Fašizam dolazi!

Osnovao je najstariju nezavisnu teatarsku trupu u državi – Montažstroj. Autor je prvog hrvatskog spota emitiranog na MTV-u. Već dvadeset godina najbolnije stvari o kojima se šuti pretvara u provokativne predstave. I upravo je završio “Budućnost je sada” koju izvodi na mjestima kao što su Hrvatska gospodarska komora ili Zavod za zapošljavanje

Početak vrelog ljeta u Subotici 1990. bio je sav pješčan u zraku. Kao nakon slegnute oluje. Pucketav, uzbudljiv, antički i balkanski. Na Ristićevu YU-FESTU “Balkanske tragedije” mi dramaturzi šegrtovali smo po nabrijanim predstavama o ljudskom prokletstvu, ispijali produžene crnogorske loze, ruske votke i gruzijske konjake, vjerujući da je teatar veći od života, a nogomet više od igre. Među redateljske teškaše festivala (Ljubiša Ristić, Aleksandar Tovstonogov, Zlatko Sviben, Haris Pašović…) umiješao se tada jedan golobradi rookie: Borut Šeparović.

On i njegova petorka monaški posvećenih dječaka (Gordan Bosanac, Srećko Borse, Damir Klemenić, Predrag Ličina, Siniša Pahić) doslovce su izgarali – udarnički ložeći vrele peći “Vatrotehne”. Pretpremijerno je trebala biti izvedena u Osijeku, ali… “Organizatori nisu mogli naći za nas dobru lokaciju pa su nam kao mjesto izvedbe ponudili neki prostor u kojem se pralo i sušilo posuđe za neko vjenčanje”, sjeća se Šeparović: “Nisam htio da mi se premijera dogodi tamo gdje to nikoga nije zanimalo pa sam otkazao izvedbu i pokazao svoju bahatost zbog koje su me kasnije često i prozivali. Onda smo doputovali u Suboticu na Ristićev festival koji nije niti znao što radimo, ali bio je dovoljno otvoren da nas podrži.”

Temeljena na Eshilovu “Okovanom Prometeju” i sudbini likvidiranog sovjetskog revolucionara i kazališnog avangardista Mejerholjda, “Vatrotehna” je strojevom ozbiljnošću najavila novu etapu historijske drobilice. Krvavi ciklus u kojem će javni i anonimni heroji utopije i revolucije padati kao snoplje. Razdoblje koje će uskoro podastrijeti dvije dileme: avangardu napretka ili avangardu uništenja. Kazališni laboratorij nazvan Montažstroj (uz nulti inauguracijski ritual “Kopačka u galeriji”, izveden 1989.) definitivno je rođen u plamenu ljeta ‘90. U to vrijeme nismo pojma imali o kakvom je važnom novorođenčetu riječ.

Radionica u podrumu. “Ne volim ti ja puno pričati o prošlosti, danas imam 45 godina, šta sad nekome znači kakav sam ja bio kao klinac…”, nevoljko o onome što je prohujalo s vihorom govori Borut Šeparović, vlasnik najosebujnijeg izvedbeno-aktivističkog opusa na domaćoj sceni. Ipak, privolio sam ga da malo pogleda u retrovizor, pa kaže: “Na četvrtoj godini studija, u proljeće 1989., zajedno s Olegom Mađorom pokrenuo sam Montažstroj kao neovisnu izvedbenu grupu. Samo ime skupine, koju je ustvari ‘krstio’ Oleg, hrvatski je neologizam, složenica riječi ‘montaža’, u značenju spajanja, filmske i video montaže, ali i rada na pokretnoj traci, i riječi ‘stroj’ u smislu futurističkog ideala s početka 20. stoljeća apliciranog na sve vrste umjetnosti, a također i u značenju postrojavanja i discipline. Montažstroj je kao umjetnička skupina izrastao iz pregnuća svih njegovih članova koji su se okupili u proljeće 1989. kao kazališna radionica u jednom zagrebačkom podrumu.”

Gordan Bosanac, programski voditelj Centra za mirovne studije, potvrđuje da mu je iskustvo iz Montažstroja utjecalo na današnji aktivistički rad: “Montažstroj proizvodi društveno angažiranu umjetnost. Nisam prevelik ljubitelj umjetnosti koja je samo ‘lijepa’, ali neangažirana. Jednako tako suradnja s Montažstrojem me naučila da i kroz građanski aktivizam, procese zagovaranja i slično, treba provlačiti kulturu kao snažno oružje. Nije dovoljno samo pisati amandmane.”

Šeparović nikad nije ni pokušao upisati režiju. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te završio postdiplomski studij na DasArtsu (Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima) u Amsterdamu. U djetinjstvu mu kazalište nije na pamet padalo, odrastao je na stadionu Dinama, a heroji su mu bili Cico Kranjčar, Snješko Cerin, Velimir Zajec… “Sanjao sam o tome da Dinamo konačno postane pobjednička momčad, da pobijedi Zvezdu i Partizan”, sjeća se Borut. “To mi je obilježilo djetinjstvo – Dinamo gubi od Slobode iz Tuzle ili Vardara u Skopju, a ja kraj radioprijemnika čupam kosu i plačem, igram nogomet na ulici pa namještam sat da bih mami slagao kako sam s nogometa doma došao na vrijeme…”

Dostojevski i Gavella. Kazalištem se zarazio tek krajem srednje škole. Čitajući Dostojevskog počeo je razmišljati kako bi se njegovi romani mogli prenijeti u predstavu ili na film, a onda se domogao Majakovskog i ubrzo shvatio da je kazalištu potreban neki širi kontekst u kojem ono mora funkcionirati.

Upisao je komparativnu književnost i filozofiju, jer mu je netko savjetovao “da je tako svoj kazališni rad započeo i Gavella”. U početku je još i pomišljao da će upisati i kazališnu režiju, ali je ubrzo shvatio da ga ne zanima konvencionalni teatar, već umjetničko izražavanje u različitim medijima od kojih bi kazalište bilo samo jedan medij. “Zanimao me širi umjetnički projekt i neki širi učinak u društvu koji umjetnost može polučiti, za razliku od učinaka (malo)građanskog kazališta koji su minorni”, priča Šeparović.

“Tek retrospektivno možeš shvatiti da si nešto predvidio”, nastavlja. “U ‘Vatrotehni’ smo zavijali sirenama za zračno uzbunjivanje i naravno da osjećaš gadljivost kada one stvarno počnu zavijati zbog ratne opasnosti. Publici se okretao želudac od tog zvuka, jer osjećalo se da dolazi nešto zlokobno. U ‘Vatrotehni’ smo se bavili revolucijama u kojima je jasno da dolazi to pitanje ‘metak u čelo ili metak u potiljak’, bavili smo se poviješću koja se uvijek iznova ponavlja iako u tome trenutku nisam mogao znati da k nama dolazi baš tako krvav primjer ponavljanja povijesti.”

Kornelija Čović bila je producentica i PR Zagrebačkog kazališta mladih, koje je dalo logistiku Montažstroju, a o suradnji s Borutom veli: “Sjećam se da je imao duge probe, da je smišljao koreografske fore kompilirajući plesne spotove koji su tada bili ‘in’, a mi konzerve kazališne to nismo pratili. Borut se uvijek činio stariji i zreliji, odavao je čovjeka koji puno zna i želi, ali ga se teško pratilo. Već tada je bio potpuno formirana umjetnička figura.”

Dok su u jesen 1991. treštale patetične domoljubne budnice, Montažstroj izbacuje majstorski videospot “Croatia in Flame” (režija Ivan Roca, tekst i koreografija Borut Šeparović, glazba Hrvoje Crnić Boxer), začudnu kombinaciju iskustva njemačkog ekspresionizma i Ejzenštejna. Bio je to prvi hrvatski glazbeni spot emitiran na MTV-u! Iako je rađen u koprodukciji Hrvatske televizije, Katedrala neduha ubrzo ga je bunkerirala, napravivši mjesta – za “Čavoglave” i Thompsona.

Glumac Vili Matula s Montažstrojem je surađivao na predstavi “Kazalište vaše i naše mladosti”. “Uvijek je koncepcijski sjajno pripremljen”, opisuje Boruta, “a u radu je nemilosrdan, nešto između vojnog zapovjednika i sportskog trenera. Hrabro zadire u neuralgične točke društva koje političke elite, kako one na vlasti, tako i u oporbi, uporno izbjegavaju. I kada god netko dirne u to, optužuju ga za populizam i anarhizam.”

Teatralizaciju nogometne kulture Šeparović je manifestno uklesao u početke svoje estetike. “Nogomet je danas prije svega veliki biznis i utoliko je on prije svega podložan političkim i ekonomskim interesima elita”, obrazlaže Šeparović. “Utakmica Hrvatska – Srbija prije par mjeseci pokazala je da se, kad se svi jako potrude, može utjecati na masu ljudi i da se u velikoj mjeri mogu suzbiti nacionalističke niske strasti. Ja kao klinac nisam ‘75., ‘76. na utakmici Dinamo – Partizan razumio zašto u momentu kad igrač u crno-bijelom dresu faulira igrača u plavom svi s tribina viču ‘Cigani!’ – dakle taj diskurs mržnje je postojao i u socijalizmu. Jesam li danas sretan što se na utakmicama reprezentacije pušta Thompsona – nisam. Sviđa li mi se kad na utakmicama reprezenatcije s tribina viču ‘Za dom spremni’ – gadi mi se, ali to ne znači da prestajem navijati za Hrvatsku.”

Igra izvan utabanih staza. “Jedinstven je i nije ga lako slijediti”, opisuje mi Borutovu guru ulogu Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, nastavljajući: “U ove dvije naše produkcije, ‘Generacija 91. – 95.’ i ‘Mauzer’, i nekoliko koprodukcija koje smo radili, uvijek je bio zamjetan specifičan Šeparovićev redateljski i autorski rukopis koji izravno ulazi u dijalog sa stvarnošću. Činjenica je da je pristao na igru potpuno izvan utabanih staza hrvatskog kazališta.”

Koristeći dijelove knjige “Gotovina – stvarnost ili mit” Ivice Đikića, Davora Krile i Borisa Pavelića, “Ratnik” Nenada Ivankovića te motive čuvene pripovijetke “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danila Kiša i teksta “Mauzer” Heinera Müllera, nastala je Šeparovićeva predstava “Mauzer” koja je kuražno propitivala jednu od najgorih rana ove zemlje, pitanje ratnih zločina u Oluji, i bavila se kontroverznim likom i djelom generala Gotovine. “Posebno mi je ostalo u sjećanju to puhanje i izražavanje dosađivanja u publici tijekom scene u kojoj glumci ribaju hrvatsku zastavu četkama, a Jadranka Đokić čita imena žrtava pobijenih nakon Oluje. Valjda su ljudi mislili da je to dosadna scena, ne znam jesu li razmišljali o tim, većinom prilično starim, pobijenim ljudima”, komentira Borut neke reakcije na provokaciju “Mauzera”.

Na moje pitanje kako je doživio općenarodni delirij prilikom povratka Gotovine iz Haaga, kaže: “Gotovinine poruke nakon povratka u Hrvatsku bile su prilično hrabre. Mi smo tada započinjali projekt ‘Budućnost je sada’ pa sam se šalio da očito radim pravu stvar ako i Gotovina poziva na okretanje prema budućnosti. Gotovina je oduvijek bio dobar izvršitelj zadataka pa je jedino pitanje u čije je ime odašiljao tu poruku pomirbe. U svakom slučaju nakon povratka u Hrvatsku odradio je po mom mišljenju svoju najbolju ulogu. Nikad nije bio bolji.”

Baviti se populacijom koja je ušla u drugo poluvrijeme života i obrela se na ničijoj zemlji, to u Hrvatskoj ne samo da je eksces, nego i politički bunt žestokih razmjera. Upravo se to dogodilo s Montažstrojevim projektom “55+”, motivacijski snažno uronjenom u zajednicu marginaliziranih “staraca”. “Beskućnici, nezaposleni, mnogi umirovljenici – imaju strahovito veliku potrebu da svoje iskustvo javno prenesu”, kaže Šeparović. “To su ljudi koji nisu poput glumaca pod svjetlima pozornice svakog dana, nego možda samo jednom u životu. I onda im je taj trenutak strahovito važan. Oni u tome nose jednu posebnu dozu iskrenosti i posebnu motivaciju koja se osjeti, koja probija i proizlazi iz njihova životnog konteksta, a koji glumci ne mogu donijeti sa sobom na scenu.”

Anarhija? Po svom izravnom djelovanju i utopijskom uključivanju najširih slojeva u društveno odgovoran performans, Šeparović kao da je reinkarnacija Brechta. “Cijenim naravno njegovo djelo, Brecht je imao doseg jer je postojala organizirana masa za koju se to radilo i koju se tim putem educiralo”, veli Šeparović. “Mi to ne možemo jer kazalište danas okuplja prije svega elitu, a društveni subjekt kojem se Brecht obraćao – radnička klasa – nije organiziran i rijetko sebe uopće prepoznaje kao radničku klasu. Zbog toga znam da je umjetnost kojom se bavim veoma problematična. Ono gdje se slažem s Brechtom je teza da je svako kazalište političko. Postoji samo ono koje je toga svjesno pa čini nešto u tom smjeru i ono koje toga nije svjesno pa samo služi u reprodukciji postojećeg stanja. Iz te teze slijedi da mi je pun kurac čitanja između redova i metafora.”

Hoće li iscrpljenost od predatorskog kapitalizma doista završiti u novoj anarhiji? Može li se kriza riješiti drukčije nego novim revolucijama? “U projektu ‘Budućnost je sada’ zaključili smo da sustav ovakav kakav imamo danas nije održiv”, kaže Šeparović o svom najnovijem radu. “Isto tako smo zaključili da bi bilo dobro pozabaviti se do sada neisprobanim idejama društvenog poretka. Ja osobno nisam anarhist, ali nemam problema s riječima ‘anarhija’ i ‘socijalizam’, posebice u usporedbi s ovime što imamo danas i u referenci na tekst Rainera Wernera Fassbindera ‘Anarhija u Bavarskoj’ na temelju kojeg smo radili u projektu ‘Budućnost je sada’, a koji se bavi anarhijom u Bavarskoj iz 1919. godine koja je ugušena u krvi. Nije da zazivam diktature – one su problematične, na kraju krajeva svaka veća promjena sustava jest problematična, no to ne znači da postojeći sustav ne trebamo mijenjati, i to ne znači da se svi naši problemi mogu riješiti kroz dugi hod reformi. Konfrontirati ljude s idejom ‘što bi bilo kad bi bilo’, da postoji društvo u kojem nema novca, u kojem nema tih mnogobrojnih pošasti sustava u kojem danas živimo – to je ono što me zanimalo. Zanimalo me možemo li zamisliti drugačiji svijet ili je ideja pravednog društva danas svedena samo na politiku pojedinačnih ljudskih prava.”

Ljubav i homofobija. Još na plakatu prve “Vatrotehne” prikazao je gay poljubac, što je 1990. bilo posve nezamislivo. Dvadeset i tri godine kasnije imamo homofobne zahtjeve koji bi trebali ući u Ustav. “Mislim da je inicijativa orkestrirana od strane Crkve i političke desnice s idejom kapitaliziranja posljedica takve inicijative na biralištima. Živimo u krizi, a krize traže neprijatelja i proizvode fašizam. I to je ono što se u toj inicijativi vidi. Bio sam oduševljen nastupom Mime Simić u emisiji ‘Nedjeljom u dva’. Te su mi ideje – da ljubiš bližnjega svoga čak i ako je peder ili i da sam Isus ne bi potpisao za taj referendum – genijalne i sjajno prezentirane. Mislim da bi svi trebali pogledati tu emisiju, i ako se mene pita, taj bih njezin nastup glatko uvrstio u nastavu onog superproblematičnog modula zdravstvenog odgoja i puštao bih ga u školama. Budući da vidim taj rastući fašizam, moram izraziti strah da ćemo se s njim suočavati još i više, proporcionalno s učincima krize na život ljudi”, rezolutan je Šeparović. “Tako da je i dobro da je on počeo izlaziti van kako bismo našli način obračunavanja s njim, da učinimo nešto po pitanju edukacije i zagovora dok nije prekasno.”