Borut Šeparović: Prvo bih vam čestitao da ste to izvukli jučer. Mislim da ste bili super. Jedna super super divna generacija. Super ste bili stvarno. Imam vam neke individualne opaske to ću vam dati ali generalno mislim da ste vi bili – to je to. Pravi. S nekima imam neke opaske kako i šta to ću vam naknadno ali ću vam prvo nešto drugo reći i neću vas previše pitati šta vi o tome mislite i možda se sa mnom ne slažete i onda ćete na to reagirati ali ću vam ja reći što ja mislim. Recimo meni je ova publika jučer, gdje možda bila i vaša rodbina, gdje je aplaudirala na sve bila odvratna. Zašto? Jel svjetsko čudno da netko ima 87 godina i još može otvoriti usta? I da onda gospodin Pernar ne može stići izgovoriti svoj tekst samo zato što mu plješću što je uopće preživio. Meni je to odvratno. I da ne kažem da je krenulo s pljeskom Branku, mada to nije nezaslužen pljesak, svaki je bio zaslužen, i onda smo po defaultu sad mora svatko dobiti pljesak. I uopće više nije bitna tišina nakon nečega nego samo da se plješće. I to mi je tako licemjerno, krasno da ovi starci su uopće tu, evo mi smo ih podržali ovim aplauzom. jesu oni slušali što vi pričate? Je li priča o limfomu priča koja treba aplauz? Za šta? I nije da je Jasna nešto krivo, nemojte me ljudi krivo shvatiti, vi ste bili super, ali meni je toliko licemjerno toliko se lako plješće a onda kad se kaže ovi ljudi će sad govoriti do kraja svi izlaze iz dvorane uključujući i vašu rodbinu. Taj aplauz je meni, to je tako lako tako pljeskati. A tako je teško ljude slušati. I velim od mojih kolega kojima fali dobrog teatra do ovih kao kaj će sad kurac ove starkelje trtljati o prošlosti? Strava ne? To mi je bilo osobno vrlo žao. I ja sam kao redatelj kardinalno pogriješio što nisam rekao hvala Branko a sad molim vas bez aplauza pljesak tek na kraju. Ako ga još bude. I to ću napraviti danas. I zaštitit ću ovo ne da imam dobar teatar nego da vas ljudi čuju. Šta sam trebao ugraditi onaj blesimetar ne blesimetar onaj pokazivač intenziteta pljeska da vidimo tko je više u ovom odvratnom reality show-u dobio pljeska? Dal se plješće što netko od 86 ili 87 godina dolazi na scenu? Je li Nadi Kos Balen trebao pljesak da izdrži 65 sekundi da pleše? Jeste vi čuli njene korake? Meni je to odvratno, ja u filmu nemam ton! Imam ton pljeska koji govori o publici ali ne o vama. Ista stvar da kažem za poljubac, Jerry Springer show! Jel znate to? Oprah. Ova publika se oblikovala na televizijskim američkim emisijama. I to je to jer je to Lisinski i ovo je spektakl i onda se plješće (…) šta netko ima pljeskati što je netko otvarao usta? Jeste vi Rolling Stonesi. Meni je to bezveze. Oni su kao veliki fanovi pogledajte koliko ih je bilo. U dvorani je bilo 900 ljudi – niti – a od toga je 300 platilo ulaznicu. Toliko se misli da je ovo stvarno zanimljivo. A koliko ih je još izašlo? Što je meni za film prekrasno. Da vam to objasnim, ti kadrovi izlaska će biti fenomenalni. Danas ćemo ih još bolje snimiti jer smo na njih spremni. I ja sam napravio dvije greške sad dečke s kamerama upozoravam prva je da nisam rekao Branko super ajmo još jednom 56 sekundi bez aplauza – danas ćemo tako. Druga stvar koju sam krivo napravio jer sam vidio da je važan moment u smislu ajde sad kad se plješće da ne kvarimo da nisam ljude zaustavio, smireno, ne kao kaznu a imao sam dobrih razloga da vas zaustavim. S obzirom da nam je ovo zadnja šansa da ovo snimimo za film danas ćemo imati ako treba više pokušaja. Ne za kaznu – nego da snimimo to za film. Ne treba mi da plješću Nadi Kos Balen koja može plesati i bez toga. Jelda? Ja mislim da su se Vlado i Franciska mogli ljubiti i bez tog pljeska a onda bi se možda i čulo nešto iza. Meni je to bilo prestrašno – iskreno. Meni. I bio sam, nije stvar jesu ljudi zadovoljni ili ne nego je odvratno to licemjerje tako je lako pljeskati što su uopće tu mi podržavamo 55plus! Ma vraga podržavate jeste slušali govore na kraju jel vas to zanima? To sam vam htio reći ja ću intervenirati. Meni je već ono o zadnjoj minuti što je to toliko smiješno bilo. Možete misliti što je smiješno. Meni nije ali nekome je smiješno. (…) Smiješno je kad stari čovjek kaže “Samo ne ja i ne sad“. Eto to je ono što ja mislim i to je kako se podržava 55plus i šta se o tome misli. Ja sam čuo tu priču jednu da su u Njemačkoj (?) stotinu i nešto godina to možda ovi mladi ljudi ne znaju da su starce kad bi postali stvarno teret ubijali tako da bi im stavili (…) na glavu pa kamenom zatučeš. Nisam znao to sam danas prvi put čuo. Zgrozio sam se (…) al dobro, da smo civilizacijski malo napredovali, čini se, ali smo blizu toga, ne? Aplauz za disanje. Toliko to sam vam htio reći ne da vas razočaram, ali još jednom ponavljam mislim da ste vi bili super. Da ste se super držali. Da ne kažem da je cijeli ovaj drugi dio s kurtoaznim pljeskom da to je ako loš politički skup. Ali recimo neka vaša suigra iza to uopće nije došlo do izražaja. Maltene pa besmisleno. Tako da sam vam samo htio reći da danas s obzirom da danas još jednom snimamo da date kao što ste jučer dali – sve od sebe – da to snimimo da je to stvarno dokument ovoga. Ja ću ranije, jučer sam imao intuiciju kad treba prekinuti i poslati tko hoće da ide van to je bilo oko Marije Lovinčić, tu negdje, Ljubica, Marija tu mi je bio moment da to napravim, osjećaj, ali jer smo imali dogovor svi zajedno nisam to napravio i onda sam svoju intuiciju sjebao a intuicija je ključna kod ovoga. Ali i dogovori su ključni pa sam morao nešto izdati izdao sam sebe. I to je okej. I okej je jer imamo šansu danas dakle ja ću prekinuti možda čak i usred nečijeg govora na čistu intuiciju. Koga god da prekinem nastavit će govor svjetlo će se vratiti i sve okej i to nije ljudi kažem ništa osobno. Shvaćate? To je za dobrobit svega. I mislim da bih pokvario doživljaj vama i vašim najbližima da sam vas prekinuo nekako mi je to bilo… Teško mi je to bilo ali kao u nekom smislu kao umjetnik sam zakazao kao čovjek možda nisam. Ali danas mislim da moramo ići na drugu stranu. Jer snimamo film i na kraju film ostaje ovo će se sve zaboraviti. Rekla kazala ovo ono a film ostaje jel tako? Tako da ćemo za potrebe umjetnosti malo žrtvovati ljude. Može? U ime umjetnosti – uuuu. Ne nećemo žrtvovati ljude ali ćemo ja bih inzistirao da je stvar, nije stvar kad je nekome iscurilo vrijeme nego da se neke stvari kažu, da se ključne stvari kažu i da se ne desi da se propusti od treme neka rečenica. (Objašnjava Lidiji koja joj je rečenica falila, zatim o Petrini, nabraja primjere, u principu se ponavljaju poante oko pljeska). A sad kako snimamo film. Ja mogu pustiti a vi ćete gubiti jer vjerojatno stvari koje ostanu slabije će teže ući u film jer ja u filmu moram selektirati razumijete neće moći sve ući u film. Bitno je dal me svi sad razumijete što govorim? Ajmo sada ovdje danas dok snimamo i možda ste jako umorni i ispražnjeni u uvijek je teže ponoviti danas će čak biti manje ljudi što je za ovaj film opet dobro. Jer govori o svima. Da 55plus nije baš, ono što stalno govorimo – zanimljiva. Zanimljivi ste kao freak show. Zanimljivi ste ne znam kao neke bizarnosti što ste bizarniji i što više izgledate super mlado to ste zanimljiviji. Ne znam jeste čuli po aplauzu? freak show! Meni se čini da je pitanje ljudskih priča, bitnih priča. A mislim da imate odličnih, fantastičnih priča. I iz te pozicije govorim možda će netko reći pa šta sad ovi tu seru. A ja samo pokušavam, kad već ovo radim napraviti što više mogu. Ovo nam je šansa. Ajmo ju uzeti, ne? (…) Dakle, ne znam šta bi ovome više dodao. To znači da kad Branko ispriča priču ako krenu ti aplauzi ja ću reči dobro sačuvaj za Branka aplauz za kraj, bitno nam je snimanje tona i podržite ove ljude tišinom – podržite. (…) Navikli su tako na televiziji a zanimljivo je zanimljivo je da kad se stvar preokrene i kad ispadnemo iz televizijskog i kazališnog uobičajenog (…) onda dolazimo do ovog, ajde dosta je. (Opet ponavljanje poanti, davanje 55plusovcima na riječ. Ljudi se javljaju za riječ).
Vladimir Šimenić govori. Grubi transkript: Hvala Borutu što nam je objasnio mi ne možemo gledati njegovim očima, neke stvari nismo razumjeli pa smo tijekom rada i procesa projekta shvatili i prihvatili. Stvorili smo tim. Ova predstava bi bila za stariju publiku. Ja sam isto bio iznenađen pljeskom i smetao me. Nama kao izvođačima je smetao…
Višnja Pleško govori. Grubi transkript: (…) Spriječite da ljudi plješću to su priče za tišinu (Dosta ne nerazumljiva).
Miran Cencić govori. Grubo: Neke pljeskove jednostavno nećemo moći spriječiti jer Vojko ako izdrži na jednoj nozi to će biti urnebes. Jer tu treba pljeskati jer on (pokazuje rukama kako Vojko radi nakon svoje minute) bit će na dva tri mjesta nećeš moći spriječiti.
Nevenka Žigić. Grubo: Htjela sam reći mišljenje mojih prijatelja koji su bili da ne treba komentirati ovo da se izađe da bi svi bili ostali. Uglavnom da bi bilo bolje da se ništa ne kaže ljudi su došli do toga jedino što me šokiralo što kad ste rekli da su naši prijatelji izlazili. Jedna mi je rekla to slušamo 20 godina to me ništa ne zanima.
Borut Šeparović: Zašto mislite da svi ti ljudi (…) kojima ide na živce, čekajte mogu sad ja reći do kraja. To da ih ne pustimo van prvo ne radi istinu o ovom društvu. I to dal vas žele slušati pa ljudi vas ne žele slušati. A vi tu stojite u ime generacije a ne u svoje ime. I najbolje kad vas vaša rodbina ne želi slušati jer to je to. Znači nije čak ni na toj razini empatija i mislim šta se vi sada čudite pa mislim to je to. Ja sam ih samo ranije trebao pustiti van. Ja sam pogriješio u tajmingu moja greška. I taj egzodus je prekrasan i to kapanje i kako se prazni dvorana koja je već prazna. To je to, to je film. Mislim niste superstars, nije Ćiro Blažević ovdje. Nema Žuži Jelinek. Nema Josipe Lisac. Nema Zdenke Kovačićek. Ima jedan glumac da se vidi malo razlike. Ja vidim dvoje da ih je više ni u ludilu i nemate ta lica poznatih koja će navući priču. Pomirite se s tim ne mislim da se ne trebamo prestati boriti ali trebate se s tim pomiriti. Možda vi niste do kraja razumjeli zašto ja to radim. (Opet o pljesku.)
Obraćanje protagonistima projekta “55+” nakon prve izvedbe
Jel svjetsko čudno da netko ima 87 godina i još može otvoriti usta? I da onda gospodin Pernar ne može stići izgovoriti svoj tekst samo zato što mu plješću što je uopće preživio.
