TRIDESET treći BITEF koji se ove godine odvija pod nazivom “Mit i ništavilo”, zatvoriće hrvatski i holandski umjetnici, okupljeni u trupu “Montažstroj”, projektom “Fragile” u režiji Boruta Šeparovića. U crnoj scenografiji, ova izuzetno tjelesna, fizička predstava igraće se večeras i sutra, a četiri izvođača iz evropskih zemalja, koristeći svoja različita etnička i kulturna nasljeđa, daće svoje viđenje univerzalnih vrijednosti.
— Naša grupa postoji skoro deset godina, do ’97. radili smo u Hrvatskoj, a onda smo se iz različitih razloga, umjetničkih i privatnih, preselili u Holandiju — kaže za “Pobjedu” reditelj ove predstave, koreograf i osnivač trupe “Montažstroj” Borut Šeparović.
• Pozorište koje dovodite na BITEF je fizički teatar. Da li je taj teatar onaj evropski trend koji će ući i u treći milenijum i obnavljati pozorište?
— Fizički teatar je dosta prisutan, mada, za mene je riječ performans koja označava izvedbu. Rat sa idejama i na tijelu meni je od izuzetnog značaja, ali to nije ples ili plesni teatar. Mi se ne zaziremo da koristimo tekst u kombinaciji sa tijelom, ne stavljamo ograničenja kako bismo definisali to što radimo. Za mene je vrlo važno da se koristi terminologija koja je prisutna u predstavama. Ono što jeste činjenica je da je to jedan angažovani teatar i nama je bitno učestvovanje i prisutnost.
Sve stvari su na Zapadu, međutim, dosta trendovske, dosta se ponavlja, ide se samo na sigurno. Neki autori su skloni eksperimentu i oni naprave nešto novo, međutim, pravi se zabava. Visoko razvijeno potrošačko društvo traži da ga umjetnost zabavlja i to dominira i teatrom. Po meni, na Zapadu postoji kriza autorstva, za razliku od Istoka, gdje zbog svih problema sa kojima su suočene te zemlje, umjetnici imaju mnogo više motivacije da urade nešto više.
Kada je riječ o teatru na Zapadu i nekakvom trendu, pomalo sam skeptičan. Često u radovima umjetnika ne nalazim dublji razlog zašto se prave predstave. Dosta je i spekulacije šta je tijelo sa ideologijom ili bez ideologije, da li je ono ishodišna tačka, a ja mislim da jeste, tako da nijesam siguran da je budućnost pozorišta u fizičkom teatru. Po meni, taj futur je u preklapanju žanrova, u projektima u kojima je izvođač ličnost. Često su mi istočne predstave zanimljivije, jer nijesu toliko sofisticirane i imaju dublje razloge zašto su napravljene.
PONOVO U JUGOSLAVIJI
• Vi i članovi vaše trupe ste prvi pozorišni umjetnici iz Hrvatske koji su došli u Beograd, odnosno, u ovu Jugoslaviju. Šta za vas to znači?
— Moram da kažem da mi je veoma drago što sam na BITEF-u u Beogradu, u ovoj Jugoslaviji. Tužno je što smo ovih godina izgubili mogućnost i zanimanje da vidimo jedni druge. Od odluke da dođemo na BITEF, stalno sam razmišljao šta ću reći kad stignem u Beograd. Ali, činjenica da sam tu već dovoljno sve kaže. Nadam se da će i publici biti ugodno i zanimljivo sa nama, kao što je i nama zanimljivo što smo ovde. Ne volim, međutim, transparentnost. Ne osjećam se kao predstavnik bivše domovine, ali dolazim odatle. Činjenica da sam ovdje dosta je bitna, vidim veliki izazov da napravim nešto dosta konstruktivno u komunikaciji sa publikom u predstavi, jer smatram da je pozorište mjesto za komunikaciju. Naš teatar ne bježi od realnosti u kojoj živimo i u kojoj smo živjeli.
• Projektom “Fragile” se bavite mitom o preobraćenju Savla u Pavla. Kako se to uklapa u ovogodišnju temu BITEF-a?
— Mi govorimo o mitu i o sumnji, a iza svega toga može biti ništavilo. Mislim da je taj mit mogućeg preobraćenja tipičan za tranziciona društva. To znam po Hrvatskoj, gdje su ljudi presvukli odijelo i počeli govoriti sasvim suprotno od onoga što su govorili juče. Komunizam se raspao, a umjesto njega nije se pojavila ni jedna nova ideologija koja bi ga mogla nadomjestiti, tako da se ušlo u kapitalizam u kome je jako teško biti u sadašnjosti i to preživjeti. Ovo se odnosi na čitavu Istočnu Evropu. Mit preobraćenja Savla, jednog od najpoznatijih progonitelja hrišćanstva, u Pavla, u utemeljitelja hrišćanstva, otvara pitanje koliko se ideologijom može manipulisati, koliko se uistinu mijenjamo i da li se uopšte mijenjamo. Ili je sve stvar samo manipulacije, gdje vjera postaje religija, odnosno ideologija.
• Kako danas izgleda savremena hrvatska pozorišna scena?
— Ja nijesam dio hrvatskog pozorišnog establišmenta, odnosno ne pripadam pozorišnim klanovima. Nijesmo prihvaćeni u Hrvatskoj, imali smo i imamo mnoga priznanja, ali smo na neki način marginalizovani. “Fragile” je, na primjer, izvedena samo pet puta, u tri grada, što je jako malo i što pokazuje da se na ovu vrstu teatra u Hrvatskoj još nije naviklo. Po onome što sam mogao pratiti, čini mi se da na neki način hrvatska pozorišna scena stagnira. Neka nova imena mlađe generacije nijesu se pojavila i u klasičnom teatru, a pogotovu ne u performansu, tako da nijesam primijetio mnogo inovacija. Primijetio sam nešto drugo zbog čega sam ogorčen — podilaženje jednom kičastom mentalitetu. Ali, ja nijesam pozorišni kritičar, ne želim procjenjivati, a naročito davati vrijednosne sudove. Prosto, nijesam relevantna osoba za to.
KOMUNIKACIJA PREKO ZAPADA
• Da li i koliko hrvatskim umjetnicima smeta ova klaustrofobija, zatvorenost kulturnog prostora, nemogućnost komunikacije i razmjene informacija?
— Ako smo prije sa nekim komunicirali preko nišana, ne možemo sada imati ne znam kakve kulturne dijaloge, ali se moramo potruditi da ih obnovimo i nastavimo, jer je to i doprinos našoj individualnosti. Zatvaranje kulturnog prostora došlo je nekim radikalnim rezom, a to će se, vjerujem, promijeniti stabilizacijom političkih odnosa i prilika. Kultura, uopšte, mora biti otvorena prema svima. Mene zanima, na primjer, sve što se događa u kulturi bivše i sadašnje Jugoslavije. Istok se, međutim, navikao da ne komunicira međusobno, ali da komunicira preko Zapada, što je apsurdno. Nama fali razmjena informacija Istok-Istok, jer dijelimo slične probleme i društvene okolnosti. Istok se, međutim, zatvorio, a kad svoj kulturni značaj hoće da potencira, onda dovodi, na primjer, etablirane predstave sa Zapada. To je problem koji imamo svi na ovim prostorima — problem provincijalizma i identiteta, tačnije, nepovjerenja u sopstvenu snagu.
• Rekli ste da nećete da govorite o politici. Ipak, koliko su ljudi na prostoru bivše i sadašnje Jugoslavije bili izmanipulisani političkim ideologijama svojih vođa?
— Sasvim je sigurno da su svi narodi ovdje bili izmanipulisani. Mislim da postoji jedan suštinski problem. Ljudi na ovim prostorima nijesu navikli na slobodu, boje se vlastite slobode i pokušaja njenog ostvarivanja. A kad su ljudi nesigurni, onda su najpodložniji manipulacijama svih vrsta, kojih smo i sami bili svjedoci.