Kazališni umjetnik Borut Šeparović ovogodišnji je dobitnik Vjesnikove nagrade za kazališnu umjetnost »Dubravko Dujšin« za predstavu »Generacija 91.-95.«, te za 20 godina rada skupine Montažstroj.
Kako ste došli do Dežulovićeva romana koji je poslužio kao predložak predstave »Generacija 91.-95.«, tko Vam je skratio pozornost na njega?
– Dežulovićeve romane preporučila mi je moja djevojka Dinka Bujas prije dvije-tri godine, više kao dobru literaturu, bez namjere da ih predstavi kao plodan materijal za predstavu. Međutim, kako sam se prihvatio čitanja, shvatio sam da se preko romana »J… sad hiljadu dinara« mogu ozbiljno pozabaviti temom Domovinskog rata, sa svim njegovim učincima.
Uloge Dežulovićeva romana preuzeli su mladići, generacija koja je rođena tijekom Domovinskog rata. Većina njih, kada smo krenuli s radom, nije bila ni punoljetna, a danas su od njih dvanaestorice šestorica punoljetni. Htio sam provjeriti što njima trauma rata znači na osobnoj razini, te kako se i da li uopće rat ideološki prelama kroz njihove stavove. Oni glume likove Dežulovićeva romana, ali postoji i onaj dokumentarni dio u kojem se predstavljaju vlastitim imenom i prezimenom.
Ideologija i situacija
Međutim, kako kazalište laže, i taj dio je montiran. Činjenica je da se kroz događaj koji se odvio u vrijeme kada su oni rođeni iščitava ideologija ne samo Domovinskog rata, već i situacije u Bosni, odnosno uloga Hrvatske u ratu u Bosni. Oni tijekom predstave iznose vlastita poimanja rata i predrasude koja su ustvari posredovana.
Sam proces rada na predstavi bio je dugotrajan. Ona možda i jest zasnovana na Dežuloviću, ali roman je samo neka vrsta okosnice. Dramaturg Goran Ferčec i ja satima smo razgovarali s dečkima o različitim temama, a dio tog dokumentirano na YouTubeu pod linkom www.youtube.com/generacija91-95.
Ispostavilo se da se o Domovinskome ratu obično sluša u 8. razredu osnovne škole ili na kraju školske godine u 4. razredu srednje škole, što dovodi do toga da se znanje svede na jedva održivi minimum, gdje se klinci rođeni tijekom Domovinskog rata srame priznati drugačiju vjeroispovijest ili nacionalnost jer će možda biti predmet poruge ili nasilja svojih vršnjaka.
Bez obzira na to što se ponosim svojom nacionalnošću, sigurno nisam priželjkivao da netko bude stigmatiziran samo zato što je Srbin, musliman, homoseksualac.
Nezaposleni u ulogama nezaposlenih
Najčešće se spominje dokumentarizam kao odlika Vaših projekata – stoji li ta tvrdnja?
– U mojim radovima nije precizno postavljena granica između kazališta i stvarnosti, ali ja ne bih to nazivao dokumentarizmom. Kazalište uvijek laže, kao što to kolega Frljić i ja uporno ističemo. Upravo kad bjelodano laže, kazalište može govoriti istinu. U procesu rada pokušavam dohvatiti stvarnost i suočiti se sa stvarnim ljudskim sudbinama.
Čini mi se da sam tada u iskrenom doticaju s onim što me zanima i s ljudima koji me zanimaju. Naravno da sam zainteresiran i za rad s glumcima, ali koncept u kojem bi primjerice oni na sceni istupali u ime nezaposlenih mi je u profesionalnom i etičkom smislu neprihvatljiv. Radi se o tome da osobe na sceni budu upravo one koje jesu, da ih publika prepozna, identificira se s njima i to je puno lakše negoli s kakvim profesionalnim glumcima.
Je li i sada, nakon dvadeset godina, Montažstroj izvedbena skupina ili je, kako ga Vi sami nazivate, brand?
– Montažstroj u tom smislu nije izvedbena skupina jer već dugo nema stalnih članova. Sebe više doživljavam kao voditelja projekta koji ovisno o potrebama određene zamisli angažira odgovarajuće ljude. Ta logika rada je potpuno drugačija od one koju je Montažstroj slijedio kad je bio manje-više fiksna skupina ljudi.
Svaki projekt – drugi model provedbe
Devedesetih smo se bavili teatrom u čijem je središtu bilo tijelo. Odupirali smo se logocentričnim modelima konvencionalnih kazališta i stvarali predstave koje su svoju vidljivost možda više dobile na međunarodnoj razini negoli hrvatskoj.
Montažstroj je relativno rano počeo nestajati iz ove sredine. Danas ne bi imalo smisla obnavljati taj model, teme kojima se bavim su potpuno drugačije. Kod Montažstroja vrijedi samo jedno pravilo – svaki projekt ima drugačiji razlog nastajanja i drugačiji model provedbe. Čak i kad je Montažstroj bio stalna skupina ljudi, projekt se od projekta uvelike razlikovao.
Ipak, ove ćemo godine prigodno obnoviti prvu predstavu Montažstroja, nastalu točno prije dvadeset godina, Vatrotehnu, i to s mladićima iz Generacije 91.-95. Vatrotehna je bazirana na Eshilovu »Okovanom Prometeju«.
U kojoj se mjeri razlikuju projekti Montažstroja od onih koje radite s pojedinačnim kazalištem u koprodukciji?
– Pa razlikuje se svakako u produkcijskim uvjetima. Gotovo je nemoguće proizvesti predstavu poput »Srce moje kuca za nju« u kojoj sudjeluje 24 djevojaka i žena za institucionalno kazalište koje ima ansambl na plaći. Ono što je drugi problem jest da to nezavisno, alternativno ili kako god ga već nazovemo kazalište uvijek muku muči s manjkom sredstava i resursa zbog kojih ti gotovo svaki dan padne na pamet da odustaneš od bavljenja kazalištem.
Činjenica je da Montažstroj već dvadeset godina nema strukturalnu podršku i pri tome ne mislim samo na nedostatak vlastitog prostora. Oni koji odlučuju o dodjeli sredstava rijetko uopće gledaju o kakvu je projektu doista riječ, koliki je njegov proračun, koliko je ljudi potrebno da se realizira ili pak da li se prijavitelj dokazao sposobnim da projekt uspješno ostvari.
Kazalište ne mora nikomu povlađivati
U tom smislu, iako je nezavisna kultura uvelika napredovala u posljednjih dvadeset godina, model njezina financiranja se od samih početaka Montažstroja nije nimalo promijenio. Ključna posljedica takvog modela je nemogućnost dugoročnijeg planiranja.
Što Vama kazalište pruža kao umjetniku, za što Vam ono služi?
– Bavim se kazalištem jer mislim da ono još nešto može činiti. Kazalište ne mora nikomu povladivati niti išta potvrđivati. Mnogi su rekli, a ja ću ponoviti, da kazalište, ako je dobro, može artikulirati određena pitanja, ali ne mora nužno davati i odgovore. Netko malo zlobniji mogao bi ustvrditi da sam u svojim posljednjim predstavama preuzeo ulogu socijalnog radnika.
Kroz rad s napuštenim psima, s beskućnicima, s nezaposlenima ili s mladima izdvajam određene probleme kako bih ukazao na činjenicu da se o njima može i mora drugačije misliti, tj. pokušavam iznijeti viziju drugačije distribucije socijalne pravde negoli što je imamo danas.
Nagrade su dokaz da se Vaš rad cijeni – što Vama osobno nagrada znači?
– Dobio sam do sada nekoliko nagrada na raznim festivalima, ali nikad nagradu ovakvog ranga. Nagradu doživljavam kao veliko priznanje ne samo meni, već i ljudima s kojima sam radio kroz proteklih dvadeset godina. Ipak, teško da će »Dujšin« poslužiti tomu da disciplinira moj dosadašnji rad. Smatram da je znakovito da Montažstroj i ja, koji od osnutka radi u oskudici, u recesijskoj godini i s ovom nagradom dobiva nula kuna. To svakako ne može biti slučajnost.