Prije deset godina tada dvadesettrogodišnjak Borut Šeparović iznenadio je zagrebačku javnost smionom kazališnom izvedbom »Vatrotehna«. U 90-im godinama njegova kazališna skupina »Montažstroj« bila je u nas zaštitnim znakom novog i drugačijeg kazališta što je okupilo generacije mladih gledatelja oko ideje teatra kao mjesta prezentacije našega traumatičnog ratnog iskustva. Predstave »Rap opera 101«, »Croatia in Flame«, »Everybody Goes 2 Disco«, »Dinamo« … istraživale su društvene fenomene kazališnim govorom koji je povezivao pokret, riječ i glazbu u jedinstvenu izvedbenu cjelinu.
Početkom 2000. godine Borut Šeparović osniva u nizozemskom gradu Breda »Performingunit«, skupinu koja se bavi susretima kulturnih različitosti i umjetničkih tradicija te interdisciplinarnim dodirima u prostorima scenske izvedbe. Prije dvije godine predstava »Fragile« »Performingunitsa« bila je izvedena u programu zagrebačkog Tjedna suvremenog plesa, dok će najnovija izvedba te skupine »Terrible Fish« biti prikazana u petak i subotu na pozornici »Istra« Zagrebačkoga kazališta mladih. S Borutom Šeparovićem, koji je ovih dana u Zagrebu održao radionicu na temu »Performance kao jezik akcije za plesače«, razgovaramo o prošlim, sadašnjim i budućim teatarskim vremenima, njegovim kazališnim izazovima i gorčinama, našem i zapadnoeuropskom kazališnom ozračju…
Kako biti drugačiji
● Kako se u posljednjih desetak godina mijenjao teatar i kako se Vaša poetika mijenjala s njim?
– Sigurno sam se u tom vremenu promijenio. U svakom novom projektu želio sam prevladati slabosti prethodnog. No, taj razvoj nije bio jednoznačan, zbog mnogih subjektivnih i objektivnih okolnosti. U posljednjih godinu, dvije osjećam se u svom radu slobodan. Naime, osjećam da ne moram neprestano osvajati nove prostore, već da trebam biti prisutan. Dok sam bio u Hrvatskoj sve je bila borba – borba da se opstane i ideja provede do kraja. Iskustvo svih tih godina pomaže mi da danas radim ono što me doista privlači. A što se teatra tiče on se dakako promijenio, ne samo kod nas, već i vani, promijenila se i publika. Od 80-ih godina teatar je propitao sve svoje mogućnosti, i stilističke i žanrovske, te je preostala kombinatorika unutar mogućeg. U teatru me je zanimala »čistoća« izraza, prolazio sam kroz razne faze, od one obilježene formom do one posvećene više sadržaju. Prije me je privlačila ideja »rađanja teatra«, sada me privlači ono što je radikalno u izvedbi, koncentrirao sam se na kreaciju performancea. Stoga i naziv »Performingunit«.
● Što je »Montažstroj« značio 90-ih godina u Hrvatskoj?
– Meni je teško o tome govoriti, ali mislim da je bio znak kvalitete, drugačijeg, nečeg samosvojnog. Našu funkciju nismo uspjeli do kraja ostvariti, naime, mogli smo više da smo imali veću podršku. S druge strane i sami smo se osjećali ugroženima, upravo od toga od čega smo bili drugačiji, te smo se zatvarali sami u sebe. No, »Montažstroj« je bila prva hrvatska kazališna skupina koja je predstave izvodila u zapadnoj Europi.
S gorčinom iz Zagreba
● Kojom ste se ideologijom bavili u projektima »Montažstroja«?
– Bavio sam se stvarima koje sam vidio oko sebe – teatralizacijom nogometne i pop kulture. Uspoređivali smo globalno i lokalno, odnosno, globalno i, u to vrijeme, naše ratno iskustvo. U tom smislu je to bio ideologizirani teatar, dok su nam danas pristupi i teme manje općeniti, a mnogo individualniji, osobniji. Ako je ono što smo istraživali prije bilo više u odnosu prema Drugom, ovo sada je u odnosu prema sebi ili pak s Drugim u sebi. S »Montažstrojem« smo prezentirali realnost, bez obzira na njezinu stilizaciju u izvedbi, zanimala me neka vrsta hiperrealizma, dok me danas zanima intimni realizam.
● Je li Vaš odlazak iz Zagreba bio traumatičan?
– Prije bih rekao da je bio popraćen gorčinom. Želio sam ovdje raditi stvari, no istodobno mi je bio izazov raditi vani, bez neprestanog osjećaja grča i neke gorčine koji su se javljali čak i onda kada smo uspješno radili. Bilo je to vrlo emotivno iskustvo.
● Iz kojih ste razloga napustili Hrvatsku i počeli raditi u Nizozemskoj?
– Osim iz privatnih razloga, otišao sam i zbog želja da odgovorim nekim drugačijim rizicima. Moj je intimni osjećaj tada bio da se ovdje nije moglo više. Bavio sam se neverbalnim kazalištem, plesom, pokretom, jezikom bez jezika i činilo mi se da takvu vrstu teatra mogu razvijati u zapadnoj Europi. No, i danas osjećam da se u mom radu nužno preslikava iskustvo sredine iz koje dolazim.
Susret Istoka i Zapada
● Koliko je Vaše promišljanje teatra izmijenio zapadnoeuropski kontekst?
– Promijenile su se neke perspektive – kut iz kojeg gledam na stvari kao i način na koji gledam. Promijenile su se životne navike, interesi i odnos prema sebi. Sada odvajam bitno od nebitnog. Fokusirao sam se na radikalne elemente u performanceu. Mijenjao sam se u vremenu, s godinama sam sazrijevao. Sve se događa u procesu. Dakako, kontekst rada u zapadnoeuropskoj umjetnosti je drugačiji od našeg. Drugačije su teme kojima se baviš, pristup, edukacija, publika i njezina očekivanja. Naša sredina mi je bliža, što ne znači da je izazovnija. Kod nas je lakše prepoznati osjećaje, vrijednosti, ono što možeš dijeliti s drugima, a tamo je uvijek neki odmak. Kod nas je lakše uočiti probleme, mi nosimo deset godina traumatičnoga ratnog iskustva, a na Zapadu se na površini čini da nema problema te treba iznaći načina da ih se traži u prostorima iza ili ispod. Naposljetku, zanimljiv je i taj susret tvoga i tuđeg iskustva. Tu se pojavljuje problem – mora li umjetnik koji dolazi s Istoka zadržati svoj jezik ili preuzeti jezik Zapada. Koliko god su mi se perspektive promijenile, nisam prestao govoriti umjetničkim jezikom prostora iz kojeg sam došao. Samo, unutar tog jezika pokušavam drugačije fokusirati probleme.
● Što Vas je zanimalo u predstavi »Terrible Fish« i zbog čega je posvećujete Sylviji Plath?
– »Terrible Fish« nije predstava o Sylviji Plath i njenoj poeziji. Ona je inspirirana njenom poezijom, a tema joj je identitet žene. Tekst je bio pokretač za prikupljanje materijala za jedan performance. Pokušali smo iz prikupljenog materijala, iz fragmenata, složiti strukturu koja nema klasičnu dramsku situaciju, već se bavi događajem. Predstava je više koncert, možda čak i »nijemi« koncert, u svakom slučaju riječ je o višeslojnom performanceu. Naša je ideja bila da jasno artikuliramo neka pitanja, a ne moguće odgovore i upravo se kroz to »Terrible Fish« pokazala zanimljivom publici. Za mene interpretativan proces započinje u susretu s publikom, a ne u procesu nastajanja predstave. Siguran sam da će zagrebačka publika prepoznati u toj našoj izvedbi neke stvari iz »Montažstroja«, ali će vidjeti i mnogo toga novog.
»Euro-trash« u veljači
● Koji su budući planovi »Performingunita«?
– Završavamo solo performance Tamare Huilmand »Divlja s ljubavlju – Medeja« (Wild with Love – Medea) koji ćemo prikazati u proljeće u Hrvatskoj. Predstava je inspirirana tekstom Ivane Sajko, a kostime je napravila Ivana Popović. Zanimljive su žene okupljene oko tog projekta. Ja ću režirati predstavu »Euro-trash« po motivima Büchnerova »Woyzecka«, koja će biti praizvedena 28. veljače u programu nizozemskog »Cement Festivala«. U predstavi, osim Damira Klemenčića (koji će prvi put biti i koreograf), nastupaju jedan Nijemac, Španjolac i Nizozemac. Bit će to spoj performancea i koncerta. Koristit će sempliranje Büchnerova teksta, tekst će se predstaviti kao citat. A problem kojim se bavimo problem je Istočnoeuropejca u zapadnoeuropskom kontekstu, u procesu kasnog kapitalizma. Pitanje koje se nameće je – jesmo li mi Istočnoeuropejci siročići koji lutaju svijetom?
● Da li biste se vratili i radili u Hrvatskoj?
– Volio bih se vratiti, ali ne sada, ne odmah, jer u Nizozemskoj trenutačno razvijam »Performingunit« kao grupu i kao projekt. Volio bih raditi u hrvatskom teatru, volio bih ponuditi ovdje svoju kreativnu energiju, ali ne s nekom grupom, već u institucionalnom teatru. Također bih volio pomoći i pri educiranju budućih generacija izvođača, raditi ciljane projekte za mlade. S iskustvom svog rada, ne samo na sceni, već i produkcijskom smislu, mogao bih pomoći u strukturiranju kazališnog modela. Jer teatar ne počinje na pokusu, nego mnogo ranije kao što i završava mnogo kasnije od premijerne izvedbe.