MONTAŽSTROJ je hrvatski neologizam, složenica riječi »montaža«, u značenju spajanja, filmske i video montaže, ali i rada na pokretnoj traci i riječi »stroj« u smislu futurističkog ideala s početka XX. stoljeća apliciranog na sve vrste umjetnosti, a također i u značenju postrojavanja i discipline — tako na upit o porijeklu imena MONTAŽSTROJ odgovaraju osnivač i voditelj toga kazališta, redatelj Borut Šeparović i dramaturg Goran Sergej Pristaš. Na novinarska pitanja oni odgovaraju zajednički i ne pristaju na novinarsku konvenciju da se uz intervju objave i njihovi portreti jer, oni su — kažu — MONTAŽSTROJ. Uostalom, taj je teatar i nastao kao odgovor grupe mlađih umjetnika na fenomene svakodnevnog života i kulture, kao njihov zajednički umjetnički koncept i program.
Kad je prošle godine na Eurokazu MONTAŽSTROJ izveo svoju predstavu »Everybody Goes To Disco From Moscow To San Francisco«, kazališni kritičar Dalibor Foretić napisao je kako je ta predstava »trijumf autentičnoga scenskog rada koji se odlikuje konciznošću i savršenom sljubljenošću misaonosti, emocionalnosti i izražajnosti«, te da je u njoj MONTAŽSTROJ dosegao »programatsku perfekciju kakvu u našem alternativnom kazalištu nismo vidjeli od šezdesetih godina…«
Programatska perfekcija
● Za čitaoce koji nisu gledali vaše predstave, možete li reći što je »background« i poticaj vašem scenskom nastupu?
— Dva društvena koncepta, tvrdi ideologijski i postliterarno-vizualni, kao projekti racionalnosti sve više posustaju pred poplavom porno-pop kulture. Šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine u zapadnoj kulturi donijele su proboj dionizijske spolnosti i ponovno otkrivanje tijela kao središta požude, iracionalnosti i spolne strasti. Prihvaćanjem pop kulture kao estetskog koncepta, spolnost i tjelesnost ponovno su kanonizirane i medijski pročišćene, a svijet virtualnih realnosti dao je prostora virtualnoj seksualnosti i virtualnoj tjelesnosti.
Medijski protočena seksualnost bila je nadomjestak široj tjelesnoj komunikaciji i u tzv. real-socijalističkim društvima. Homo-seksualnost i tržište seksa poslani su u zaborav, a tijelo je estetski distancirano od prakse. Nova invazija tijela u društvima u tranziciji dovela je do potpuno nedistancirane rasprodaje tijela. Tijelo je postalo jedino utočište i motor duhu oslobođenom od ideologije i utopije.
Remix predstava MONTAŽSTROJA »Everybody Goes To Disco From Moscow To San Francisco« postupcima reciklaže odvaja tijelo od pop-kulturnog oklopa, oslobađa ga estetske distance i tijelo neprekidno izlaže u prostorno-vremenski zadanim okvirima. Oslobađa ga baletne geometriziranosti i artificijelnosti u korist atletskog duha. Ljepota bez ideologije pruža užitak u tijelu. Pop travestija (Andy Warhol, Michael Jackson) smijenjena je konkretnim tijelom (Cicciolina, Magic Johnson).
Nasilje koje oko ne zapaža
● Kako je nastala vaša predstava »Everybody Goes To Disco From Moscow To San Francisco«? Što ste sve morali svladati da biste postigli savršeni rezultat?
— Ova predstava je nastala u trogodišnjem radu s našim izvođačima Damirom Klemenčićem, Srećkom Borseom i Petrom Senjanović. Riječ je o izvrsnim izvođačima koji su upornim radom dostigli kvalitetu koja ih stavlja u rang s kolegama iz inozemstva. MONTAŽSTROJ je danas spremniji za brži rad nego što je to bilo u fazi u kojoj smo tražili novi jezik tako da nismo zatvoreni prema suradnji s drugim umjetnicima — glumcima, plesačima, likovnim umjetnicima… To će se, vjerojatno, vidjeti u našim sljedećim projektima.
Naš rad je normalan kazališni rad koji ne znači aranžiranje mizanscena nego produkciju stanja i želja koje daju dramatičnost scenskoj situaciji. Ništa neobično.
● Možemo li, govoreći o vašem teatru, reći da je to vrsta rituala u kojemu se podjednako manifestira govor tijela, glazbe, zvuka, svjetla… ?
— Ne bismo se upuštali u definiranje naše predstave kao rituala jer u kontekstu kazališta taj pojam je dobio različita značenja. Naša želja jest bila prihvatiti se situacija koje pripadaju svakodnevnoj realnosti. Onom nasilju koje oko ne zapaža jer pripada području tijela i emocija, jer ideološki diktat guši čulnu spoznaju. Željeli smo se posvetiti svemu onome što leži ispod maski ideologije, politike, religije, popizma… Kad dođete do emocija koje razaraju mlade ljude, maltretiraju žene, bude sportski nagon shvatite zašto tranzicija nije samo ekonomsko-politički pojam. Takav materijal govori svojom direktnošću, a mi smo našli načina da ga teatraliziramo postupcima pripadajućim suvremenom kazališnom izrazu.
Sve je zaboravljeno i nepospremljeno
● Tražite li u tradiciji hrvatskog off–teatra moguće veze, uporišta, utjecaje?
— Tražimo, tražimo, ali ih je teško naći. Ne zato što nisu postajale, dapače, mislimo da je Hrvatska imala vrlo časnu i bitnu ulogu u razvoju kazališne umjetnosti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Problem nastaje kad treba naći tragove te tradicije. Sve je zaboravljeno, nepospremljeno, nedokumentirano. Kako naša generacija (šezdeseto i sedamdeseto godište) može znati nešto o našim avangardistima, kad nisu sustavno obrađeni Kugla, ITD, Dani mladog teatra… a ne može se reći da te generacije nisu imale sjajne teoretičare u svojim redovima.
● Kakva je po vašem mišljenju današnja situacija u hrvatskom off – teatru?
— Teško je rabiti termin »off« kad ono najbolje u hrvatskom teatru izlazi uglavnom iz nezavisne produkcije. Iako se čini da upravne strukture diktiraju politiku kazališta, pravo kazalište rađa se ipak iz ljudi koji od toga žele živjeti, a ne samo uživati blagodati repertoarnog budžeta. To su u Hrvatskoj Teatar Exit, Mig Oka, Garage, autori okupljeni oko »Zeke Zajeca«, itd. To je ono što se gleda u hrvatskom kazalištu.
Specijalna nagrada žirija u Bagnoletu
● Kad ste zadnji put nastupili u Zagrebu? Gdje ste sve u međuvremenu gostovali? Bili ste i nagrađivani?
— U Zagrebu smo zadnji puta nastupali na Eurokazu 1994. s polusatnom verzijom predstave »Everybody Goes To Disco From Moscow To San Francisco«, koreografijom koja nam je donijela Specijalnu nagradu žirija na možda najznačajnijem međunarodnom plesnom natjecanju u Bagnoletu u Francuskoj. »Remix« varijantu ove predstave igrali smo premijerno u Oldenburgu u studenom 1994, a nakon toga u Frankfurtu u sklopu predstavljanja nagrađenih u Bagnoletu. Odmah nakon toga počele su stizati nove ponude za gostovanja tako da smo do sada igrali u lipnju u Bytomu (Poljska), Linzu, Beču, Pragu, u srpnju u Plauenu (Njemačka) i Cividaleu (Italija). Ovaj mjesec smo nastupili u Skoplju, a od 17. listopada čeka nas turneja Berlin — Gröningen (Nizozemska) — Bonn — Bremen — Stainach (Austrija). Do proljeća 1996, ponovno ćemo tra za suzbijanje bolesti ovisnosti pri KB »Sestre milosrdnice« u Zagrebu. Za tu predstavu nema besplatnih ulaznica. Zekaem i mi odričemo se prihoda, a svaki gledatelj 50 kuna u dobrotvorne svrhe. Hrvatskom praizvedbom predstave pod sloganom »Tijelom protiv ovisnosti« želimo upozoriti ne samo kazališnu publiku, nego i širu javnost, na ozbiljnost društvenog problema ovisnosti.
Nema garancija za profesionalnu suradnju
● Zašto u Zagrebu i Hrvatskoj ne nastupate češće?
— Mi smo obavili nekoliko preliminarnih razgovora s gradskim kazalištima. Do dogovora nije došlo stoga što MONTAŽSTROJ ima svoju cijenu. Ta cijena nije ništa viša od one koju postižu prosječne hrvatske kazališne produkcije. S obzirom na reputaciju koju imamo u svijetu besmisleno je prodavati svoj trogodišnji trud uložen u nastanak lja. Očekivani broj publike omogućio bi nam potpisivanje sponzorskih ugovora (za koje su potrebne čvrste garancije) na obostranu korist skupine i kazališne kuće u kojoj nastupamo. Također, smatramo da podjela dobiti od prodaje ulaznica mora pratiti i rizik ulaganja pri nastanku predstave, te njenom oglašavanju.
Nebriga prema kontinuitetu
Pokušali smo i sami organizirati igranje u Zagrebu. Imali smo razgovore s Kulušićem, Galerijom Arterija, HDLU-om, IV. gimnazijom, Gimnastičkom dvoranom u Palmotićevoj, Muzejskim prostorom, Tuna filmom… Uslijed visokih cijena najma, tehničke neadekvatnosti prostora ili pak popunjenosti programa, nismo uspjeli ništa dogovoriti. U međuvremenu nam je zbog lošeg skladišnog prostora oštećen jedan dio scenografije, pa smo dodatno ulagali u njenu obnovu. Sve to dovelo je do toga da smo u travnju 1995. shvatili da više nema niti snage niti novca da se do kraja sezone organizira igranje u Zagrebu s adekvatnom medijskom i promidžbenom kampanjom, a da pritom predstava ne izgubi na kvaliteti, jer je nužno njeno redovito ponavljanje. Koncentrirali smo se na ono što je bilo sigurno, te smo uz pomoć Centra za dramsku umjetnost pripremili, i uz pomoć Ministarstva za kulturu, te Gradskog sekretarijata za kulturu ostvarili prvi dio ove turneje. Trebali smo nastupiti i na Eurokazu ove godine, ali zbog preklapanja termina s turnejom, nismo uspjeli realizirati plan.
Nadamo se da vas ne trebamo dodatno uvjeravati koliko je za jednog umjetnika značajno usidrenje u kontekstu iz kojeg on dolazi.
Mi nemamo namjeru busati se u prsa time da smo za Hrvatsku učinili više nego netko drugi, jer to nisu mjerljive stvari, ali želimo ukazati na to da je svaki naš uspjeh ujedno i uspjeh ove kulture. Ukoliko se prema bilo kojem segmentu naše kulture, makoliko on bio radikalan, budemo odnosili uz nebrigu prema kontinuitetu, potvrđivanju u vlastitoj sredini, ugušit ćemo i ono malo vrijednosti koje su preživjele u teškoj financijskoj situaciji. Nemojmo dopustiti da naši vrhunski autori moraju svoje predstave raditi i igrati u inozemstvu, a Hrvatskoj se predstavljati kao raritetne pojave (slučajevi E. Hrvatina, I. Buljana, B. Brezovca, A. Hranitelja…)
Traženje mogućnosti za igranje u Hrvatskoj
Hrvatska danas ima kapacitet da postane jedna od umjetnički najzanimljivijih zemalja Europe. Pogledajte samo uspjehe naših likovnjaka na Biennalu u Veneciji, ili Srđana Dedića u Americi. Mi mislimo da treba uložiti u umjetnike, a ne u imaginarne slike kulture i artificijelne koncepte pod krinkama -mi mladi- ili -mi drukčiji-. Treba predstaviti ono što imamo, a ne ono čega više nema, odnositi se prema umjetniku profesionalno, a ne s taštinom i autoritetom koji počivaju na posesivnoj konzumaciji vrijednosti. Tražimo poslovne partnere koji će znati cijeniti trud uložen u ovu predstavu, autore koji su je proizveli i vrijednost samog djela. Mi to činimo jer osjećamo dug prema ovoj sredini, ali ne želimo pritom žrtvovati i svoju egzistenciju. Postoje sigurni putevi za obostranu korist u suradnji. Mi se najtoplije nadamo da ćemo do početka sljedeće godine dogovoriti nastupe u Zagrebu jer je to optimalni rok da se predstava revitalizira, obogati i pripremi za igranje u Zagrebu.
● Imate li u Zagrebu barem neki prostor za probe? Kako se financirate?
— U Zagrebu probamo zahvaljujući susretljivosti kolega u SKUC-u, a ove predstava je financirana od Ministarstva za kulturu, Gradskog sekretarijata za kulturu, Instituta »Otvoreno društvo« i Centra za dramsku umjetnost. Mi se zahvaljujemo svima koji su pomogli produkciju ove predstave, njenu prezentaciju u inozemstvu te podršku u smislu održanja kontinuiteta rada našeg kazališta. To je još jedan od razloga da smo koncentrirani na traženje mogućnosti igranja u Hrvatskoj.
● Jeste li u planovima možda imali i Rijeku?
— Već je bilo nekih razgovora oko toga da bismo nastupali u Rijeci u suradnji s HNK Ivana p.l. Zajca. Nadamo se da su još uvijek zainteresirani i da ćemo dogovoriti konkretnu suradnju.
MONTAŽSTROJ je osnovan 1989. godine kao kazališna radionica u jednom mračnom zagrebačkom podrumu u strogom središtu grada. Kulturno i umjetničko djelovanje skupine određeno je petogodišnjim planom TEATRALIZACIJE NOGOMETNE KULTURE 1990 – 1994. U godini osnutka, 22. prosinca, održan je prvi manifestativni istup, hommage Kazimiru Maleviču, »Kopačka u galeriji«. Događaji koji su uslijedili, turbulentni post-komunizam, techno rat u Iraku, te stravično klanje u bivšoj Jugoslaviji duboko su odredili sadržaj i oblik djelovanja skupine — teatralizaciju politike, sporta, pop glazbe, plesa, filmova, estetike video klipova, disko-klubova, jeftine zabave, nasilja, seksa, pornografije, glamoura… U sklopu programa nastale su predstave »Vatrotehna«, mračna i tragična priča o sovjetskom kazališnom redatelju Majerholdu i »Rap opera 101« o izumitelju prve slavenske strojnice, Kalašnjikovu. S ovom predstavom »Montažstroj« je gostovao u Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj i Švedskoj. Treba spomenuti i video-klip »Croatia in Flame«, premijerno prikazan na MTV-u, a zatim uvršten u programe NBC, ARD, ZDF, RAI 3, itd.