Dvanaest pasa beskućnika iz skloništa za životinje u Dumovcu, jedan vrhunski trenirani pas, Cap, inače svjetski prvak u “agilityju”, graničarski koli u ulozi psa Koste, Sven Medvešek koji mu posuđuje “glas”, te nekoliko zagrebačkih beskućnika koji će se pojaviti kao “gosti” – to je predstava “Timbuktu” koju režira zagrebački redatelj Borut Šeparović, osnivač izuzetne kazališne skupine Montažstroj, u čijim se predstavama ljudskom tijelu i pokretu radikalno pristupalo. Desetak godina Šeparović je djelovao u Nizozemskoj, a sada već nekoliko godina živi na relaciji Zagreb – Amsterdam. Premijera nove predstave bit će 4. listopada u Zagrebačkom kazalištu lutaka u Travnom, u povodu Svjetskog dana zaštite životinja.
O ljudima i psima
■ Možda je malo razočaravajuće da se netko tko ima toliko senzibiliteta za ljudsko tijelo i odnose odnose sada bavi psima.
Predstava dosta govori o ljudima, odiše nečim izuzetno ljudskim, dosta govori o nama, o našoj stvarnosti. Nismo samo prepričali Austera, mi smo ga ipak adaptirali. Pritom je pas Ben gotovo cijelo vrijeme sam na pozornici, Sven mu posuđuje glas sjedeći u gledalištu.
Sudbina Montažstroja
■ Montažstroj je najprepoznatljiviji po predstavama agresivnim, “sirovim”, punim nasilja i, recimo, seksa iz 90-ih. Što je Montažstroj danas?
On više sigurno nije skupina, nego projekt, kojemu ljudi pristupaju ad hoc, dok je to u 90-ima bila skupina u kojoj su se u više predstava pojavljivali isti ljudi. Možda nas se najviše pamti po spotu “Croatia in Flame”, emitiranom i na MTV-ju. Rekao bih da je Montažstroj išao u dva smjera: jedan je htio propitivati kazalište drukčije od mainstreama kraja 80-ih i početka 90-ih, drugo je bilo da je mene osobno uvijek zanimalo da kazalište korespondira sa stvarnošću. Tako da je i ta agresivnost imala veze s ondašnjom stvarnošću, tada je to bio smislen koncept, ne znam bi li takva predstava nužno danas imala smisla.
■ Znači li to da ste zauvijek napustili tip predstava koji vas je proslavio?
Pa, nasilje i seks bili su vezani uz ondašnju stvarnost, ali sami po sebi sastavnica su svakog hollywoodskog filma i mnogih predstava, ne mislim da su nužno provokativni. Sve je ovisilo o kontekstu, iz sirovosti izvođača vidjela se sirova stvarnost iz koje smo mi dolazili. I imala je neki učinak. A mene u predstavi zanima upravo učinak. U ovoj predstavi zanima me, između ostalog, hoće li netko udomiti nekog psa. Ne zanima me kazalište kao kuharica, gdje se nešto obavlja po gotovim receptima. Pitali su me zašto predstavu ne napravim u Nizozemskoj. Ja mislim da predstavu treba igrati u Hrvatskoj, baš u trenutku kada briga za drugog, bolesnog, nemoćnog, postaje jako upitna…
Roditelji prate moj rad
■ Hoće li vaši roditelji, oboje osobe iz javnog života, Zvonimir Šeparović i Inga Perko Šeparović, doći na predstavu?
Da, doći će, ne znam da će baš sjediti zajedno, ali svakako prate moj rad.
■ Jesu li postojali rani kazališni poticaji s njihove strane?
Pa mislim da ih je dosta iznenadilo što sam se ja, nakon puno i previše sporta, u 3., 4. srednje počeo okretati književnosti, filozofiji, umjetnosti… ali su me podržali. Bio sam zaljubljen u nogomet, navijanje, stadione, onako muške stvari, zdravoseljačke, zašto bih se stidio toga? A i danas u tome uživam. A kad smo počeli, zvali smo se Nogometno kazalište Montažstroj…
DRUŠTVENI KONTEKST
■ Kad ste počinjali s Montažstrojem, jeste li imali ideju što točno želite?
Više sam imao ideju što ne bih, odbacivao sam jedno po jedno, pa što preživi… Odlučili smo da nećemo podsjećati ni na koga iz naše bliže okoline. Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz bili su nam inspiracija, uopće, kazalište u 80-ima bilo je moćnije, jer još nije prešlo u čisti entertainment kao u 90-ima. Nisam nužno imao ideju da budem kazališni redatelj, da odem na Akademiju, diplomiram… Zanimalo me da se napravi dobar koncept i da on nešto govori ljudima iz mog okruženja. I premda smo krenuli od dviju predstava koje se temelje na tekstovima, na dva antička mita, Eshilovu “Okovanom Prometeju” i na Sofoklovu “Filoktetu”, koji je onda nazvan Rap Opera 101, pokazalo se da nam je izraz bio najjači u tjelesnom, fizičkom smislu. Zvali su to plesnim kazalištem, fizičkim kazalištem. S njim smo lakše komunicirali s publikom u inozemstvu. Danas me to manje zanima. Jedno me se vrijeme etiketiralo i kao koreografa, a ja se nikad nisam osjećao ni kao jedno ni kao drugo.
■ Što vam je pomoglo, s obzirom na to da niste ni redatelj, ni plesač?
Valjda bavljenje sportom, nogomet, bavio sam se svim sportovima s loptom, skijao sam, i ako puno gledate tijelo, ako volite tijelo, onda i znate s njim. Nikad nije bila poanta da mi pokažemo kako dobro vladamo nekom od plesnih tehnika, tijelo je bilo pitanje koncepta.
■ Što je vaš otac, kao konzervativni i desni političar, mislio o vašim najpoznatijim predstavama punim golih tijela i skarednih pokreta?
Mislim da je vaša ocjena o mom ocu prepojednostavljena, ne bih se s takvim etiketiranjem složio. Svoje političke stavove, a u njima se on i ja ne moramo nužno slagati, nije miješao u doživljavanje mojih predstava. Ni u mojim se predstavama nikad nije direktno imenovao neki konkretan politički problem, osim što smo u jednoj izvedbi bili goli, vitlali boksericama, i vikali “Dinamo, Dinamo” u vrijeme kad Dinama, političkom odlukom, nije bilo. Moja me mama izuzetno podržava u ovome što radim, prije mog ulaska u teatar gledala je mainstream, sad redovito kupuje karte za Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz i Festival svjetskog kazališta, što ja obično ne stignem.
Lokalno kazalište
■ Predstave ste davali od Zagreba do New Yorka. Zašto to više ne radite?
Imali smo dosta uspjeha, s vremenom sve više koproducenata, no tad su predstave postale nekako jako općenite, nismo više znali za koga ih radimo. Zato mislim da kazalište danas puno bolje funkcionira na lokalnom nivou i što ono može učiniti za zajednicu. A ja sam se, iskreno, malo i umorio, cijele devedesete proveo sam putujući u kombiju s malo scenografije i nekoliko izvođača. A “Timbuktu” se može raditi kao ‘model’ za lokalnu zajednicu, u svakom gradu ima 12, 120, 1200… pasa koje se može udomiti. Na žalost, usprkos brizi za zajednicu, koju proklamira korporativni kapitalizam kojemu i mi sad pripadamo, i usprkos preporuci triju gradskih ureda, uključujući i onaj za kulturnu, bilo nam je jako teško naći sponzore – nitko se nije htio ‘identificirati’ s beskućnicima.
Predstava za mojeg Maxa
“Inspiracija za sve bila je vrlo privatna”, kaže o svojoj predstavi Borut Šeparović. “Moj labrador Max navršio je 13 godina, u ljudskim godinama to bi bilo stotinjak, i shvatio sam već davno da mu želim posvetiti predstavu. Prije dosta godina čitao sam Timbuktu, roman Paula Austera o psu koji traži novog gospodara, koji mi se učinio kao idealan predložak. A kad je već predstava sa psima i o psima, napravio sam je i za malo mlađu populaciju, od 10-ak godina starosti, koliko je sad mojoj kćeri Katarini, na više. Shvatio sam da je to izvedivo nakon razgovora s Tatjanom Zajec, koja vodi sklonište za pse u Dumovcu, gradskom azilu za napuštene životinje. Naime, htio sam da se predstava odmah veže uz mogućnost udomljavanja pasa, da u predstavi nastupaju pravi psi, i da se sve to može ponoviti 11 puta, koliko će igrati predstava. Dakle, da kazalište pomalo prijeđe u stvarnost.”