanošću i istodobno od nje bježe. Niska empatija je uvijek u korelaciji s nesigurnom privrženošću. 

Izbjegavajuće privrženi svjesno izbjegavaju bliske ili intimne veze iz straha da ne budu povrijeđeni; ambivalentno/anksiozni su kao odrasli ljudi izuzetno preokupirani vezama u kojima stalno traže bliskost za koju zapravo nisu spremni, dok dezorganizirani razvijaju kontrolirajući obrazac ponašanja u vezama, zato što su u djetinjstvu najčešće bili zlostavljani. 

Izloženost stresu koji proživljava majka dosta se povezuje uz vrstu privrženosti koja će se razviti kod djeteta. 

Zato, pazite na majke! Nemojte ih razočarati, uznemiravati, povrijediti – pomozite im kako bi kvalitetno mogle odgovarati na potrebe svojih beba.

Ljudi sa sigurnim stilom privrženosti ima više od 50%, a dobro je znati i to da se stil tijekom života može mijenjati, primjerice, ulaskom u vezu s osobom sa sigurnim stilom ili u psihoterapiji.